Kronika

Velike prošlotjedne poplave na Kordunu i Baniji

Drama u Vojniću i Topuskom

Hoće li ova poplava napokon donijeti pouku da se gradovi i naselja trajno zaštite od nabujalih rijeka?

Naglo topljenje snijega, obilne kiše i dotok voda iz Slovenije uzrokovali su jednu od najvećih poplava na području Karlovačke županije. Sve četiri karlovačke rijeke sa svim pritokama nabujale su toliko da se ni najstariji stanovnici ne sjećaju kada se nešto slično dogodilo. Tako je Kupa prošlog četvrtka u 2 sata ujutro imala razinu od 827 centimetara, a Korana 821 cm – to je bio najviši vodostaj u zadnjih četrdesetak godina.

Šteta je ogromna pa je župan Ivan Vučić proglasio elementarnu nepogodu za Karlovac, Vojnić i Lasinju. Stradala područja posjetio je i premijer Zoran Milanović. Za obranu Karlovca od poplava trebalo bi uložiti više od 350 miliona kuna, dok bi ove godine trebalo uložiti 35 miliona u izgradnju dijela nasipa da se zaštiti prigradsko naselje Gornje Mekušje.

Ivo Plemić, član mjesnog odbora prigradskog naselja Gornje Mekušje, koje je po već tko zna koji put najviše stradalo, kazao je da je inače novi i skupi glavni gradski pročistač otpadnih voda izgrađen na preniskom mjestu. Ispostavilo se da je to točno jer je i glavni kolektor bio potopljen vodom. Osim tradicionalno plavljenih područja, ove godine nastradali su Vojnić i Krnjak.

– Drvećem i korovom obrasla korita brojnih pritoka uzrokovala su bujanje Radonje, Budačke Rijeke i Trupinjčice. Zbog toga je bilo velikih problema u prometu na području općine Krnjak. Promet na cesti D-1 bio je zatvoren, voda je došla do par dvorišta i kuća. DVD Debela Kosa iz Krnjaka više je puta obilazio područje, vatrogasci su pomagali ljudima dižući namještaj na viši nivo i sklanjajući stoku na sigurno. Nakon povlačenja vode DVD će svima ispumpati vodu iz podruma, kazao je Slobodan Malić, zamjenik zapovjednika DVD-a Debela Kosa iz Krnjaka.

U Vojniću je bilo još burnije. Izlila se Radonja, ali još veće štete su učinile podzemne vode. Tako su bili poplavljeni brojni podrumi, kuće, ulazi u stambene i gospodarske objekte. Bujica je odnijela i manji most. Tu je učinjena velika materijalna šteta, posebno u dijelu mjesta gdje ne postoje sistem odvodnje i kanalizacija.

– Bivša općinska vlast imala je gotov projekt da se u naredne tri godine izgradi kolektor otpadnih voda i kanalizacija. Započeli smo s radovima i u prvoj fazi uložili 3 miliona kuna uz financiranje Ministarstva regionalnog razvoja. Bilo je planirano da nas dalje financijski prate Hrvatske vode u odnosu 90:10 posto. Za tih 10 posto općina je mogla pod vrlo povoljnim uslovima dobiti kredit od HBOR-a. Tako bi riješili problem koji nas muči više od 50 godina. Na raspisani konkurs javili smo se samo mi i općina Barilović. Oni su svoj posao završili, napravili kolektor, kanalizaciju i zaštitili Koranu kao što smo mi mogli učiniti sa Radonjom jer je ona za nas turistički potencijal, kaže Branko Eremić, bivši načelnik općine iz SDP-a.

Međutim, nova vlast pod vodstvom HDZ-a i načelnika Nebojše Andrića proglasila je projekt glupošću i odustala od njega uz obrazloženje da će taj problem riješiti karlovački Vodovod i kanalizacija, a Vojnić bi njima ustupio izvore pitke vode. Zato u ovogodišnjem općinskom budžetu nisu planirana sredstva za nastavak radova na kolektoru i kanalizaciji.

– Zato ćemo vrlo brzo ispasti iz projekta Hrvatskih voda i više nikada nećemo doći u priliku da konačno riješimo svoj najveći infrastrukturni problem. Inače, sva ova sredstva potječu iz EU fondova, a sutra će netko pitati gdje su nam projekti i zašto nismo povukli više EU sredstava pod inače vrlo povoljnim uslovima, zaključuje Eremić.

