Danijela Dolenec: Čitav rub Europe povezuje revolt

Nakon gotovo 20-godišnjega političkog statusa quo, Bosnu i Hercegovinu zahvatili su protesti: pritisci na vladajuće dolaze odozdo, čime je doveden u pitanje i Dejtonski sporazum iz 1995., s kojim očito nije sretan nijedan od tri entiteta. Svjedočimo li kraju projekta Dayton i kakva mu je alternativa?

Foto: Jovica Drobnjak

Bosna i Hercegovina je zemlja specifičnoga, kompleksnoga institucionalnog uređenja; Dejtonskim sporazumom ustanovljena je institucionalna arhitektura tzv. konsocijacijske demokracije, poput one u Švicarskoj, Nizozemskoj ili Belgiji. Možemo reći da se sada prvi put u velikom obimu društvene reakcije pojavljuje neki oblik građanskog revolta, širokog socijalnog bunta, za koji znamo da nije točkast – u Tuzli je primjerice i ranije bilo studentskih prosvjeda i radničkih otpora privatizaciji. Kompleksna institucijska struktura zemlje otežavala je takav tip otpora: kako su institucije ponajprije dizajnirane po etničkom ključu, s nekoliko razina vlasti, takva je složenost otežavala građansku participaciju. Osim borbe na cesti, trenutačno se odvija i borba oko medijske interpretacije događaja. Analize možemo podijeliti na one koje te događaje smatraju nekim oblikom klasne reakcije, u kojima se motivom prosvjeda smatraju prije svega rastuće siromaštvo, nezaposlenost i erodirajuća kvaliteta života, i one koje događaje interpretiraju i vraćaju u poznati ključ tamošnjih etničkih odnosa.

Slažem se s kolegom Florianom Bieberom sa Sveučilišta u Grazu da sada zapravo imamo čitav rub europskog kontinenta – od Arapskog proljeća, dakle sjevera Afrike, do Mediterana, Turske, Ukrajine i Istočne Europe – koji povezuje, kako kažete, revolt odozdo i otpor prema trenutačnom političkom stanju. Kada obzor suzimo na periferiju Europske unije i zemlju poput Bosne i Hercegovine, koja k njoj stremi, vidimo da kriza sve više razdvaja sudbinu jezgre od periferije. Dok u jezgri EU-a postoje znaci oporavka, u BiH, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori stope nezaposlenosti iznose 30 do 40 posto, vlada strukturna nezaposlenost, posebno mladih. Rastuće nejednakosti povezuju našu regiju s južnom periferijom, koja ima slične probleme. Srž tih protesta sadržan je u društvenom bijesu nad tim okolnostima, ali zanimljivo je zašto se to dogodilo baš sada. Puno puta u povijesti ljudi su živjeli i trpjeli objektivno loše okolnosti, ali nisu protestirali. Sada uz lošu ekonomsku i socijalnu situaciju imamo i pomak u interpretaciji, gdje ljudi više ne prihvaćaju status quo, smatrajući stanje nepravednim: ono se mora promijeniti, ne znamo još kako, ali svakako se mora promijeniti.

Borba oko interpretacije događaja

Nije li, suprotno manipulacijama o navodnom postojanju etničkog ključa, opravdano braniti tezu po kojoj se protesti odvijaju upravo zbog radikalnih zahtjeva prosvjednika za socijalnom pravdom, pri čemu ostavke podnose čelnici kantonalnih vlada?

