Asim Mujkić: Govor Vesne Pusić spada u 1995. godinu

Kad sam vam jučer telefonirao da se dogovorimo za ovaj razgovor, bili ste na plenumu. Kako po vašem mišljenju funkcionira to tijelo u Sarajevu, u prvom tjednu od osnutka?

Uz dosta spontanosti, karakterizira ga i dosta nesnalaženja. Poneke stvari se često ponavljaju, neke bi se mogle sažimati, no ukoliko gledamo iz historijskog konteksta, a po njemu nemamo mnogo iskustva s demokratskim načinima artikuliranja volje, to je sve i razumljivo. Početni problemi ne treba da nam skrenu pažnju s činjenice da se plenum utemeljio, da su zahtjevi ipak artikulirani i da su stvoreni koordinacioni odbori koji su nužni za učinkovitije funkcioniranje: za medije, za međuplenumsku suradnju, za logistiku, za proteste, za pravnu koordinaciju. Velik je broj građana zainteresiran za rad plenuma, a sve protiče u miru i sadržajno. Ja sam to stoga osjetio kao praznik demokratije, koje dosad baš i nije bilo.

Naprslina u Dejtonu

Što se tiče zahtjeva, oni su nakon prvotnog “svaštarenja” po ulicama konačno sročeni i upućeni isključivo prema kantonima – problemi su locirani prvenstveno na toj instanci vlasti?

Da, uz poneke općinske plenume u Bosni i Hercegovini. Kantoni direktno pokrivaju egzistencijalnu problematiku, pa se tamo traže i odgovori. Agencije za privatizaciju su kantonalne i zato je to veoma razložna adresa kad govorimo o pljački. Kantoni su blizu narodu, pa su sve nepravilnosti vidljivije. Sve te bezobrazno visoke naknade za učešća u raznim skupštinskim komisijama, svi ti bijesni automobili. Institucije federacije su više disperzirane. A postoji i mudra odluka, vjerujem, plenuma u Sarajevu, da se ne ide sa zahtjevima izvan kantona, kako se plenumu ne bi imputirali nekakvi etnonacionalni motivi. Jer, svjedoci smo da je odmah s demonstracijama počeo i taj legendarni spin, na svim stranama. Ali mi nemamo slobodne medije i takvo što ne iznenađuje.

Poneki zahtjevi plenuma, čini se, ipak su nedovoljno kritički osmišljeni, recimo onaj koji smjera na ekspertnu vladu. Taj kao da je probran iz klasičnog neoliberalnog arsenala?

Istina je, griješi se i na taj način. Nije to problem samo Sarajeva, dovoljno je obratiti pažnju na ideološki spektar u čitavoj Evropi, da se uvjerimo kako se dosta toga sumnjivog delegiralo u ljevičarski tabor. Riječ je o široj pometnji u vokabularu ljevice, a s druge je strane desnica preuzela dio njezina tradicionalnog diskursa. Da sad ne podsjećam na Tonyja Blaira, Treći put i slična utočišta “privatnih investitora”. No u BiH je desnica još uvijek isključivo etnonacionalno određena, pa s te strane koju registrirate i ne prijeti realno velika opasnost. Naravno da s takvim stvarima postoji opasnost zloupotrebe, ali u našem kontekstu zasad ne vidim snage koje bi to poduzele, što je valjda i sreća u nesreći.

Kakvim vidite odnos aktualnog narodnog pokreta u BiH prema dejtonskom poretku?

Dejtonski ustavni poredak jest veliki problem, pokazao se kao loš spoj režima predstavničke demokratije i etnonacionalnog konstituirajućeg principa. Plenum je jedna vrsta naprsline u Dejtonu, a kao institucija direktne demokratije, on je tu da barem za početak pokuša utjecati da profunkcionira i ono dobro što je također predviđeno Dejtonom. Ali narod se ne fokusira u ovoj fazi na sam ustavni poredak. U Tuzli, na početku, kad su ljude pitali žele li pomoć iz Sarajeva i Zenice, rekli su da ne, nego da u tim gradovima pomognu sebi. Proces izmjene Dejtona je jedno veliko minsko polje, no ljudi zbog pitanja socijalne pravde nastoje makar na svom pragu demokratizirati sistem. Ako pokušaj naglo ne propadne, zaista ćemo ga i moći smatrati uspješnim zato što je donekle demokratizirao četiri kantona s većim urbanim centrima, a ostalo je nepredvidivo.

Klasa je danas daleko inkluzivnija 

Ipak, kako vi razmišljate o mogućim, a nužnim izmjenama dejtonskog poretka? Kako državu napraviti funkcionalnom i svakako socijalnom, bez izazivanja osjećaja etničke prijetnje?

U svakom slučaju, ne onako kao što predlaže gospođa Vesna Pusić, s tri etnička i dva “multietnička” kantona. To je govor koji više spada u 1995. godinu. Nemam konačan odgovor, ali znam da je naš problem inzistiranje na etnoteritorijalnosti, kao načinu za postizanje jednakopravnosti pripadnika etnija. Princip etnoteritorijalnosti otežava svaki razgovor o prekompoziciji zemlje. Ipak, treba reći da unutar Dejtona postoji mehanizam koji potencijalno demontira taj princip. U aneksu s nizom konvencija o slobodama i pravima navodi se da su uredbe tih konvencija nadređene samom sporazumu. Ali nema volje da se on i rekonstruira u skladu s njima, to nam se još uvijek čini nemogućim poslom. Znate, vrlo malo ljudi bi prigovaralo Republici Srpskoj kad bi ona bila demokratski entitet. Kad bi kroz opsežne akcije pospješivala povratak izgnanih i njihovo zapošljavanje. Etnoteritorijalnost bi se tako učila irelevantnom, a njome se zapravo podržava devetnaestostoljetni politički koncept, baziran na nacijama. Sve dok političke elite inzistiraju – a i evropski predstavnici su pritom permisivni – da proklamirane ciljeve ostvaruju sa što više atributa separatne državnosti, one zadržavaju poziciju moći. To bi se promijenilo ako bi im se izmaklo argument etnoteritorijalnosti, a njegov diskurs ovih nam dana u Tuzli i Sarajevu nestaje bukvalno pred očima. Ne kažem da je to definitivno, možda se sve i vrati na staro, ali sad je tako.

Ljudi u BiH počeli su obraćati pažnju na činjenicu, kao što je prije nekoliko dana napisao Nenad Veličković, da bi trebali biti više konstitutivna klasa, a ne tek konstitutivni narod?

Svakako, to je lijepo rečeno. Imamo posla sa starim perspektivama i koncepcijama, ne samo u pogledu nacionalnog. Čak i ako prihvate činjenicu da je riječ o klasnom sukobu, ljudi često misle u prevaziđenim terminima. Neki se pitaju zašto se nešto što je počelo kao radnički bunt omasovilo u puno širem okviru. Naravno, trebat će nam vremena da svi uočimo kako je klasa danas daleko inkluzivniji pojam negoli prije 50 ili 100 godina. Hardt i Negri sve to nazivaju jednostavno mnoštvom, kao recimo u slučaju pokreta Occupy. Jer ovo više nisu industrijska društva, radi se o teško preglednom pluralitetu najraznorodnijih formi društvenog života. To mnoštvo traga za primjerenom artikulacijom, jer ga je predstavnička demokratija u dosadašnjem obliku iznevjerila. Recimo, neki se pitaju treba li plenumi da prerastu u stranke. Neka i takvih razmišljanja, neka i različitih odgovora, samo da proces aktivno traje, a posezanje za direktnom demokratijom je u tom pogledu izuzetno korisno društveno iskustvo.