Iznad nacionalističkih podjela?

Počeli smo se organizirati kroz ad hoc okupljene grupice ljudi koji se upoznavaju na samim protestima, prvi put održanima dan nakon onih tuzlanskih. Neki se među sobom znaju i odranije, naravno, ako su iz sličnih krugova, recimo akademskih ili civilno-aktivističkih. Nakon nekog vremena tako smo se i dogovorili da održimo sastanak, dakle kao inicijativni odbor za organizaciju plenuma građana. S tim se momentom odbor ukida, a plenum postaje jedina mjera stvari za odluke o ovim protestima, kao slobodno mjesto dijaloga o tome kakvo Sarajevo ljudi žele – rekao je za “Novosti” demonstrant Zoran Ivančić, odranije predani nevladin aktivist u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Baš u vrijeme slanja ovog broja u tiskaru, predviđeno je održavanje prvog sarajevskog plenuma u Centru za kulturnu i medijsku dekontaminaciju. U Tuzli se ta institucija radom već zahuktala, tamo je organizacija protesta spočetka bila znatno čvršća, pod ravnanjem radničkih predstavnika i drugih pridruženih aktivista, od studentskih do ljudskopravaških. S druge strane, jasna je važnost Sarajeva – tamo se nalaze sve glavne ustanove i tijela vlasti, iako malo tko zna s čim bi točno zamijenio aktualnu vladajuću nomenklaturu, jer se čini da puka smjena danas raspoloživih stranaka nije dovoljna.

Ivančić nam je opisao neke točke u razvoju protesta, gdje se pojavljuju razni zahtjevi koji tek dolaze na širu direktnodemokratsku provjeru, a među njih se ubacuju oni koji žele demonstracije preuzeti pod svoje:

– Ne rade to izravno, ali znamo da su uvijek tu negdje. Među nama ima dosta različitih ideoloških polazišta, iako je protest socijalno motiviran, recimo ovdje su i tzv. bosanski patrioti, ustvari bošnjački. Svi ostali voljeli bi da takve struje s partikularnim interesima ne budu posebno vidljive i utjecajne, ali nitko nikome ne može poreći pravo na učešće.

Tim rečenicama Zorana Ivančića dobro je opisan kvalifikativ novonastalog društvenog ambijenta u velikom dijelu BiH, koji nastoji odgovoriti na pitanje najčešće postavljano ovih dana: O čijim je demonstracijama riječ i što se njima stvarno želi postići? A kad se tamo ispostavi zamjenica “čije”, bez iznimke se već preko 20 godina misli na neuralgičnu etnodiobu Bošnjaka, Srba i Hrvata, naroda konstitutivnih. S tom se apriornom šprancom neizbježno razračunava ovaj socijalni bunt, da bi uopće nastavio s artikulacijom javnog govora o pravu radnika i volji demosa, a ne tek etnosa. I, naravno, takva platforma napadnuta je sa svih triju strana, zajedničkim naporom onih koji ne žele mijenjanje odnosa. Pojedini hrvatski i srpski mediji nazvali su proteste “bošnjačkim proljećem”, falsificirajući čak i godišnje doba. Ali što toliko brane ujedinjeni nacionalisti Bosne i Hercegovine, kakav zalog statusnim privilegijama?

– Iako je primarni uzrok socijalne pobune poniženih i obespravljenih glad proletera i njihovih kćeri i sinova – rekao nam je politolog Nerzuk Ćurak – mehaničko odvajanje socijalnog bunta od drugih političkih zahtjeva nije moguće: radikalni poziv na socijalnu pravdu, a da to demonstranti ni ne moraju znati, zahtijeva promjenu dejtonske političke instalacije koju mogu braniti i brane samo njeni vodeći instalateri.

Govoreći o strukturi tog političko-pravnog sustava, Ćurak ga naziva “šizofrena, neupravljiva konstrukcija koja je od BiH napravila zarobljenu državu”, a pritom danas “samo bezdušni, cinični, zarobljeni um, otporan na zahtjeve socijalne pravde, može u ovim protestima vidjeti organizirani, osmišljeni, dugotrajno pripremani napad na Republiku Srpsku, hrvatske nacionalne interese ili pak huliganski atak na institucije države”; ovaj posljednji stav naš sugovornik pripisuje bošnjačkim nacionalnim prvacima i pripadajućim akademicima.

