Intrigator

Biskupi izbjegli obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta

Imali su pametnijeg posla

Umjesto na komemoracijama žrtvama fašizma u mjestima stradanja kao što su Jasenovac i Jadovno, biskupi su obavezno prisutni na komemoracijama na Bleiburgu i kod Jazovke

Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta u Saboru proteklo je u znaku odsutnosti hrvatskih biskupa koje je zastupao tek moderator Nadbiskupskog duhovnog stola Nedjeljko Pintarić. Na tu činjenicu ukazao je premijer Zoran Milanović, zaključivši da Katolička crkva nije zastupljena na nivou na kome su zastupljene druge vjerske zajednice i da “za to treba još vremena”. Sam Pintarić je nakon svečanosti izjavu Milanovića ocijenio kao neprimjerenu mjestu i događaju koji se komemorira, ističući da zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić nije mogao biti na skupu zbog učešća na sjednici Vijeća Hrvatske biskupske konferencije koja se već 15 godina u januaru održava u Zagrebu i da je to pravovremeno najavio Saboru. Oglasio se i sam HBK ističući da su se datumi skupa u Saboru i izvanrednog zasjedanja HBK-a poklopili, da su odsustvo pravovremeno najavili i da su izjave premijera neprimjerene.

Međutim, u jednom drugom saopćenju Informativna katolička agencija je objavila da su biskupi na tom zasjedanju upoznati s tijekom priprema za Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži, da su razmatrali pitanje kršenja sporazuma HBK-a s HRT-om i prihvatili dokument o katoličkim školama. Dakle, ništa toliko značajno da se ne bi mogli privremeno spustiti s Ksavera do Sabora, kao što je učinio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan, odsustvujući istog dana s dijela svetosavske akademije, iako su počeci obilježavanja Svetog Save svakako stariji od dana obilježavanja holokausta.

No skup u Saboru nije jedini vezan uz holokaust na kojem hrvatskih biskupa nema. Njih nema ni na obilježavanju proboja iz Jasenovca, kada se odaje počast svim žrtvama tog najstrašnijeg logora smrti u ovom dijelu Evrope. Iako Katolička crkva organizira svoje posebne skupove za Jasenovac, u toj je prilici zastupa tek lokalni župnik. Nikoga iz Katoličke crkve nema ni na komemoracijama u širem rajonu ustaškog logora Jadovno, no zato je u nedalekom istoimenom selu proglašeno svetište i mjesto hodočašća koje nema veze sa žrtvama stradalima od ustaša.

Umjesto na komemoracijama žrtvama fašizma, biskupi su obavezno prisutni na komemoracijama na Bleiburgu, gdje je lani bio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, a preklani šibenski biskup Ante Ivas, i kod Jazovke, kamo je preklani došao pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, a lani sisački biskup Vlado Košić, koji je 2010. predvodio i misu na Bleiburgu.

Nenad Jovanović

Rad bez odnosa 

Da suci već donose odluke u duhu novog Zakona o radu, najnovijeg čeda neoliberalne politike, potvrđuju iskustva radnice HRT-a koja je u travnju 2010. dobila otkaz tokom velike čistke honorarnih radnika u kojoj je otjerano njih oko 300. Njenu priču ispričali smo prije osam mjeseci, kada su i njene manje sretne kolegice svjedočile o neujednačenom kriteriju u donošenju sudskih odluka, jer je njoj na Općinskom sudu žalba na otkaz bila uvažena, a kolegici odbijena, iako su uvjeti za žalbu bili identični. Radi se o radnicama koje su godinama na HRT-u bile u prikrivenom radnom odnosu, pred očima brojnih inspektora i pravne službe HRT-a, koja je svjesno kršila zakon. Međutim, HRT se žalio na presudu sutkinje Dubravke Penić Lukač, koja je u lipnju 2012. na Općinskom sudu presudila u korist radnice. Ona nije za potrebe ovog teksta željela otkriti svoj identitet, plašeći se reakcije HRT-ovih službi, koje su je nakon sutkinjinog obrazloženja da se radi o prikrivenom radnom odnosu, lani morale vratiti na posao.

