Dino Abazović: Rigidni aparat je načet

Foto: Imrana Kapetanović

Prof. dr. Dino Abazović predaje čitav niz socioloških disciplina na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor je tri i koautor jedne knjige, te niza zbornika, naučnih i stručnih radova, objavljenih u stručnim časopisima i zbornicima u BiH i svijetu. U njegovom bogatom životopisu zabilježeno je i da je trenutno član Odbora za sociologiju pri Odjelu za društvene nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te da je bio rukovodilac Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka, direktor Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu i akademski koordinator postdiplomskog studija iz oblasti Religijskih studija pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. U razgovoru za “Novosti” objašnjava uzroke i posljedice socijalnih nemira koji su potkraj prošle sedmice buknuli u skoro svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini.

Nakon provale nasilja u gradovima širom BiH situacije se smiruje, ali se prosvjedi i mirna okupljanja građana nastavljaju. Povod za masovne izlaske građana na ulice bile su demonstracije obespravljenih radnika nekoliko upropaštenih tuzlanskih poduzeća, no očigledno je kako je sada fokus proširen generalno na očajnu socijalno-ekonomsku situaciju u BiH. Što je, po vama, pozadina nezadovoljstva koje građani BiH iskazuju u ovom trenutku?

Od zadnjeg ozbiljnog pokušaja reforme Ustava BiH – od pada onog famoznog “aprilskog paketa” 2006., koji je bio posljednji pokušaj da se ova nefunkcionalna, birokratizirana, hiperadministratizirana država dovede u neke forme normalnijeg funkcioniranja, barem sa stanovišta institucija sistema – pa do ovog momenta, zaista zvuči gotovo pa nevjerovatno da se ovakve stvari nisu dešavale prije i frekventnije. Ne može se reći da nije bilo različitih pokušaja ad hoc grupa koje su prosvjedima tražile svoja prava, poput radnika Krivaje iz Zavidovića, rudara, mljekarske industrije itd., ali nikada nisu prerasli u ovakvu vrstu bunta. Ispalo je da su se ljudi iznenadili, iako je tako nešto moralo biti očekivano.

Slabljenje nacionalnog narativa

Zadržimo se malo na tome: zašto nezadovoljstvo nije eskaliralo ranije?

Da bismo shvatili zašto se nasilna provala nezadovoljstva građana nije desila ranije, moramo uzeti u obzir kontekst i specifičnost BiH. Taj kontekst, od Daytona naovamo, nije samo političke naravi – on, naravno, ima taj problem u politici i administrativnim, etniciziranim podjelama – jer podsjetit ću tu na jedan važan detalj: prvi izbori u današnjoj BiH održani su 1996. godine, devet mjeseci nakon završetka rata, i očekivati da će te izbore dobiti bilo koja politička opcija izuzev onih koje su iz rata izašle kao materijalno i logistički najopremljenije i koje su u ratu vodile ključnu riječ, bilo je iluzorno. Nismo imali razvijene ni slobodne medije, nismo imali formirano civilno društvo, koje bi moglo igrati neku korektivnu ulogu, a dobili smo vlastodršce koji su imali demokratsku legitimizaciju da ustroje ne samo politički, nego i ekonomski život ove države. Dakle, to su ljudi koji apsolutno kontroliraju sve socijetalne procese: ko će dobiti posao, ko neće; ko će dobiti sredstva za obnovu porušenih kuća, ko neće; ko će dobiti posao u administraciji… Drugim riječima, to su ljudi koji de facto stranački kontroliraju život. I to je jednako u sva tri naša dominantna etniciteta, i kod Srba, i kod Bošnjaka, i kod Hrvata. U tom smislu, oni imaju vrlo konkretne poluge demobiliziranja ljudi, jer i onaj mali broj zaposlenih često ovisi od lokalnih i vlastodržaca na svim razinama vlasti. Zato je socijalni bunt nekih širih razmjera bio takoreći u startu onemogućen. Pored toga, imali smo dominantni medijski diskurs – čast izuzecima – koji je konstantno radio na etno-nacionalnoj mobilizaciji, stvarajući atmosferu histerije međunacionalnog sukoba, straha od drugih i sl. Bosanskohercegovačko društvo se u godinama nakon rata suočilo sa dvostrukim problemom: pogrešno ustanovljenim političkim sistemom i činjenicom da je taj sistem na vlast doveo ljude koji na tom mjestu nikako ne bi smjeli biti. I danas, skoro 20 godina nakon rata, prvi put imamo bunt koji izlazi iz okvira etno-nacionalne matrice i pokušava se organizirati isključivo na socijalnoj osnovi. Ne želim tvrditi da će to biti i rezultat ovih prosvjeda, ali jako je važno da je prvi put, barem u većim žarištima poput Zenice, Tuzle, Sarajeva, Bihaća, Mostara, vlastima poslana jasna poruka da će ubuduće, ma ko to bio, morati radikalno promijeniti svoj odnos prema onima u čije bi ime nominalno trebale vladati.