– Radi se o pobuni dejtonskih autsajdera, socijalnih skupina kojima je ostao samo goli život. Demonstracije, ma koliko trajale i ma šta god donijele, ne smiju biti otete od strane političkih stranaka, a da li će se transformirati u snagu koja može srušiti dejtonske okove, pitanje je na koje nije moguće dati jednoznačan odgovor bez uvođenja novih varijabli – nastavlja Ćurak, dodajući kako misli na reakciju međunarodne zajednice, ustvari EU-a i SAD-a, te na redukciju straha kod obespravljenih građana u Republici Srpskoj i dijelovima BiH gdje vlada HDZ, a koja bi mogla dovesti do prevlasti socijalnih nad simboličkim pitanjima etniciteta. Ovaj naš sugovornik navodi i primjer koncentracije nivoa vlasti u tek nekoliko sarajevskih ulica – općinski, gradski, kantonalni, entitetski, državni.

– Ne postoji riječ koja tu institucionalnu multipliciranost bolje objašnjava od sintagme institucionalno ludilo. Tome se mora stati u kraj izgradnjom socijalno pravedne, visokodecentralizirane države koja funkcionira po principu supsidijarnosti – ali koja funkcionira – na jeftinijim i racionalnijim osnovama. A oni koji smatraju da BiH treba pet nivoa vlasti kako bi se izrazila etnička ravnopravnost, gadovi su dostojni prezira – kaže Ćurak.

Kad se povede razgovor o tzv. međunarodnoj zajednici, obično se nameće zaključak o svojevrsnoj perverznoj politici kontinuiteta, i to kontinuiteta uračunate jalovosti. Sve donedavno nikom u Bruxellesu, primjerice, nije padalo na pamet da povede inicijativu propitivanja dejtonskog uređenja BiH. Zlatko Dizdarević, novinar i bosanskohercegovački diplomat u mirovini, stoga odvaja pogled na ljude koji su s razlogom na ulici i one koji sa strane nastoje posebno operacionalizirati ukupni proces s njegovim odjecima.

– Tek nakon prva dva dana protesta, ubacuje se nacionalni element u priču, od onih koji se osjećaju najugroženijima i koji su sada stisnuti uza zid. Vidjet ćemo narednih dana jesu li se kroz neke od tih najviših struktura počeli uplitati vanjski interesi koji žele iskoristiti šok-terapiju za mijenjanje situacije u zemlji. Jer, skori izbori ne bi promijenili ništa ili bi možda promijenili svega pet posto u odnosima. Nemam dovoljno argumenata za tu pretpostavku, no vidio sam kako se to često radi, dok kao druga opcija manipuliranja sa strane ostaje aktivnost postojećih dripaca koji bi željeli ukrasti revoluciju i okrenuti u svoju korist ono što je pokrenuto protiv njih – zaključuje Dizdarević.

On sam nije želio reći na koga sumnja, ali svih ovih dana upada u oko, mimo sviju drugih, karakteristično ponašanje ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića, koji upravlja policijom i simultano optužuje vlasti zbog pljačke naroda. Budući da bi se među njima upravo on sam mogao ponajprije okrstiti kao – znamo već onu staru narodnu – kontroverzni poduzetnik, to se Radončić logično nameće za prvog kandidata u pokušaju manipulacije demonstrantima, a izborima ususret.

Književnik i politički analitičar Ivan Lovrenović pribojava se da je šteta s multinacionalističkog krila već počinjena i veoma je neizvjesno hoće li se ta vrsta podvale uspješno prevladati akcijom nadetnički motiviranih demonstranata. Mada valja primijetiti i da određeni simptomi takvog pothvata već donekle iskre u nacionalističkom mraku, pa bilježimo da je Unija sindikata Hercegovačko-neretvanskog kantona dala podršku socijalnim protestima. A i Livno se otima diktatu HDZ-a kojem se pridružio i hrvatski premijer Zoran Milanović, ako je taj uopće znao što točno čini svojim odlaskom u mostarsku centralu te stranke nakon protesta u kojima je, uz druga žarišta političke moći, i ono zapaljeno.