Koliko su nasipi uz rijeku Glinu, izgrađeni još osamdesetih godina, nepouzdani, pokazala je poplava u Topuskom, između 12. i 13. veljače, kada je u samo nekoliko minuta gotovo cijelo mjesto potpuno poplavljeno. Vatrogasci su aktivirani na vrijeme i na kritičnom mjestu nasipa satima su postavljali vreće s pijeskom, no oko 22 sata vodena bujica razvalila je sav njihov trud i razlila se po gradu. Započelo je spašavanje ljudi i imovine.

– Bilo je zaista dramatično, nismo znali do koje će razine voda rasti, pa smo na najugroženijim mjestima spašavali ljude i imovinu, objašnjava predsjednik DVD-a Topusko, Nikola Abramović.

Gordan Žurga, ravnatelj Lječilišta Topusko, kaže da od ove ustanove kao pripomoć zatraženo četvero ljudi, a odazvalo se tridesetak djelatnika, od kojih je dio radio na postavljanju vreće na nasip, a dio na spašavanju strojeva iz praonice rublja, te izvlačenju opreme iz tri skladišta.

– Kada je nasip probijen, pozvali smo oko 1 sat noću, još četrdesetak djelatnika. Bojali smo se da će voda preplaviti centralnu toplinsku stanicu, gdje se nalaze agregati neophodni za grijanje cijelog mjesta i energije za hotel, što bi svakako bila katastrofa velikih razmjera. Na sreću, strojevima smo uspjeli spriječiti dotok vode prema toplinskoj stanici i bujicu smo preusmjerili. U Županiji su shvatili težinu situacije, na vrijeme smo dobili potrebne vreće s pijeskom i drugu opremu, kaže Gordan Žurga.

Već sutradan voda se dobrim dijelom povukla. Štete se pomalo zbrajaju, no već sad se zna da će biti milijunske. Nekoliko dana voda iz slavina nije bila za piće. Zabrinjava činjenica da više od trideset godina nasipi koji od poplave štite Topusko nisu održavani, a prema svemu sudeći, ova poplava koja će biti, kao i sve dosadašnje brzo zaboravljena, neće biti dovoljna pouka da se problem, jednom za svagda rješi, jer uvijek ima “važnijih stvari”.

Milan Cimeša, Vladimir Jurišić

Prijemi povodom Dana državnosti Republike Srbije

Proslavljeno Sretenje

Smatramo da bi manjine danas trebalo da budu najčvršći most u odnosima dva suseda, istaknula diplomatkinja Bosa Prodanović

Ambasada Srbije u Zagrebu priredila je 13. februara povodom Dana državnosti Srbije i Dana Vojske Srbije – Sretenja prijem kome su prisustvovali državni i gradski zvaničnici predvođeni potpredsjednikom Sabora Nenadom Stazićem i gradonačelnikom Milanom Bandićem, sva trojica srpskih saborskih zastupnika, čelni ljudi i manjinske samouprave, kao i sveštenstvo SPC. Prijemu su također prisustvovali brojni diplomati i vojni atašei velikog broja zemalja.

U svom govoru, otpravnica poslova ambasade Bosa Prodanović istakla je uvjerenost Srbije da razvijanjem bilateralnih odnosa i svestrane suradnje s Hrvatskom doprinosi jačanju regionalne stabilnosti i međusobnog povjerenja.

– Politički dijalog je obostrano prepoznat kao jedini model rešavanja otvorenih pitanja. Naša je želja i cilj da u predstojećem periodu primat dobije saradnja u oblasti ekonomije, nauke, obrazovanja i kulture, rekla je Prodanović.

– Među najvažnijim pitanjima u odnosima Srbije i Hrvatske svakako je zaštita i unapređenje prava manjinskih zajednica u obe države. Smatramo da bi manjine danas trebalo da budu najčvršći most u odnosima dva suseda, posebno imajući u vidu nedavnu prošlost kad su bile najveće žrtve pogrešnih politika, rekla je i naglasila da “Srbija iskreno radi na jačanju uloge i poboljšanju položaja svih manjinskih zajednica na svojoj teritoriji, među kojima važno mjesto imaju i Hrvati”.

– Pozdravljamo aktivnosti hrvatskih vlasti na zaštiti prava srpske zajednice u Hrvatskoj, koja ima vekovno i veoma bogato uporište u istoriji, društvu nauci i umetnosti hrvatske države. Naša dužnost je da pre svega novim generacijama ukažemo na ulogu srpske zajednice u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, kao i da njihovo prisustvo predstavlja veliko bogatstvo mereno skalom evropskih vrednosti. Zbog toga želimo da zajedno s Hrvatskom radimo na međusobnom upoznavanju što bi trebalo da doprinese boljem razumevanju između naših naroda, rekla je Bosa Prodanović.

