Za vanjsku upotrebu
Svakodnevica, Jabuka TV
Pitanje voditeljice upućeno Tofku Dediću Totiju, predsjedniku Udruge svjetske asocijacije Roma – “Evo, pozvali smo vas u emisiju zato što ste dali podršku Joeu Šimuniću koji je na stadionu malo vikao” – zamislivo je na bilo kojoj dalekovidnici. Ali avaj, Totijev odgovor baš i nije. “Da”, kaže Toti, “mi se borimo protiv svih oblika diskriminacije, pa smo odlučili podržati Šimunića.” Usput nešto prtlja kako on od podrške Šimuniću nema nikakve koristi, ima 55 godina, pola mu je familije pobijeno u Jasenovcu, svi spominju srpske i židovske žrtve, Cigane nitko ne spominje, a Šimunić se – samo malo radovao. E sada, zašto se Šimunić nije radovao s “O mio babbino caro”, “La donna e mobile” ili “Malom Floramye” kada na Maksimiru toliko vole opere i operete, Toti nije rekao, no nije ga to nitko ni pitao. Svakodnevica je baš našla nesvakodnevnu stvar, a ako se događaji nastave razvijati u ovom smjeru, uskoro možemo očekivati i druge manjine u izljevu tolerancije naspram opera i njihovih malo bučnijih štovatelja.
Razgovor sa Šukerom, RTL
U ekskluzivnom razgovoru za RTL Davor Šuker vidno se lomi između potrebe da podrži čovjeka koji je malo vikao i potrebe da ga zbog buduće karijere u UEFA-i i FIFA-i malo osudi. On ga doista malo osuđuje, stavljajući odmah do znanja da je ta osuda za vanjsku upotrebu – doma se može nastaviti po starom, ali geste “koje učinimo ovdje, čim prijeđu Breganu poprime drugo značenje”. Šuker je htio reći da se pozdrav “Za dom spremni” koji se u ovdašnjoj društvenoj koreografiji može prodavati kao domoljubna arija, vani tumači kao službeni pozdrav ustaškog pokreta, stvar dibidus osovinska. Sutra će se isti Šuker huliganima čuditi kao ptica glisti, iako im je upravo on, kako vidimo, inspicijent. Na nevolju Šimunića i navijača, desni centar u Evropi posljednjih godina panično se boji upravo desnih radikala (Marine Le Pen i sl.), jer bi im baš oni u briselskom parlamentu mogli napraviti silnu štetu, pa će sve manifestacije slične naravi ubuduće nailaziti na sankcije žešće no inače. To će u Hrvatskoj predstavljati sve veći problem takozvanoj eliti, jer je desnica osvojila sve prostore koji su joj se do jučer činili neosvojivi. Udruga U ime obitelji izvela je uspješan blickrig na područje neposredne demokracije, referenduma i civilnih inicijativa. Thompsonove koreografije privlače desetke tisuća ljudi; premda su mu stihovi uglavnom priglupi, traži se karta više – Poljud napuni kao od šale. Wikipedia, najtraženiji opći izvor informacija na webu, citadela je desnih tumačenja… Desnica je u manjini u parlamentu, ali uz ovakvu dominaciju to ne mora još dugo biti tako.
TV kalendar
U prilogu o hrvatskoj valuti autor opisuje kako je svojedobno Beograd na austrijske krune zalijepio posebne markice kojima je vlasnicima oduzimano po 20 posto vrijednosti. Potom je krune mijenjao po tečaju jedan naprema sedam, što je bio “pravi pljačkaški potez”. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata “povijest se ponavlja”, pa se “srpskom okupacijskom dinaru određuje tečaj jedan naprema sedam”, a kada je Andrija Hebrang upozorio da je to loš potez, dobio je po prstima. Hebrangu je rečeno da bi većim tečajem na dobitku bili samo ratni profiteri. Novu pljačku Hrvatska je doživjela s Miloševićem, a onda je došla kuna… Ako je suditi prema TV kalendaru, od onda do danas nikakve pljačke više nije bilo, svi su živjeli sretno i zadovoljno, kako onda tako i dan-danas. Obrad Kosovac može biti ponosan na omladince koje je ostavio u svojoj redakciji, a mi na kunu koja nam je omogućila da je, imamo li sreće, pretvorimo u eure, koje štedimo u njemačkim, austrijskim, ruskim ili talijanskim bankama, da naftu kupujemo iz mađarskih rafinerija, a kruh iz njemačkih trgovačkih lanaca…
Ravna gora
Kako je to razvučeno! U novijoj povijesti srpske produkcije samo su dva-tri foršpana po atraktivnosti bila ravna onom za “Ravnu goru” (“Čarlston za Ognjenku” i “Sveti Georgije ubiva aždahu”), ali je uradak koji je uslijedio bio iznenađujuće loš. U prvom redu, radnja serije odvija se uspavljujuće sporo: poprište Ravne gore je Arkadija, to su netaknuti, zeleni suvoborski proplanci po kojima skakuću nevino čisti mladi Srbi, neki skloni kralju, drugi Staljinu. Glumci su, što treba pripisati režiseru, vrlo loši: ekspresija njihovih lica serijski je uobličena tako da podsjeća na voštane figure. Svako zbivanje u kadru oni prte kao vječnost dugim ljubopitljivim pogledom koji bi u sebi trebao kriti veliku koncentraciju emocija. Seljaci i seljanke su u tradicionalnim nošnjama, konzervativni i čisti. Tako to biva sve dok se ne pojave Nijemci. Idejno, lik Draže uzdiže se kao moralna vertikala koja prva odbija položiti oružje i bježi u šumu, bori se sa slobodu i Jugoslaviju, spašava Muslimane, koje primitivni četnici “dolje” na terenu ipak kolju. Šifra je jasna: vođa je dobar, ali nije znao. Suđenje Mihailoviću pokazalo je da to nije bilo tako, no eto, dokumente sa suđenja pročitat će stotinjak ljudi, a seriju će vidjeti cijela Srbija. Spas od ideološki štetne matrice ponudio je neočekivano sam Radoš Bajić – serija mu je tako loša da je vjerojatno nitko neće tako skoro reprizirati.
Badnjica u Cisti Velikoj
Dok se na srpskoj televiziji restauracija četništva odvija u Dramskom programu, u Hrvatskoj se glancanje ustaštva šverca na mala vrata, u Dokumentarnom programu. U emisiji predajne i pučke kulture “Badnjica u Cisti Velikoj” – tema je Badnjak – od jednog mještanina imamo priliku čuti kako je “u Jugoslaviji Hrvatska bila ustaška, u Hrvatskoj je to bila Imotska krajina, a u Imotskoj krajini ustaška je bila Cista Velika”. “Mi nismo priznali ni jednu ni drugu Jugoslaviju”, dodaje mještanin, pun ponosa. Nešto kasnije, drugi sugovornik tvrdi da ustaše iz Ciste nikada nisu činili nešto moralno suspektno, za vrijeme rata stradalo ih je 13-ak, dok je nakon oslobođenje ubijeno preko 130 mještana. “Badnjica u Cisti Velikoj” doista je na primjeren način oživjela duh Božića, kako i dolikuje emisiji pučke i predajne kulture. “Politički stavovi su sastavni dio kulturne slike određene zajednice, tj. i svjetonazor je nešto što se prenosi na tradicijski način, s koljena na koljeno”, piše u reklami za emisiju, a evo, kako iz nje vidimo, između gusala i televizije kada je riječ o prenošenju svjetonazora stvarno nema veće razlike – najvažniji je onaj koji gusla iza.