U našim liberalnim demokracijama politička se borba vodi na dvije osi: identitetskoj i socioekonomskoj, odnosno interesnoj. Hrvatska, zbog svog nastanka iz rata, ima dominantni identitetski pol natjecanja. Znamo da se dvije naše najveće stranke ponajprije natječu po pitanjima identiteta, statusa manjinskih grupa, uloge crkve u društvu itd. U BiH je to dodatno institucionalno učvršćeno, kao praktički jedini izvor političkog identiteta. Dakle, etnički status je poistovjećen s političkim identitetom i to strukturira birački izbor. Upravo zbog toga su prosvjedni događaji u BiH značajni: inicijalno, čini se da je riječ o zahtjevima socioekonomskog tipa, kojima velik broj obespravljenih ljudi traži reakciju političkih institucija – ljudi se osjećaju nepredstavljeni od stranaka koje funkcioniraju po identitetskom ključu. Borba oko interpretacije ovih događaja je iscrpljujuća, jer će politički akteri razvoj događaja interpretirati onako kako odgovora njihovoj logici natjecanja, onako kako su i do sada dobivali izbore, znači reinterpretirajući ove prosvjede kao etničke odnose. A iznimno je važno da društvene provale nezadovoljstva ne produbljuju nepovjerenje između građana i elita: vidimo da građani kažu da im je stalo do zajednice i zajedničkih dobara, ali ne vjeruju više onima na vlasti. Reakcija elita, nažalost, takva je da ni one ne vjeruju građanima. Nazivaju ih huliganima, spominju narušavanje temeljnih sloboda i slično, čime se stvara još veći ponor između njih. Prosvjedi i drugi oblici građanske participacije pozitivan su znak uključivanja širih slojeva građana u politički proces, ali ako on rezultira dodatnim narušavanjem povjerenja između elita i građana, otvara se prostor za isključivu i autoritarnu politiku, što zabrinjava. Ovakav tip spontane prosvjedne politike i građanski plenumi duboko su demokratski tipovi vaninstitucionalnog djelovanja, koji bi mogli i trebali revitalizirati postojeće političke institucije, potaknuti ih na aktivnost, ali i otvoriti priliku novima. To je smjer kojim može doći do eventualne fundamentalne promjene nabolje, za što treba vremena.

Dakle, kao što piše Slavoj Žižek u “Guardianu”: mogu li se protesti pretvoriti u pokret koji će ignorirati etničke podjele?

Takvo što možemo samo poželjeti. Žižek je skeptičan i moram reći da se s njim slažem; nakon ovakvog tipa društvene reakcije, potrebna je kvalitetna politička artikulacija emancipirajuće lijeve opcije, koju zazivamo unazad nekoliko godina. Ako takva artikulacija izostane, ovakvu energiju mogu zauzdati isključive, desne politike, što je realna opasnost posvuda, ne samo u BiH.

SDP i HDZ imaju puno izazivača 

Možemo li i u kojoj mjeri govoriti o krizi predstavničke demokracije u Hrvatskoj? Što će pokazati predstojeći izbori za Europski parlament?

Sadašnje političke elite, i Vlada i opozicija, imaju puno razloga za zabrinutost: SDP i HDZ zajedno pokupe od 60 do 65 posto glasova birača i to je relativno postojano, ali ima i jako puno izazivača koji tvrde da nude neki oblik političke alternative. Zbog ekonomske krize i usuglašenosti oko politika štednje, biračima se sve više čini da izbor između dvije velike stranke više nije nikakav izbor, što je otvorilo prostor za natjecanje novim političkim akterima. Smatram da većina tih izazivača ide na dosta površnu poruku biračima, nudeći se kao poštenija verzija postojećih. Ali ako nas zanima obnova ljevice, taj tip taktičkog ubačaja nove stranke ne može biti uspješan. Nije dovoljno preslagivanje među elitama, potrebno je povezivanje s građanskim aktivizmom, društvenim pokretima i civilnim inicijativama. Tu vidim dobre znakove, građanske organizacije povezuju se međusobno, kao i sindikati. Povijest ljevice pokazuje da ona ne može funkcionirati bez čvrstih veza s društvenim pokretima i svojom izbornom bazom. To je problem SDP-a, ta stranka to nema, za razliku od HDZ-a koji to, makar i klijentelistički, ima. Kada je riječ o europskim izborima, iz iskustva drugih zemalja znamo da je izlaznost na njima manja od one na nacionalnim izborima i da oni aktiviraju urbane, obrazovane i nešto starije birače. Možemo očekivati da će i kod nas ti izbori pokazati spremnost birača za nove političke opcije, kao što su ORaH, Nacionalni forum i drugi. No bitno je da oprezno tumačimo rezultate tih izbora, jer oni aktiviraju samo dio birača.

Na političkoj sceni pojavio se i novi radikalno desni blok, Savez za Hrvatsku, kao odgovor na dugotrajnu gospodarsku krizu: je li slučajno da se formirao upravo sada i kako ocjenjujete takvo grupiranje desnice?

