Kompromis bez rješenja

Nakon što je prošlotjedna eskalacija nasilja u Ukrajini poprimila tolike razmjere da više ni građanski rat ni raspad države nisu izgledali kao nemoguće opcije, predsjednik ViktorJanukovič sazvao je u utorak izvanrednu sjednicu parlamenta kako bi se konačno razriješila politička kriza koja traje od sredine studenoga prošle godine.

Janukoviča je na to prisilila činjenica da je vlada ubrzano počela gubiti kontrolu nad zemljom: u većini regija na zapadu zemlje prosvjednici su zauzeli zgrade uprave i istjerali iz njih policiju, a slični pokušaji zabilježeni su i u gradskim središtima na proruskom istoku zemlje. U nekim gradovima narod je “raspustio” ogranke vladajuće i još nekih stranaka, u Lavovu je osnovana protuvladina “nacionalna garda”, dok su na istoku zemlje Janukovičevi lojalisti formirali narodne milicije. Nakon što je ministar obrane Pavlo Lebedev rekao da se vojska neće miješati u sukobe, Janukovič je shvatio da ne može računati na vojsku u slučaju objave izvanrednog stanja, pa je u utorak prisilio omraženog ukrajinskog premijera Mikolu Azarova da ponudi ostavku. Ovaj je to i učinio uoči izvanredne sjednice parlamenta održane istoga dana, a odmah zatim predsjednik je potpisao dekret kojim se raspušta i ostatak vlade. Parlament je potom izglasao ukidanje drakonskih antiprotestnih mjera, a predsjednik je obećao i formiranje komisije za reviziju ustava kojom bi se smanjile predsjedničke ovlasti. U srijedu je pak vladajuća Stranka regija predložila zakon o amnestiji uhapšenih prosvjednika, no kao uvjet za njegovo stupanje na snagu zatražila je da prosvjednici napuste zgrade javne uprave, omoguće uklanjanje barikada i razoružaju skupine nasilnih prosvjednika.

Kriza je započela nakon što je Janukovič u studenome, na samitu Europske unije u Vilniusu, nakon višegodišnjih pregovora naprasno odbio potpisati s EU-om sporazum o viznoj i trgovinskoj uniji. Pretpostavlja se pod pritiskom Rusije, ali i kako bi zaštitio vlastiti politički položaj, Janukovič se umjesto EU-u okrenuo moćnom istočnom susjedu, koji mu je zauzvrat obećao 15 milijardi eura pomoći u kreditima i smanjenje cijene plina, uz pomoć čega bi Ukrajina trebala izbjeći izgledni ekonomski kolaps. No ukrajinski građani, koji u približavanju EU-u vide jedinu mogućnost izbavljenja iz ralja korupcije i zloupotrebe vlasti koje Ukrajinom drmaju više od 20 godina, s tom se Janukovičevom odlukom nisu mirili. Ulogorili su se na glavnom kijevskom trgu, pa je zbog ukrajinske riječi za trg (“majdan”) pokret nazvan “euromajdan”, a unatoč sporadičnim incidentima, prosvjedi su bili mirni sve dok 16. siječnja parlament nije izglasao zakon kojim se značajno ograničavaju sloboda govora i okupljanja. Za zakon su glasali članovi Janukovičeve Stranke regija, komunisti i šačica neovisnih zastupnika, i to po hitnoj proceduri i bez uobičajenog elektronskog glasanja. Zakonom se zabranjuje postavljanje na javnim površinama šatora, zvučnika i pozornica, nošenje maski i kaciga i protestiranje u koloni s više od pet vozila (“automajdan”), a kršenje zakona, baš kao i “klevetanje” državnih dužnosnika, kažnjava se velikim globama ili zatvorskim kaznama.

Analitičarka kijevskog Fonda demokratske inicijative Marija Zolkina rekla nam je da je sve što se u Ukrajini dogodilo, uključujući i pogibije prosvjednika, “direktna posljedica nespremnosti vlade na kompromis”.

