Život bez nade
Tri sestre u Dramskom kazalištu Gavella
Već je općepoznato da drame ruskoga klasika Antona Pavloviča Čehova odišu nekom metafizičkom melankolijom, da razočaranja i promašaji stoje obraz uz obraz sa životnim nadanjima njegovih junaka. Naravno, različite su epohe u njih dodavale svoj komadić specifičnoga, pa bi uprizoreni Čehov ponekad bio više tužan, ponekad na granici histerije, pa i društveno angažiran (primjerice u predstavi “U Moskvu, u Moskvu” Franka Castorfa), ali to čvorište ljudske nade uvijek bi, usprkos svemu, ostajalo isto. Čehovljevi junaci pate, završavaju u suicidu ili egzistencijalno propadaju, ali tvrdoglavo pokušavaju vjerovati u sreću i ideale. Njegov komad “Tri sestre” jedna je od takvih slika ljudskih situacija u kojoj ima proćerdanih života, beznadnih ljubavi i egzistencijalne apatije, ali tri sestre nakraju ipak vjeruju da “treba raditi” i sa skromnom strpljivošću podnositi ovaj jedini život.
Istoimena predstava u Dramskom kazalištu Gavella i u režiji Slobodana Unkovskoga značajno se odmaknula od završnoga Čehovljeva osjećanja da život, kakav god bio, ipak ima nekog smisla. Čehovljevi junaci na Gavellinoj pozornici teturaju omamljeni od života, alkohola i tuge, ni sami ne vjerujući u vlastite riječi da “svojim životima moramo pripraviti vrijeme velikih djela koja dolaze”, te ostaju plutati u beskrajnoj apatiji i ravnodušnosti koja će ih nakraju sve progutati. Taj potpuni rasap ljudskih sudbina – u kojem likovi na jedan način govore, na drugi misle, a na treći rade – bio je riskantan redateljski hod po žici, koji se višestruko isplatio. Zona sumraka u koju je pretvoren ruski pisac, junaci na rubu ljudske karikature u kojoj nema ni tragike ni herojstva, na jedini su točan način pogodili ovo vrijeme potpunog kaosa riječi, ideja, osjećaja i postupaka.
S mračnim smo uzbuđenjem pratili predstavu u kojoj se duboke Čehovljeve misli tope i pretvaraju u bezličnu masu rezignacije današnjice. Redatelj Unkovski uspio je – i to je velika vrijednost ove predstave – uvjeriti glumce da svoje riječi, misli i odnose natope dozom beskrajne ironije, iz čega je izrasla crna simfonija o današnjem dobu i ljudima koji, osim bezvoljnosti, ne nude ništa drugo. Na takvom je egzistencijalnom zgarištu Unkovski u radnju otprije stotinu godina mogao uvesti tranzistore, pop glazbu, vešmašine i digitalne satove, a da to ne izgleda kao gruba modernistička intervencija.
Glumci su grotesknom devijacijom likova napravili završnu egzekuciju vremena u kojem su umrle sve utopije, vizije i nadanja. Glumački ansambl Gavelle – Jelena Miholjević, Dijana Vidušin i Ivana Roščić kao tri sestre, Ozren Grabarić, Bojana Gregorić Vejzović, Ranko Zidarić, Filip Šovagović, Inge Appelt i drugi – pokazao je pregršt talenta i iskustva za tu “dvostruku” ironijsku glumu, bez koje ovakve “Tri sestre” ne bi bile moguće. Naravno, sve pohvale idu i redatelju Slobodanu Unkovskome, koji se na jugoslavenskom prostoru proslavio predstavama “Hrvatski Faust”, “Pozorišne iluzije”, “Bure baruta”, “Šine”… i koji, paradoksalno, nakon mnogih režija po Evropi i svijetu prvi put radi u Hrvatskoj. Svojevrsnom “strategijom meduze”, kako naziva svoj teatarski postupak, u pravilu uspijeva iz glumaca izvući ono skriveno iza likova, nešto što nejasno, poput meduze, lebdi u prostoru, što je jedva vidljivo i počesto opasno… Taj magličasti društveni kontekst i konfuzno stanje duhova, što su neprimjetno s pozornice klizili u gledalište, učinili su “Tri sestre” velikom predstavom, priskrbivši Kazalištu Gavella, nakon briljantnih “Zločina i kazne”, novi veliki uspjeh.