Kaleidoskopski pogled na kibuc
Amos Oz: Među svojima (s hebrejskoga prevela Andrea Weiss Sadeh; Fraktura, Zaprešić, 2013)
Gotovo polovicu svoga života, od djetinjstva pa sve do zrele dobi, izraelski pisac Amos Oz proveo je u kibucu: o tom smo iskustvu mogli čitati u monumentalnoj “Priči o ljubavi i tmini”, na njemu je gradio svoju prvu, kod nas neprevedenu proznu zbirku “Tamo gdje šakali zavijaju”, a vraća mu se, evo, i u posljednjoj, izvorno objavljenoj pretprošle godine. “Među svojima” okuplja osam kratkih priča labavo povezanih nekolicinom likova i motiva; poput fikcionalnog kaleidoskopa, one prelamaju i umnažaju sliku poslijeratne svakodnevice male zajednice utemeljene na načelima jednakosti, solidarnosti, pravične raspodjele rada i prihoda.
Diskrepancija između tih načela i “stvarnog života” – ispunjenog ljubavima i ljubomorama, ogovaranjima i sukobima, svađama i prevarama – paradigmatska je okosnica zbirke, os oko koje se kaleidoskop obrće. I ne čini se, vrijedi reći, kao osobito produktivna narativna premisa: opreka rigidno apstraktnih ideoloških aksioma i nerazmrsivog kolopleta “zbiljskih”, “odviše ljudskih” strasti i slabosti pomalo je banalna, pojednostavljena formula društvenog života. Ali ni Oz, treba odmah dodati i to, nije pisac koji bi dozvolio da mu ova binarna simplifikacija posve shematizira priče koje priča. Iako likove dosljedno razvrstava u dva tabora – pa s jedne strane vidimo nepokolebljive apologete organizacije kibuca, teškog rada u službi kolektiva i zajedničkog odgoja djece, a s druge one tankoćutnije, razapete vlastitim ambicijama ili mučnom izopćenošću iz zajednice – vrlo rijetko ih svodi na jednodimenzionalne, tipske karikature. Što je naročito važno primijetiti znamo li da se knjiga, usprkos motivskoj isprepletenosti priča, ipak ne može čitati kao roman, kao što to recimo tvrdi kritičar “Guardiana” Alberto Manguel: Ozu nije stalo do toga da bilo koji svoj lik sukcesivno razvija, nego ih redovito ocrtava u samo nekoliko poteza i onda tako fiksirane “premješta” iz pripovijetke u pripovijetku. Pa opet, uspijeva ih postaviti u perspektivu dobronamjernog promatrača i dati im treću dimenziju, prikazati ih blagonaklonom duhovitošću bez traga podsmijeha, zaobliti im rubove i prizvati čitalačku empatiju.
Među likovima uvjerenih idealista izdvajaju se svakako komički skiciran autoritativni marksist David Dagan, koji načelo zajedničkog korištenja dobara rado širi u sferu ljubavnih odnosa, ali i tragički osjenčan postolar Martin Vinterberg iz priče “Esperanto”, kojem zajednica zbog bolesti brani da nastavi raditi, pa pokreće tečaj univerzalnog jezika, objašnjavajući malobrojnim polaznicima kako bismo njime mogli zauvijek okončati sve svjetske nesporazume i ratove. Lik Lee, stroge i neumoljive majke malenog Juvala iz priče “Dječačić”, pokazuje nam, međutim, da Oz u ovoj zbirci nije uspio izbjeći sve opasnosti banalizacije: sveden je na funkciju, bezrazložno plošan i jednoznačan. Njen slabašni sin, neprestano izložen okrutnim iživljavanjima vršnjaka, pripada pak skupini onih stanovnika kibuca koje ne povezuje ništa osim paradoksalnog niza vlastitih specifičnosti, onih koji su zbog tih fatalnih razlika “među svojima” stranci: baš poput njegovog oca, glasnog šaljivdžije koji šuti jedino kod kuće, strahujući pred goropadnom ženom, ili poput Cvija Provizora iz uvodnog “Norveškog kralja”, bizarno opsjednutog lošim medijskim vijestima.
U mrežu odnosa između ovih likova Oz je uhvatio niz pripovjednih krhotina života u kibucu, diskretno naznačen mračni kontekst ratovanja Židova i Arapa, zrak zasićen teškim mirisom trulih naranči. Dovoljno da bi knjigu vrijedilo pročitati; premalo, ipak, da bismo je pamtili kao jedno od njegovih upečatljivijih djela.