No na njihovu sreću, Županijski sud u Zagrebu prošlog je mjeseca presudio protiv radnice s obrazloženjem da se honorarni rad ne može tretirati kao radni odnos, iako je radnica svojevremeno poslušala HRT-ov ultimatum i prijavila se kao samostalna djelatnica, kako bi dobila mirovinsko i zdravstveno osiguranje, i provela na HRT-u čak 11 godina. Posebno je zanimljivo da je u međuvremenu i sama sutkinja Penić Lukač, koja je s Općinskog prešla na Županijski sud, promijenila stav o kršenju prava honorarnih radnika i nedavno donijela presudu protiv druge radnice HRT-a. A naša junakinja od poslodavca je dobila ponudu da potpiše ugovor na šest mjeseci, uz ultimatum odustajanja od daljnje pravne bitke, te da hitno plati 14.000 kuna sudskih troškova. Shvativši kako nema nikakve šanse da svoja prava zadovolji na sudovima, ucijenjena je žena na to morala pristati.

Goran Plavšić

Kratko & jasno

Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata

Imunološki žele razbiti

Ne mogu dokazati, ali moguće je da je unaprijed postojao scenarij s krajnjim ciljem da se Imunološki zavod rasparcelira i da poduzetnici preuzmu zdrave dijelove i profit, a da radnici i kolektivno znanje završe na burzi 

Kako komentirate to što je Davorin Gajnik, bivši direktor koji je podnio zahtjev za stečaj Imunološkog zavoda, ponudio svoje usluge Jadran galenskom laboratoriju, jednom od potencijalnih kupaca Zavoda?

Gledam na to u svjetlu događanja u Imunološkom zavodu. Pretpostavljam da je ta suradnja postojala od ranije, zasigurno nije od jučer.

Gajnika je Vlada dovela u Imunološki da dovede tu državnu tvrtku u red, a on je podnio zahtjev za stečaj, pa nakon nekoliko mjeseci zahtjev za njegovom obustavom, a sada stečaj opet smatra opravdanim?

Tada je takva bila proklamirana državna politika oko Imunološkog zavoda. Nije riječ o previranjima nego o postupcima koji su se dešavali iza nama dostupnih tokova informacija. Kad je bivši direktor pokrenuo stečaj, to je možda bilo utemeljeno jer je mislio da Zavodu nema spasa, ali bilo je to i izuzetno neuobičajeno. Da odobrovolji radnike, dao je kasnije zahtjev za povlačenjem, a u međuvremenu su se promijenile okolnosti. No cijelo vrijeme u njegovom ponašanju postoji niz stvari na koje se može uperiti prstom, poput nekupovanja opreme i polovičnog odrađivanja nekih poslova. Ne mogu dokazati, ali moguće je da je unaprijed postojao scenarij s krajnjim ciljem da se Imunološki rasparcelira i da poduzetnici preuzmu zdrave dijelove i profit, a da radnici i kolektivno znanje završe na burzi.

Trgovački sud u Zagrebu poništio je stečaj. Što slijedi?

Odluke o budućnosti Imunološkog u potpunosti su u rukama službene politike. A Novi sindikat će svojim akcijama reagirati na različite načine, ovisno o idućim potezima Vlade. Svi smo mi građani Hrvatske, koji se mogu razlikovati po svojim prioritetima, no vjerujem da je zdravlje zasigurno jedan od najvažnijih. U strateškom je interesu opstanak Imunološkog zavoda, da pod društvenom kontrolom bude zdravlje nacije, jer će na svaki drugi način doći do njegovog prepuštanja tržišnoj utakmici. Sve ovisi o tome tko će biti budući investitor, no bitno je ne izgubiti nacionalnu kontrolu zdravlja i time sačuvati blago koje se sastoji u znanju ljudi koji rade u Imunološkom zavodu.

Mirna Jasić

HRT može i bez polovice ljudi iz jedinice Poslovanje

Administracija kakve nema

Dok glavni ravnatelj HRT-a s otpuštanjima počinje u dalekim dopisništvima, višak administrativaca na Prisavlju, od kojih mnogi izostaju s posla, trenutačno ga ne zabrinjava 

Najnovijom odlukom HRT-a o ukidanju “malih” dopisništava i istovremenim raspisivanjem internog natječaja za dopisnike u jedanaest hrvatskih gradova, uprava javne televizije nastavila je s provedbom svog kontroverznog plana restrukturiranja koji je, osim panike na Prisavlju, uzrokovao i bijes hrvatskih župana i lokalnih političara, od kojih su neki pozvali na bojkot plaćanja pretplate. Bez obzira na popravni ispit Radmanove uprave, koja izborom 22 dopisnika želi umiriti lokalnu vlast i građane tvrdeći da će na taj način nastaviti “izvršavati svoje sadašnje lokalne i regionalne programske obaveze”, dodatna objašnjenja pokazuju i sve manjkavosti tog, prema svemu sudeći, improviziranog i nedovoljno osmišljenog plana: “Dopisnici će biti opremljeni najsuvremenijom multimedijalnom tehnologijom i komunikacijskim sredstvima te proći dodatnu edukaciju kako bi mogli postići veću mobilnost i efikasnost i raditi za sve medijske platforme HRT-a.” Time će ispunjenje programskih obaveza prema lokalnoj zajednici biti odgođeno za nekoliko mjeseci i bez ikakve garancije da će donijeti kvalitativni pomak.

