Zadrugari ne priznaju poraz

Živim sa suprugom, kćeri, sestrom, majkom i ocem u jednom domaćinstvu. Nitko od nas nije stalno zaposlen. Radim u šumi s drvima, najgore poslove, da nešto zaradim. Nisam mogao ni zamisliti da ću se time baviti. Nekada sam radio u zadruzi kao traktorist. Isto je radio i moj otac, radili smo i od toga živjeli, a danas sam maltene sluga – s razumljivom gorčinom Mirko Petrović iz Starih Jankovaca, sela u blizini Vinkovaca, opisuje svoju svakodnevicu, sjećajući se vremena kada je sve bilo drugačije.

“Novosti” su već pisale o nevolji koja je snašla Petrovića i dio njegovih kolega. Riječ je o 36 bivših radnika Poljoprivredne zadruge Stari Jankovci koji su 1991. godine, kada su to selo zauzeli pobunjeni Srbi, ostali na svojim ognjištima. Trojica od njih mađarske su nacionalnosti, a ostali su Srbi. Zbog toga što sa svojim obiteljima nisu pobjegli pred pobunjenim sunarodnjacima, prevareni su na izuzetno perfidan način od bivših direktora i kolega. A sve je moglo i trebalo drugačije završiti.

Naime, zadruga je 1990. zapošljavala oko 90 radnika, koji su se dogovorili da će zajedno krenuti u privatizaciju. Postali su prva poljoprivredna zadruga u Jugoslaviji koja je postala dioničko društvo. Na Trgovačkom sudu u Osijeku izvršili su registraciju novog društva, podijelivši vlasničke udjele na jednake dijelove, tako da su i čistačica i direktor imali isti udio. Godinu kasnije počeo je rat. Za vrijeme rata, spomenutih 36 radnika koji su ostali u selu nastavili su raditi i u teškim uvjetima spašavati tvrtku. Tog se vremena dobro sjeća Franjo Varga, jedan od prevarenih radnika i jedan od trojice koji su mađarskog porijekla.

– Pred sam početak sukoba, u ljeto 1991., otišao sam u Mađarsku. No za Prvi maj 1991. odlučio sam se vratiti. Računao sam da nikome nisam ništa skrivio, jer sam cijeli život pošteno radio. Za vrijeme rata bilo je jako teško. Znali smo obavljati radove u šumi i po četiri mjeseci godišnje, morali smo šutjeti i raditi. Međutim, zadruga je poslovala dobro. Kupili smo nekoliko kamiona, uveli plin i u selo i u zadrugu i u pušaru, obnovili objekte i tako dočekali mirnu reintegraciju – govori Varga.

Dok su Varga, Petrović i ostali radili, njihovi kolege u izbjeglištvu nisu mirovali. Na čelu s bivšim direktorom Ivanom Šimunićem, ponovno su registrirali dioničko društvo, nadajući se da je ratni vihor odnio i raniju dokumentaciju iz 1990. Zadruga je preoblikovana 1995., kada su putem medija svi pozvani da obnove članstvo kao dioničari. Prevarenim radnicima, poput Mirka Petrovića koji se u zadruzi zaposlio 1983., i njegovog oca Save, zaposlenog 1950-ih, danas je jasno što je bio cilj takvog postupka.

– To je napravljeno namjerno, jer niti smo znali za takve pozive niti smo se na njih mogli odazvati sve da smo i znali – kaže Mirko.

Godine 2002. pojavio se tajkun Enver Moralić koji kupuje udjele malih dioničara, isplativši za njih 54-ero ukupno 28,5 milijuna kuna.

– Ja sam zaposlen 1977. godine – kaže Varga – kolege koji su radili sličan posao majstora i imali sličan broj godina staža tada su dobili oko 700.000 kuna, obični radnici sa 40 godina staža dobili su oko 500.000, ali nije bilo svima isto, jer je jedan šegrt automehaničar, koji je radio samo dvije godine, dobio 200.000 kuna.

Moralićev novac produbio je jaz između bivših kolega.

– Osjećao sam se prevareno. Zamislite kako je prolaziti tamo svaki dan, a sada je to tuđe i još niste dobili ništa. Gledao sam kako moji kolege prave kuće, a ja ne mogu. Da sam dobio novac, tko zna čime bih se bavio, ovako moram nadničiti – govori Petrović.

– Ne zamjeram njima. Ne pamtim zlo, smatram da se svakome u životu sve vrati, i dobro i zlo. Moja je kuća bila otvorena svima, na naš kirbaj 15. augusta, na Veliku Gospu, slavilo je prije rata cijelo selo. Nakon što su dobili novac, mnogi su okrenuli glavu od mene. Imao sam puno prijatelja, a na kraju se osjetiš sam… – opisuje Varga.

Nakon što su podigli tužbu, tražeći svoj novac putem suda, Moralić im je javno odgovorio: “Riječ je o grupi Srba koji su napravili veliku štetu. Ti pametnjakovići htjeli bi odštetu kada su ratovali i razbijali. Uzeli su i odvjetnika Srbina. Bivši direktor Šimić i sadašnji Bekavac (umro u međuvremenu, op. a.) ih pobijaju. Pa pogledajte samo njihova imena i prezimena, nema tu nijednog Hrvata da traži odštetu.”

Naravno, na ovaj govor mržnje bahatog tajkuna nitko nije reagirao. Možda je tako i bolje, jer još jedna licemjerna verbalna osuda “neprimjerenog tona” privilegiranog tajkuna, kojim je opalio po “srpskim pametnjakovićima” i njihovom odvjetniku Veljku Miljeviću, inače jednom od najuglednijih pravnih stručnjaka u zemlji, prevarenim zadrugarima ne bi pomogla. Pomoglo bi im samo da se sudski postupak, koji je nedavno vraćen na početak, na Županijski sud u Vukovaru, što prije završi i da im Moralić isplati novac koji im duguje.

– Sramotno je da pravdu tražimo već 11 godina – kaže Varga, čija je upornost jedina nada prevarenima da će pravda pobijediti.

– Sve je bilo spremno za naš poraz. Moralićev odvjetnik zatražio je prekid postupka tvrdeći da mi ne možemo dokazati punomoć. Onda sam izvadio papir s Trgovačkog suda iz 1990., koji dokazuje da smo i mi dioničari. Međutim, Vrhovni sud presudio je u njihovu korist. Mi smo se opet žalili i to istom sudu. Prvo rješenje čekali smo tri mjeseca, a odgovor na našu žalbu godinu i pol. Tada sam poslao pismo predsjedniku Ivi Josipoviću i u njega umetnuo našu zajedničku fotografiju. Tražio sam da nam pomogne i slučajno ili ne, nakon dvadesetak dana, došlo je rješenje kojim se usvaja naša žalba.

Ročište na kojem će Varga zajedno s kolegama još jednom tražiti pravdu zakazano je za 29. siječnja. Možda se tada nešto promijeni u ovom kristalno jasnom slučaju i možda suci Županijskog suda u Vukovaru skinu fetvu s grupe ljudi koji su kažnjeni samo zato što su za vrijeme rata ostali u svojim domovima i zato što ih se zbog njihove nacionalnosti moglo jednostavno izigrati i poniziti.