Nastanak Saveza tumačim u odnosu na ono što se događa u HDZ-u; velike stranke razdoblje djelovanja u opoziciji obično koriste za obnovu i pripremu za sljedeće izbore, a mi imamo šefa oporbe koji uspijeva biti nepopularniji od premijera. Budući da je HDZ introvertiran, autarkičan i ne odgovara na društvene potrebe, javljaju se inicijative na desnici. U spomenutom bloku je i HRAST, stranka zanimljiva s obzirom na potencijal pokazan kroz iniciranje referenduma o definiciji braka. To me podsjetilo na odnos američkog pokreta Tea Party i republikanaca, u smislu povezivanja društvenih pokreta sa strankama i političkim institucijama. Pokazalo se da je Tea Party od 2010. jako duboko utjecao na transformaciju Republikanske stranke, koja se pomaknula značajno udesno; uz to, povećala se izlaznost konzervativnih birača, promijenio se sastav zastupnika u Kongresu itd. Drugim riječima, društveni pokret je duboko utjecao na političku stranku. Bit će interesantno vidjeti hoće li i kod nas građanska inicijativa koja se bavila definicijom braka imati iole sličan utjecaj, kako kroz novosnovani Savez, tako i na promjene u HDZ-u. Vidjet ćemo hoće li odgovor HDZ-a na izazivača zdesna biti plitko pomicanje prema centru ili će stranka unutar sebe proći proces svojevrsne obnove konzervativne ideologije.

Za kraj, kakva je budućnost prosvjednih pokreta u Hrvatskoj: očekujete li da tzv. bosansko proljeće aktivira slične pokrete i kod nas?

Mislim da periodi sedimentacije i razvoja takvih pokreta moraju potrajati. Uzmimo za primjer studentske prosvjede 2009. i njihove zahtjeve za ukidanjem školarina, koji su ipak imali efekta na širi politički prostor. Zahtjevi studentskog pokreta išli su u smjeru da su nejednakosti strukturna posljedica kapitalizma, da se ne događaju samo nama nego posvuda oko nas i da se protiv toga moramo aktivno boriti; poručivalo se da će nam svako socijalno pravo i pravo iz obrazovanja i zdravstva biti oduzeto ako se za to ne borimo. Takve su poruke uspjele doći do javne sfere i ući u javne rasprave te, koliko god bile na margini, postoje kao argument. Nove interpretacije otvorile su ljudima novu perspektivu oko toga što bi mogli biti uzroci njihovoj teškoj situaciji. U tom smislu nisam skeptična i pesimistična, za daljnju nam artikulaciju samo treba još vremena. Kada pogledamo unazad, vidimo da postoji prelijevanje prosvjednih aktivnosti, počevši od Srbije, Hrvatske, posebice u Sloveniji i Mariboru, i sada u BiH. Svatko tko jednom prođe taj tip aktivacije i kolektivnog djelovanja zna koliko to emancipacijski utječe na ljude: ipak se svi zajedno poznajemo i komuniciramo između sebe, uz ostalo i preko pokreta, pa je moguće da nas i protesti u BiH potaknu na novo djelovanje.

  •  

Hrvatska nema socijaldemokratsku vladu

U jednom ste intervjuu kazali da je siromaštvo neprijatelj šire društvene mobilizacije, na što političari – kako u BiH, tako i u Hrvatskoj – vjerojatno i računaju. No stvari se, vidimo, mijenjaju…

Što se tiče socioekonomskih indikatora, Hrvatska bolje stoji od većine zemalja bivše Jugoslavije. Ali u procesu društvenog raslojavanja i rastuće nejednakosti na europskoj periferiji, među zemljama je puno više sličnosti nego razlika. Moja teza da je siromaštvo neprijatelj šire društvene mobilizacije kreće od činjenice da za sve veći broj naših sugrađana suštinsko postaje pitanje gole egzistencije, koja ne ostavlja prostor za politički i građanski angažman. Kada su vam uvjeti života sve gori, nije neobično da građani traže nekoga koga će okriviti za takvu situaciju. A ta je situacija povoljnija za isključive i autoritarne politike, za etiketiranje “drugoga”: etničkoga “drugoga”, stranca, manjinske skupine. Siromaštvo i deprivacija prirodno su stanište za isključive politike. Emancipatorna praksa, s druge strane, zahtijeva da se ljudima osigura nekakav model egzistencijalne sigurnosti, da smo zajednica u kojoj kolektivno odlučujemo o društvenim ciljevima. Trenutačno se na temelju socioekonomskih trendova raslojavanja i rastuće nejednakosti ne može govoriti o socijaldemokratskoj vladi u Hrvatskoj.