Osim toga, ostaje upitno i što je Radman htio dobiti prvim rezanjem broja zaposlenih i zašto s planiranim otpuštanjem više od 650 ljudi u iduće dvije godine počinje upravo tamo gdje očekuje najmanji otpor – u dopisništvima daleko od Prisavlja. S druge strane, uoči sjednice Nadzornog odbora HRT-a, najavljene za idući tjedan, očekuje se i Radmanovo očitovanje o gorućem problemu, odnosno nastavak rasprave o evidenciji nazočnosti radnika Poslovne jedinice Poslovanje u, kako se navodi, štićenom prostoru od 1. siječnja do 30. lipnja prošle godine. Štićeni prostor je, naravno, zgrada na Prisavlju, radno mjesto koje, prema podacima iz evidencije, administrativci i menadžerski kadrovi iznimno rijetko posjećuju.

“Novosti” su u posjedu dokumenta o dolasku na posao HRT-ovih administrativaca, u kojem se navodi da, i kada bi dostavljena evidencija nazočnosti radnika bila jedini kriterij utvrđivanja potrebnog broja izvršitelja, “ugrubo ispada da bi jedinica Poslovanje mogla raditi samo s trećinom” ili, u najboljem slučaju, “polovicom sadašnjeg broja radnika s potpuno iskorištenim radnim vremenom”.

Pritom na HRT-u ne znaju koliko točno ljudi radi u jedinici Poslovanje, jer je evidencijom za siječanj obuhvaćeno 249, za veljaču 222, a za svibanj 290 zaposlenika. Zaključak se sam nameće: ili je od veljače došlo do značajno većeg zapošljavanja administrativnog osoblja ili evidencija za prvo tromjesečje 2013. nije potpuna. I takvi nepotpuni podaci su katastrofalni: primjerice, prema izvješću za siječanj, čak 190 od 249 zaposlenika izostalo je s posla više od deset posto ukupnog fonda od 184 radnih sati. Upravo je desetpostotni izostanak s posla – 18 sati u siječnju ili dva i četvrt radna dana u “normalnim” tvrtkama – kriterij koji NO HRT-a preporuča kao osnovu za “izricanje mjera za sve radnike s određenom razinom manjka” radnih sati. To se prvenstveno odnosi na većinu administrativaca kojima, za razliku od novinara, terenski rad nije u opisu radnog mjesta.

Višak administrativaca na Prisavlju, prema svemu sudeći, glavnog ravnatelja trenutačno ne zabrinjava – svoju snagu okušava u mečevima u provinciji.

Miroslav Edvin Habek

Poljuljani stupovi

Javni prostor posljednjih dana upravo dramatično odjekuje reakcijama predstavnika banaka na vijest da će Vlada smanjiti izdvajanje obaveznog mirovinskog doprinosa u drugi stup s aktualnih pet na tri ili četiri posto, a kako se ne bi posezalo za nekim dodatnim porezom iz raskošne palete domaće fiskalne teorije i prakse. “Upravo u godini u kojoj smo trebali pokazati što znamo i koliku snagu imamo, oni su nam ubili momentum”, jada se tako jedan od spomenutih financijaša “Jutarnjem listu”. Ali ne budite tako malodušni, pokazali ste nam itekako što znate i koliki su vam mišići!

Da podsjetimo: najavljeno smanjenje značilo bi oko milijardu kuna više po godini u prvom stupu, onome međugeneracijske solidarnosti. Dosad smo već 11 godina izdvajali po četiri milijarde kuna u obavezni, kapitalizirani drugi stup, da banke raspolažu njima i plode nam ih na tržištu, za užitak i dostojanstvo u poznim danima života. No, vidi vraga, bankovni mirovinski fondovi su za to vrijeme, na ime naše štednje, uzeli neviđene fiksne iznose profita – o tome smo konkretnije i opsežnije pisali više puta u “Novostima” – dok je nas osiguranike zakačilo višegodišnje razdoblje sasvim nedostojanstvene recesije i, drugim riječima, golog minusa.