– Nakon policijskog premlaćivanja studenata 30. studenoga, vlada je mogla stabilizirati situaciju, bilo je dovoljno otpustiti nekoliko dužnosnika upletenih u naredbu o nasilnom gušenju protesta. No to se nije dogodilo, a cijeli prosinac strategija vlade bila je čekati da ljudi postanu frustrirani i razočarani ili pak da odustanu pod pritiskom napada specijalne policije. Predsjedniku su zahtjevi prosvjednika bili apsolutno neprihvatljivi jer se tražila njegova ostavka i prijevremeni izbori, pa je upornost euromajdana zbog kontinuiranih napada i ignoriranja njihovih zahtjeva rasla iz dana u dan. To je prosvjednike radikaliziralo, a zakon izglasan 16. siječnja donio je novi val prosvjeda jer se njime ograničavaju aktivnosti nevladinih organizacija, omogućava kazneni progon prosvjednika, uvodi institut klevete i kriminalizira izvještavanje o sucima, što praktički znači ukidanje svake kontrole nad krajnje korumpiranim ukrajinskim sudstvom – kaže Marija Zolkina.

Revolt građana zbog gušenja građanskih sloboda posljednjih je dana eskalirao u divljanje zbog kojeg su dijelovi Kijeva pretvoreni u ratne zone i zgarišta, rutinski su se palili autobusi i automobili od kojih su prosvjednici radili barikade, bacali su se molotovljevi kokteli i zaposjedale zgrade državne administracije. U početku koncentrirani na središnji i zapadni dio naseljen proeuropski orijentiranim Ukrajincima, prosvjedi su se proširili i na istočne i južne dijelove naseljene ruskom manjinom.

Prošlog tjedna pale su i prve žrtve, pa su prema službenim podacima ubijena tri prosvjednika, a prema podacima prosvjednika njih pet. Opozicija je počela javljati o čestim slučajevima da policija iz bolnica otima ranjene prosvjednike, pa su osnovani “stožeri” za praćenje i čuvanje ozlijeđenih građana. Aktivist Igor Lucenko medijima je ispričao kako su njega i prosvjednika kojega je dopratio u bolnicu otele “vrlo profesionalne” osobe, možda “bivši policajci”. Odveli su ga u šumu, gdje su ga tukli letvama, stavljali mu na glavu plastičnu kesu i ispitivali o namjerama opozicije, nakon čega su ga pustili. Drugi kojega su odveli, Jurij Verbicki, kasnije je pronađen mrtav u predgrađu Kijeva, a na istoj lokaciji pronađeno je još jedno tijelo. Jedna od tri službeno potvrđene žrtve četiri je puta pogođena mecima, no vlasti su negirale upotrebu vatrenog oružja, iako su prosvjednici tvrdili da su vidjeli čak i snajperiste.

Sprovodi poginulima pretvorili su se u obrede na kojima su se nosile maskirne uniforme, a umrli proglašavani mučenicima. Na njima je zabilježen i velik broj pripadnika takozvanog Desnog sektora, čiji se članovi regrutiraju iz neformalnih skupina krajnje desnice i protive se i vladi i približavanju Ukrajine Europskoj uniji. Uz plaćene izgrednike, takozvane “tituške”, Desni sektor počeo se spominjati početkom prosinca, otkada se bilježi i porast nasilja, a jedan od koordinatora Desnog sektora, Andrej Tarasenko, Radiju slobodna Europa rekao je da će, ukoliko Janukovič ne odstupi, u Ukrajini “izbiti građanski rat”. Policija je pak prijavila ubojstvo jednog policajca metkom u glavu i napad nožem na drugog. Oko 15 tisuća pripadnika specijalne policije Berkut i regularne policije sve se teže nosilo s masama prosvjednika, a kontrolu nad njima donekle su izgubili i vođe opozicije.