– Da se zadržimo samo na Federaciji BiH, vidno je kako su se iskristalizirale dvije paranoidne pozicije s kojih se po strani te naknadno interpretiraju izvorno socijalni protesti, ali tako djelotvorno da bi se oni zbog toga mogli na koncu i zadržati samo ili gotovo samo u područjima s bošnjačkom većinom. Jednu poziciju možemo nazvati, uvjetno, zapadnomostarsko-hrvatskom, a drugu sarajevsko-bošnjačkom, i obje u protestima nalaze, ili izmišljaju, opasnost što je na njih uperena s one druge strane – mišljenja je Lovrenović.

Njega osobito zabrinjava to što s obje strane takve stavove zastupa čitava lepeza govornika, što svjedoči o duboko ukorijenjenim etničkim podjelama u bosanskohercegovačkom društvu. Hrvate se plaši da je krajnji cilj demonstracija ukidanje kantona koji im jedini garantiraju minimum samosvojnosti, a Bošnjake da se time želi generalno uništiti BiH.

– Na općem nivou, protesti mogu biti korisni za BiH samo ako obuhvate cijelu državu, kao transnacionalni. Zasad se to ne događa, a socijalna motivacija bunta zadržava se u obliku još nepovezanog skupa lokalnih manifestacija – nalazi Ivan Lovrenović – dok se paralelno u javnost plasiraju veoma zvučne kategoričke tvrdnje da se neće dopustiti nikakvo, kao što oni to kažu, prelijevanje nereda iz bošnjačkih krajeva.

Dinko Kreho, politički i književni teoretičar i publicist, smatra da nacionalnu bit protesta ne pokušavaju “razotkriti” samo desničari, koji imaju sve za izgubiti, nego i liberalna inteligencija nesposobna da vidi stvari s onu stranu identitetske logike, a na što se ne smije pristati.

– Pogledajte recimo samoorganizaciju prosvjednika u Tuzli: u čemu bi se to ogledao bošnjački karakter njihovih plenuma i akcija? Treba insistirati na činjenici da se sukob u BiH odvija između želje i potrebe za novim oblicima politike s jedne, te stare identitetske politike s druge strane. A isticanje činjenice da se prosvjedi zasad događaju na većinskim teritorijama jednog naroda, u dobroj mjeri unaprijed određuje vizuru kroz koju gledamo na događanja – kaže Kreho.

Stiješnjenima između rečene materijalne činjenice i nastojanja da interpretacijom prepoznamo i afirmiramo ono što je poželjni društveni novum u čitavoj priči, Kreho nam je ukazao na jedno indikativno političko i aktivističko srodstvo.

– U eksperimentiranju s direktnodemokratskim političkim formama vidimo jasan kontinuitet s praksama proizašlima iz studentskih prosvjeda u Hrvatskoj 2009., a ta vrsta kontekstualizacije, po mom mišljenju, puno bolje osvjetljava fenomene o kojima govorimo negoli teritorijalna ili međunacionalna kontrastiranja – navodi Kreho.

U međuvremenu smo i dobili potvrdu kako se organizatori plenuma u Tuzli i Sarajevu pomažu “Blokadnom kuharicom” zagrebačkih studenata, publikacijom što je doživjela već brojna izdanja na nekoliko jezika i bila primijenjena u raznim sličnim situacijama u više zemalja. Za to vrijeme, uzdrmane državne vlasti BiH pozvale su na sastanak vjerske poglavare četiriju najvećih konfesija, okrećući se utabanim komunikacijskim kanalima s narodom i narodima, pokušavajući standardnim uspavankama bujicu vratiti u korito. Bio nam je to koristan šlagvort da za mišljenje o aktualijama u BiH priupitamo i jednog od svećenika koji neće udariti baš tuda.

– Poduzetnici nacionalnoga koji su obesmislili sve, ne samo politiku, žele izokrenuti socijalni bunt i kapitalizirati ga u isključivo stranačko-političkom ili političko-nacionalnom smislu mržnje i opasnosti od onih drugih – izjavio je za “Novosti” fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku. Smatra kako većina političara u BiH plašenjem povodljivih sunarodnjaka nastoji ukinuti kritiku pljačkaškog vladanja.

– Jer dobro znaju, ako pobuna uspije – zaključuje Šarčević – ne samo da će nestati njihovo bogatstvo, nego će i oni sami možda završiti kao Ceauşescu ili Berlusconi.