Je li čudno što prosvjedi nisu još i masovniji, ako uzmemo u obzir socijalnu sliku BiH? Iako su u jednom trenutku poprimili rušilački karakter, u Sarajevu ni u jednom trenutku nije bilo više od 3.000 demonstranata na ulicama. Pored toga, odaziv građana u Republici Srpskoj gotovo da je zanemariv.

To je zanimljiv fenomen. Kratko ću vas podsjetiti na prošlogodišnje demonstracije oko JMBG-a: vidjet ćete da je odnos onih koji ne učestvuju u prosvjedima fizički tada bio radikalno drugačiji u odnosu na ovo što imamo danas. Danas se, čak i oni koji nisu na ulici, slažu sa prosvjednicima u tome da ovako više ne može. Zato broj ljudi na ulicama i ne igra tako značajnu ulogu. Problem Republike Srpske je u sljedećem: ona je autokratizirana i centralizirana i ima znatno represivniji vlastodržački model, pod jasnom strukturom predsjednika Milorada Dodika, tako da je i u demobilizaciji nezadovoljnika puno ozbiljnija u odnosu na Federaciju BiH. Za razliku od kako-tako pluralne političke scene u Federaciji, u RS-u još uvijek imate taj arhaični metanarativ, svojstven i vlasti i oporbi, koji govori da je taj neki imaginarni “prostor srpstva” prioritet, i u tom smislu u RS-u postoji neka vrsta konsenzusa. Međutim, unutarnja pitanja RS-a nisu tako homogena kako se čini. Iz same potrebe Dodika da se građanima RS-a zahvali što nisu masovnije “nasjeli na provokacije iz Federacije” može se iščitati da ni njegova pozicija nije više tako monolitna.

Je li moguće da građani RS-a imaju viši prag tolerancije? Gledajući ekonomske pokazatelje, u tom entitetu se može naći kudikamo više razloga za socijalni bunt negoli u Federaciji.

Nemam iluziju o tome da se stvari mijenjaju isključivo i samo na socijalnoj osnovi, moramo imati u vidu da u našem postkonfliktnom društvu još uvijek postoje sfere emotivno-iracionalnog, koje vrlo često znaju prevladati nad nekim socijalnim ili determinističkim elementima.

Ali zašto je nacionalni narativ važniji od socijalnog? Kako može biti važniji od činjenice da skoro pola milijuna građana BiH, računajući i na one u RS-u, živi ispod granice siromaštva, da je preko pola milijuna nezaposlenih…?

To je zaista dobro pitanje. Posljednja relevantna istraživanja pokazuju da ta vrsta narativa slabi. Međutim, to su procesi koji traju i koji se ne moraju nužno momentalno materijalizirati. Jedna od najboljih ilustracija za to je istraživanje UNDP-a, objavljeno prije dvije godine, koje je pokazalo da građani prvi put, bez obzira na etničku pripadnost, smatraju da su jaz između bogatih i siromašnih i nezaposlenost veći problemi od međunacionalne distance. Zato mislim da će se uskoro stvari na tom planu mijenjati. Drugi primjer je Federacija, u kojoj se već vidi da je taj nacionalni narativ pao u drugi plan, u odnosu na onaj socijalni i ekonomski. Ovih dana smo primijetili pokušaje da se protesti u Zenici, Tuzli, Sarajevu, pa i Mostaru, interpretiraju kao bošnjački nacionalni pokret koji ima za cilj udar na temelje države, a protiv hrvatskog i srpskog “elementa”. To naprosto nije tačno. Pažljivo sam pratio sve što se protekloga tjedna dešavalo i od strane prosvjednika nisam primijetio niti jedan zahtjev te vrste. Potpuno sam uvjeren da je građanima jasno da ih tim nacionalnim narativima, svojstvenim početku devedesetih, više neće moći tako lako zastrašiti i mobilizirati. Zato vjerujem i očekujem da će se i u Republici Srpskoj vrlo brzo promijeniti situacija.

Formiranje građanskih plenuma

Koliko su moguće istinske promjene u Bosni i Hercegovini bez temeljne reforme ustavnog uređenja ove zemlje? Vidjeli smo da su zahtjevi prosvjednika veoma šaroliki i da se unutar njih mogu prepoznati različite grupacije, neovisno o tome što sve one dijele jasno artikulirano nezadovoljstvo životnim standardom i ekonomskim neprilikama.