Himne Srbije i Hrvatske je na početku prijema otpjevao djevojački hor zagrebačke Srpske pravoslavne opšte gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković” pod vodstvom profesorice Ivane Srbljan, a nastupio je i Ansambl narodnih igara “Prosvjete” iz Vukovara.

U riječkom Konzulatu Republike Srbije, uz prisustvo više od 400 uzvanika, također je obilježeno Sretenje. Svečanosti su prisustvovali gotovo svi predstavnici gradova i općina iz četiri zapadne hrvatske županije koje pokriva riječki konzulat. Bili su tu i predstavnici vjerskih zajednica, nevladinih udruženja, srpskih organizacija i manjinski dožupan Petar Mamula. Sve goste pozdravila je konzulica Mirjana Milenković i objasnila zašto je Sretenje izabrano kao Dan državnosti Srbije.

– Sretenje se mnogo duže slavi nego što se beleži. Počelo se slaviti u periodu Kneževine Srbije, u Prvom srpskom ustanku i sve do 1918., do ujedinjenja i Kraljevine SHS kada se nakon Prvog svetskog rata za Dan državnosti uzima 1. decembar. Nakon Drugog svetskog rata slavi se 29. novembar, dok Sretenje ponovo postaje Dan državnosti Srbije 2002., 14. februara. Ovde nije mesto za velike govore, posebno ne političke već je vreme za slavlje. Cilj nam je bio da se ljudi međusobno druže, da razgovaraju, upoznavaju se, razmenjuju iskustva i informacije jer nas je ionako jako teško skupiti na jednom mestu, rekla je konzulica.

Povodom Dana državnosti Srbije u Vukovaru su zvanično otvorene nove prostorije Generalnog konzulata Republike Srbije koji se unazad nekoliko meseci nalazi na novoj adresi, u ulici Ivana Gundulića 19. Svečanu vrpcu presekli su ambasadori u Ministarstvima spoljnih poslova Srbije i Hrvatske Dragan Momčilović i Davor Vidiš. Čestitajući Hrvatskoj na ulasku u Evropsku uniju, ambasador Momčilović je istakao da od 1996. godine kada su zvanično uspostavljeni, bilateralni odnosi dveju zemalja beleže uzlazni trend.

– Posle formiranja nove Vlade Srbije 2012. godine, pokrenute su dodatne inicijative i intenziviran politički dijalog na najvišem nivou. S obe strane postoji spremnost da se svakom otvorenom pitanju aktivno pristupi u cilju njegovog rešavanja, što je u interesu obe zemlje i njenih građana, rekao je Momčilović.

– Diplomatsko-konzularna predstavništva omogućila da se puno toga opterećujućeg između dve zemlje stavi sa strane, nadovezao se na ambasadora Srbije njegov hrvatski kolega Davor Vidiš.

Generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić izrazio je zadovoljstvo što su nakon niza godina rada u iznajmljenom prostoru, nove prostorije u vlasništvu države Srbije. Takođe je ukazao je na veliki značaj konzulata u Vukovaru koji pokriva pet hrvatskih županija i gde  živi jedna trećina od ukupnog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Simić je napomenuo da su ispunjeni svi uslovi za otvaranje biračkog mesta u konzulatu za parlamentarne izbore u Srbiji 16. marta, jer se prijavio dovoljan broj državljana Srbije koji žive u Hrvatskoj.

Obeležavanje dana državnosti Srbije je za veliki broj uzvanika iz oblasti društveno-političkog života nastavljeno u vukovarskom hotelu Lav gde je organizovan svečani prijem.

M. C., N. J., D.B.

Nemanja Relić, Srpski demokratski forum

Protiv ignorancije

Sabor i Ustavni sud imaju pravo i obavezu da preispitaju referendumsko pitanje

SDF je jedan od članova inicijative “Svi mi – Za Hrvatsku svih nas”. Što je do sada učinjeno na animiranju javnosti o opasnostima najavljenog referenduma o ćirilici?