S druge strane, na račun države – a to smo, kao i u slučaju fondova, opet svi mi – tih se četiri milijarde pretvaralo u novi dug, jer se Vlada paralelno u istih banaka zaduživala za nastali manjak u proračunu, kako bi isplaćivala aktualne penzije. Ta se financijska alkemija u novodobnoj teoriji naziva “tranzicijski trošak”. Pa, većina zemalja EU-a, i ne samo EU-a, prozrela je tu igru kao jednu od bankovnih podvala s kraja 20. stoljeća i jednostrano ukinula drugi stup. Naprosto, pokazalo se da mile bankovne pčelice ne plode našu štednju nimalo efikasno, osim po sebe.

S tim dakle nema nedoumica, ali ono što nas zbunjuje jest naša Vlada. Prije godinu i dvije, drčno su najavljivali povećanje izdvajanja u drugi stup za “poticaj gospodarstvu” kroz burzu, što je već naročito diskutabilno. No i to je, recimo, nekakva strategija, makar pogrešna. A sad najavljuju posve suprotan korak, što ukazuje na krajnje nesigurno upravljanje ekonomskom politikom. Teško je stoga jednoznačno reći da nas ograničenje kapitalizirane obavezne mirovinske štednje raduje, jer ne znamo što će biti u nastavku. Možemo li se nadati da staro zlo neće nadomjestiti novim i gorim?

Igor Lasić

Katran & perje

Dramolet ministra prometa

Pajdaš Dončić

Siniša Hajdaš Dončić uspio je razveseliti 3.482 radnika HŽ Carga, kojima je dao potpuno demokratski ultimatum da prihvate plan restrukturiranja u roku od 14 dana, inače neka se tornjaju u stečaj

Dr. sc. Siniša Hajdaš Dončić ušao je u političku arenu antologijskim, lokalistički obojanim, žovijalnim marketinškim sloganom “Hajdaša za pajdaša”, koji mu je pomogao u svojedobnom izboru za zagorskog župana. No ta dužnost bila je tek odskočna daska za grandioznu ministarsku karijeru.

Otkako je imenovan čelnikom resora pomorstva, prometa i infrastrukture, Hajdaš Dončić iz dana u dan oduševljava široke narodne mase i dokazuje da politika odavno nije imala ovako autentičnog pajdaša, zgubidana, huncuta i grabancijaša.

Ovotjednim nastupom uspio je tako razveseliti 3.482 radnika HŽ Carga, kojima je dao potpuno demokratski ultimatum da prihvate plan restrukturiranja u roku od 14 dana, inače neka se tornjaju u stečaj s likvidacijom. Poput svakog pravog wannabee neoliberala iz inkubatora Zorana Milanovića, Hajdaš Dončić je pritom upotrijebio čuvenu tačerističku izreku “ovome nema alternative” (orig.: “There is no alternative”).

U suprotnom, 1.100 radnika dobit će otkaze ili biti upućeno u outsorcing, dok će im plaće biti smanjene 20 posto, zaprijetio je ovaj narodni pajdaš, uz napomenu da “nema nikakvu grižnju savjesti” i da je “prošlo vrijeme popuštanja socijalnim partnerima… pogotovo tamo gdje je tržište liberalizirano”. Tu je g. ministar značajno namrgodio facu i dramatično pogledao u pod, koristeći pomalo jeftinu mimiku, ponešto ispod razine dramske predstave u trećem razredu osnovne škole.

Novinari su iskoristili ovaj nedvojbeni trenutak dirljive iskrenosti pa priupitali Hajdaša Dončića zašto su propali pregovori za prodaju teretnog željezničkog prometa rumunjskom Grampetu. Nakon toga se ova firma u vlasništvu bivšeg bukureštanskog sakupljača sekundarne sirovine pritužila na neprimjeren tretman.

“Kad nešto uspješno završiš, kao francuski koncesionar Zračne luke Zagreb, hvališ na sva zvona uspješnu suradnju, a onaj tko ne uspije je ljut, a to je normalno – kao kad prekinete vezu s djevojkom”, rekao je ministar.

Nakon ove nedvojbeno duhovite opaske, ispalio je neobično šišteći smiješak negdje na pola puta između glasanja Papićeva “Izbavitelja” i glasovitog cerekanja rahmetli Franje Tuđmana. Nekoliko nazočnih poltrona riknulo je od smijeha. S popriličnim pouzdanjem smatra se da se u krugu HŽ Carga nitko nije nasmijao.

Petar Glodić