Čekajući mir u Siriji

Mirovni pregovori, koji su 22. siječnja u švicarskom gradu Montreuxu prvi put za isti stol doveli sukobljene strane, sirijsku vlast i opoziciju, nastavili su se u Ženevi i 31. siječnja završili bez konkretnih pomaka u političkim i humanitarnim pitanjima. “Žao mi je što vam moram reći da nismo došli do opipljivih rezultata ovaj tjedan. U Siriji ne postoji umjerena opozicija, samo teroristi”, komentirao je sirijski ministar vanjskih poslova Valid Mualem. Glasnogovornik opozicije, s druge strane, kaže kako stabilizacija ne može početi dok ne dođe do formiranja tranzicijske vlade bez sadašnjeg predsjednika Bašara al-Asada. Njegov stav da je Asad izgubio legitimitet i stoga ne može biti dio buduće vlasti dijeli i američki državni tajnik John Kerry, koji je također prisustvovao konferenciji. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, očekivano, stao je na stranu predstavnika sirijske vlasti. Obje su se strane pokazale puno aktivnijima i odlučnijima u obraćanju medijima ispred ženevske Palače naroda, gdje je konferencija održana, nego na samim pregovorima, spremno iskoristivši priliku da svjetskoj javnosti objasne svoju poziciju.

Tranzicijska vlada koja bi trebala voditi zemlju do demokratskih izbora temelj je dokumenta koji su 2012. u Ženevi donijele Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija; taj dokument danas priznaju obje sukobljene strane, no tumače ga na posve različite načine. Sirijska opozicija (ili barem oni koji je predstavljaju na ovim pregovorima) ne vidi kraj sukoba sve dok Asad trajno ne odstupi s vlasti, dok on na to ni ne pomišlja, a za pravo mu daje situacija na terenu, gdje regularna vojska bilježi sve više vojnih pobjeda. Predstavnici sirijske vlasti na ovim su pregovorima iznijeli dokument koji sadrži njihovu viziju budućnosti države: potpuno priznavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije, odbijanje bilo kakvog vanjskog miješanja u sirijske unutarnje poslove direktno ili indirektno, ustrojavanje Sirije kao demokratske države zasnovane na političkom pluralizmu, vladavini prava i neovisnom sudskom sistemu, odbijanje terorizma i bilo koje vrste ekstremizma i rasizma, kao i očuvanje institucija te javnog i privatnog vlasništva. Taj je dokument opozicija odbila potpisati zbog toga što su izbori na kojima bi sudjelovao Asad za njih problematični. Isti stav dijeli i SAD: izbori bi, vrlo vjerojatno, samo potvrdili sadašnju vlast, s obzirom na to da je Asad u narodu popularniji od bilo kojeg opozicijskog lidera.

Predstavnici opozicije na pregovore su došli s puno skepticizma i u svojim vlastitim redovima. Upitno je i koliki legitimitet i autoritet imaju kod pobunjenika na terenu, a njih, između ostalih, čine i islamski militanti i teroristi. Razjedinjeni pobunjenici nemaju centralnu komandu ni jasnu strukturu, dok sirijska regularna vojska ima snažniju artiljeriju, moć iz zraka i organizaciju. U ovom je trenutku teško zamisliti scenarij po kojem bi pobunjenici bez direktne vojne akcije izvana svrgnuli Asada, a vjerojatnost za takvu vojnu akciju danas je znatno manja nego prije godinu dana. Barack Obama u posljednjem kvartalu svoje vladavine pokušava opravdati Nobela za mir i utjecati na kakvu-takvu stabilnost na Bliskom istoku, pa mu još jedan rat nikako ne treba.

Pozicija “hodajućeg mrtvaca”, kako su prije dvije godine prozvali Asada u Obaminoj administraciji, čini se najstabilnijom od početka sirijskog sukoba. Prema izvješću novinske agencije Reuters, baziranom na izvorima iz tajnih službi i vojne industrije, Rusija je pojačala svoju vojnu pomoć Asadu neposredno uoči mirovnih pregovora. Pobunjenike i dalje aktivno financiraju i oružjem opskrbljuju Saudijska Arabija i Katar, ali je pomoć iz SAD-a sve manja. Da nije riječ ni o kakvim prodemokratskim borcima, kako su im tepali zapadni mediji, jasno je danas i političkoj eliti SAD-a, koja je zbog straha da oružje i novac poslani kao pomoć u borbi protiv Asada ne završe u rukama militantnih islamističkih grupa povezanih s Al-Kaidom, što je dosad nerijetko bio slučaj, sklona obustaviti tu pomoć.

Uvezeno oružje samo je rasplamsalo nikad ugašeni bliskoistočni vjerski sukob između šijita i sunita. Taj je sukob zasad najočitiji na sirijskom teritoriju, gdje je prerastao u otvoreni rat, a ako se ubrzo ne zaustavi, postoji realna opasnost da se prelije i na ostatak regije. Cilj islamističkih grupa blisko povezanih s Al-Kaidom, koje trenutačno kontroliraju dio istoka Sirije i zapada Iraka, jest uspostavljanje Islamističkog emirata, što bi izazvalo prekrajanje granica i, posljedično, potpuni kaos i sukob u regiji. Lani je u Iraku zabilježeno više od 8.800 ubijenih u terorističkim bombaškim i samoubilačkim napadima, što je najviše od povlačenja američke vojske. Zamjenik iračkog ministra unutarnjih poslova Adnan al-Asadi nedavno je izjavio kako islamisti povezani s Al-Kaidom imaju dovoljno teškog naoružanja da pokrenu napad na glavni grad Bagdad. Osim regionalnog sukoba, koji se zasad svodi na novčanu, logističku i vojnu pomoć Irana vladajućoj šijitskoj manjini i Asadu s jedne te istovjetnoj podršci Saudijske Arabije sunitskim prosvjednicima s druge strane, rat generira prostor i za širi, svjetski sukob. Međunarodna se politička arena tako vraća u gotovo hladnoratovsku podjelu na istočni i zapadni blok, s izraženim žarištima u Ukrajini i Siriji.

Upravo je situaciju u Siriji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon na redovitoj godišnjoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, održanoj neposredno nakon mirovnih pregovora u Ženevi, nazvao najvećom sigurnosnom krizom u svijetu. Sirijski građanski rat dosad je rezultirao s više od sto tisuća mrtvih i više milijuna izbjeglih i protjeranih, a pregovori ne daju nadu da se može govoriti o konačnim brojkama. Procjenjuje se kako je samo za vrijeme devetodnevnih mirovnih pregovora radnog naslova “Ženeva 2” u Siriji stradalo više od 1.800 ljudi. Mirovna konferencija bila je na rubu kolapsa, s potpuno suprotnim stajalištima, pa je nakon završetka konferencije UN-ov posrednik Lakhdar Brahimi morao izvijestiti kako pomaka i dogovora oko političke budućnosti Sirije i humanitarnih pitanja nema.

Najveći uspjeh pregovora je to što je planirana druga runda za 10. veljače, kad bi dvije sukobljene strane ponovno trebale sjesti za zajednički stol. U ovom trenutku neizvjesno je i to hoće li se konferencija nastaviti, a ako i hoće, nema naznaka ni garancija da će na njoj doći do pomaka koji bi vodili prema stabilizaciji.