Zbog eskalacije nasilja Janukovič je prošli četvrtak pozvao na pregovore Vitalija Klička, bivšeg boksača koji se sa svojom Ukrajinskom demokratskom alijansom za reformu (UDAR) prometnuo u najpopularnijeg opozicijskog političara, Arsenija Jacenjuka, vođu parlamentarne skupine stranke Domovina uhapšene Julije Timošenko, i Olega Tjagniboka iz nacionalističke stranke Svoboda, četvrte najjače stranke u parlamentu koja se do 2004. godine zvala Socijalno-nacionalna stranka Ukrajine i poznata je po otvorenom antisemitizmu. Janukovič im je obećao da će osloboditi uhapšene prosvjednike i revidirati zakon protiv demonstriranja, te izborni zakon i komisiju. No nije pristao na prijevremene izbore i potpisivanje sporazuma s EU-om, pa su opozicioneri, uz prijetnje krvoprolićem, odbili njegovu ponudu. U subotu su odbili i ideju da se kriza razriješi imenovanjem Jacenjuka na mjesto premijera, a Klička na funkciju zamjenika premijera za humanitarna pitanja, svjesni da bi pristajanje izazvalo gnjev prosvjednika, tim više što Tjagniboku nije ponuđena nikakva funkcija.

Marija Zolkina objašnjava da je ta Janukovičeva ponuda “bila prvi korak prema dijalogu, no i da bi pristajanje na nju bio poraz euromajdana”.

– Opozicijski vođe shvaćaju da bez ustavne reforme i povratka na parlamentarni sustav formiranje nove vlade nema smisla jer je predsjednik najjača funkcija u zemlji, a u parlamentu sjedi većina koja ga podržava. Upravo zato pravo pitanje nije funkcija premijera, nego promjene političkog sustava kojima će se ograničiti ovlasti predsjednika i uspostaviti politička ravnoteža – govori ona.

U međuvremenu, priopćenjima se oglasila Europska unija, a Amerika zabranila izdavanje viza neimenovanoj skupini ukrajinskih dužnosnika, pa je Janukovič u utorak na koncu popustio, raspustivši vladu i obećavši opoziciji provođenje ustavnih reformi. Pritisak na predsjednika izvršili su i tamošnji oligarsi, najglasnije među njima najbogatiji Ukrajinac Rinat Ahmetov i bivši državni dužnosnik i milijarder Petro Porošenko, koji se posljednjih dana spominje i kao mogući premijerski kandidat. Lamentirajući kako politička kriza produbljuje ekonomsku recesiju, ova dvojica apelirala su na obje strane da budu spremne na kompromis. Marija Zolkina rekla nam je da oligarsi “razumiju da će, ukoliko se u zemlji uspostavi diktatura, svoja bogatstva morati dijeliti s vladajućima, što se već i događa”.

– Čini mi se da oni polako shvaćaju da će ih Rusija progutati. S jedne strane, oni ne mogu ući na europsko tržište bez da izgube na ruskom, ali s druge na europskom tržištu vladaju transparentna pravila, što nije slučaj s Rusijom. Shvaćaju i da neće moći normalno poslovati sa zapadom ukoliko ostanu u autoritarnoj državi, naročito ako su im ugroženi poslovi, obitelji i računi u stranim bankama – rekla nam je ukrajinska analitičarka.

Tituški, “prva generacija neovisne Ukrajine”

Ime “tituški” počelo se koristiti za plaćene nasilnike prošlog proljeća, nakon napada na ukrajinsku novinarku u kojemu je sudjelovao 20-godišnji Vadim Tituško. “Prva generacija neovisne Ukrajine”, kako ih je nazvao magazin “Hvilja”, “tituški” su mahom amaterski sportaši, povremeni tjelohranitelji koje, prema pisanju ukrajinske “Komsomolske prave”, za prosječno 17-42 eura dnevno unajmljuju političari za provokacije, zaštitu ili “održavanje reda” na političkim skupovima. Ruska “Lenta” piše da svi političari imaju njihove brojeve mobitela, a može ih se naći u mnogobrojnim sportskim klubovima. Opozicija procjenjuje da ih ima oko deset tisuća, a parlamentarni zastupnik Domovine Vitalij Jarema izjavio je da ih obučava specijalna policija. Prema pisanju tjednika “Fokus”, “tituškima” se koristi vlada, a manje opozicijski UDAR i Domovina, dok se desna Svoboda oslanja na vlastito borbeno krilo Sič i nogometne navijače. U Zaporožji su Berkutu pomagali istjerati aktiviste iz zgrade lokalne uprave, dok su prosvjednici po Kijevu organizirali “safari” na “tituške”; skupljali su ih po gradu i vodili u štabove, gdje su neki od njih u kameru priznali da ih je angažirala vlada.