Iskreno, u ovoj fazi ne očekujem previše radikalne promjene, jer je i sama situacija u BiH previše kompleksna, da bi se sada naprasno došlo do nekakvog radikalnog političkog preokreta. No zanimljivo je što spominjete pluralnost prosvjednika i njihovih zahtjeva. Mislim da je to jako važno i da je to dobro. Sada moramo obratiti pažnju podjednako na sve zahtjeve, koje je još potrebno demokratski artikulirati. Na tome treba insistirati i to je generalno dobro za demokratizaciju bh. društva. S tim što treba imati u vidu da u rješavanju tih pitanja argument sile ne smije prevladati. Na primjer, to što umirovljenici neće biti aktivni ili nasilni kao neki drugi, još uvijek ne znači da su njihovi zahtjevi manje važni. Zato je iznimno važno formiranje građanskih plenuma, najprije u Tuzli, a sada u Sarajevu. Još je bitnije ukazati na to kako će institucije odgovoriti na zahtjeve, makar na one najdominantnije, a to su: stop kriminalu, stop korupciji i zahtjev za efikasnim institucijama.

Znači li to da je u BiH u ovom trenutku nemoguće odmaknuti se od kantonalnih revolucija, jer je na toj razini vlasti koncentriran i najveći broj problema na koje se odnose zahtjevi građana?

To i jest specifičnost našeg uređenja. Ljudi pokušavaju artikulirati pitanja koja mogu rješavati na tim razinama. Na primjer, u žiži javnosti imate odnose u Predsjedništvu BiH, iako oni nemaju ni približno isti značaj kao kantonalne vlasti, pa i općinske, jer su zahtjevi građana fokusirani uglavnom na probleme kojima se treba baviti taj dio administracije. Međutim, ako u svemu tome izgubimo iz vida makroplan, naći ćemo se u začaranom krugu, jer su lokalne vlasti o kojima govorimo samo eksponenti svojih partija, koje su, promatrajući političku situaciju u BiH, istodobno i vlast i opozicija. Zato je dobro da se stvari rješavaju odozdo prema gore. Nažalost, zahvaljujući posljedicama rata, danas skoro svi građani BiH – ako izuzmemo veće urbane centre – žive u mononacionalnim sredinama, ali to istodobno i znači da, kada građani u tim svojim sredinama iskazuju nezadovoljstvo, javno mnijenje neće moći biti spinovano kako se tu radi o nacionalno motiviranim prosvjedima.

Dejtonski mirovni sporazum garantira održavanje etno-nacionalnog pristupa u formiranju svih struktura vlasti, tj. vječiti opstanak vladajuće tro-politike, neovisno o tome o kojim se političkim opcijama radi. Dokle god je tome tako, teško da se u BiH mogu očekivati radikalne društvene promjene, tim prije što dejtonski sistem također predviđa abnormalni birokratski aparat koji guta većinu proračuna i samim tim nije u stanju ništa proizvesti?

Izborni sistem – i tu ste u pravu – generira ovakvo stanje i onemogućava razbijanje troetničke matrice, ali je veoma bitno kako će se vlast ubuduće ponašati. Ko god dođe na vlast nakon prosvjeda, bez obzira na to kojem bloku pripadao, morat će imati u vidu da to neće biti ona vlast iz 1996., iz 2006., pa ni 2012., nego da će morati promijeniti svoje ponašanje. U tome ja vidim najveći potencijal ovih prosvjeda. Ovdje se, prije svega, radi o odgovornosti vlasti prema onima koji su ih birali. Do sada smo imali apsolutno otuđene političke oligarhije – namjerno ih ne zovem elitama, jer je prije riječ o klikama. I bez obzira na to što će se naredna vlast birati po manje-više istom izbornom sistemu, morat će obratiti pažnju na konkretne potrebe građana. Reforme će se morati desiti. Rigidni aparat je načet i ovo je više nego dobra poruka za budućnost.

  •  

OHR se napokon treba umiješati u svoj posao

Šta mislite o potrebi ponovnog aktivnijeg angažmana međunarodne zajednice u rješavanju problema u Bosni i Hercegovini?

Hvala vam na tom pitanju, a ja bih ga još malo radikalizirao: naime, čekam da se u provali nezadovoljstva građana počnu artikulirati i zahtjevi za preispitivanjem dosadašnjeg djelovanja međunarodne zajednice u našoj zemlji. Tu, konkretno, mislim na Ured specijalnog predstavnika EU-a i OHR. Te dvije institucije, a naročito Ured visokog predstavnika (OHR), integralni su dio uređenja BiH, pa stoga moraju učestvovati u rješenju nastale situacije. Nisam zagovornik intervencionizma, ali ne mogu da se složim ni sa “unproforskom”, promatračkom pozicijom koju ove institucije zauzimaju, iako one ne bi smjele biti promatrači, nego aktivni sudionici političkog života u BiH. OHR proizilazi iz Ustava BiH i tim prije je neophodno da se napokon umiješa u svoj posao.