Inicijativu čini preko 70 organizacija civilnog društva koje su se u jesen 2013. okupile kako bi spriječile negativne tendencije u hrvatskom društvu, vezane za predferendumske inicijative o braku i ćirilici. Što se tiče “referenduma o ćirilici” to jest referenduma o izmjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, inicijativa je u posljednjih nekoliko mjeseci upozoravala domaću javnost i strane političke aktere na štetne posljedice ovog referenduma po nacionalne manjine, ali i na cjelokupno hrvatsko društvo. Zadnja akcija je objava podneska Saboru i Ustavnom sudu s detaljnim pregledom međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih i manjinskih prava koji će biti prekršeni ukoliko se nakane referenduma o ćirilici ostvare. Cilj je bio još jednom apelirati na Hrvatski sabor i Ustavni sud kao ključne aktere u sprječavanju referenduma, da preuzmu političku odgovornost i spriječe održavanje ovog duboko diskriminatornog referenduma. Podnesak je podijeljen svim važnim političkim akterima u Hrvatskoj, a planiramo aktivnosti prema Europskom parlamentu i konzultacije s veleposlanicima u Hrvatskoj.

Kakve bi bile posljedice pozitivnog ishoda referenduma?

Prolazak referenduma duboko bi unazadio stanje manjinskih i ljudskih prava u Hrvatskoj i imao ozbiljne posljedice za njen međunarodni položaj. U deset općina i gradova pripadnici nacionalnih manjina izgubili bi pravo na javnu upotrebu svog jezika i pisma. Uz Srbe koji bi to pravo izgubili u Vukovaru i Vrbovskom, općinama Donji Kukuruzari, Gračac, Plaški i Vojnić, Talijani bi to pravo izgubili u općini Grožnjan, Slovaci u općini Punitovci, Mađari u Kneževim Vinogradima i Česi u općini Končanica. Srpska nacionalna manjina je glavni cilj ove referendumske inicijative dok su ostali kolateralne žrtve. Srbi su diskriminirani od zapošljavanja, neriješenog pitanja povratka i stambenog zbrinjavanja do kulturnih prava koja se vrlo selektivno primjenjuju. Uz sve ovo inicijativom za referendum ponovno je u javnu sferu uveden jezik 90-ih, koji stvara atmosferu straha. RH je potpisnica međunarodnih sporazuma u kojima se obvezala da će štiti i promicati manjinska prava, pri čemu svako smanjivanje manjinskih prava vuče ozbiljne posljedice. Kršenje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima moglo bi dovesti do suspenzije djelovanja Hrvatske u Vijeću Europe. Zaštita manjinskih prava bio je jedan od ključnih uvjeta za završetak pregovora Hrvatske sa EU koja prati primjenu Ustavnog zakona o manjinama. Treba spomenuti i bilateralne sporazume koje Hrvatska ima sa Srbijom, Mađarskom, Italijom i Makedonijom o uzajamnoj zaštiti manjina gdje bi svako smanjivanje prava u Hrvatskoj recipročno moglo dovesti do smanjivanja prava hrvatske manjine u dotičnim zemljama.

Smatrate li da su Sabor i Ustavni sud izvukli pouke iz referenduma o definiciji braka i da bi mogli povući poteze kojima bi stopirati referendum?

Nisam siguran. Prošlo je određeno vrijeme od predaje potpisa, ali nije bilo nikakve reakcije od strane Ministarstva uprave, Sabora ili Ustavnog suda. Zadnjih dana mogli smo čitati da vladajuća koalicija namjerava ignorirati inicijativu i ne uputiti potpise i pitanje u redovnu u proceduru. Ako se ove najave pokažu točnima, smatram da će vladajući počiniti veliku grešku i na sebe navući nezadovoljstvo građana. Zakoni i Ustav ovdje su jasni  – Sabor i Ustavni sud imaju pravo ali i obavezu da preispitaju referendumsko pitanje, što je jedini ispravan put da se inicijativa zaustavi i očuvaju manjinska prava u Hrvatskoj.

Nenad Jovanović

Nerazmjer u zločinima 

U Saboru, tokom rasprave o Izvještaju o radu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2012. godinu, u ime kluba SDSS-a Milorad Pupovac je naveo podatke DORH-a – ukupan broj registriranih žrtava ratnih zločina je 13.743, od toga je 5.987 ubijenih, a 2.267 teško ozlijeđenih, 2339 mučenih, 67 silovanih i 3.086 ostalih žrtava. Podneseno je 3.495 kaznenih prijava, od kojih 122 protiv pripadnika hrvatskih vojnih ili policijskih jedinica, Hrvatske vojske i policije (2,5 posto) i 3883 protiv pripadnika srpskih pobunjeničkih jedinica ili eventualno pripadnika JNA (97,5 posto).

– Na osnovu tih podataka o broju ubijenih, ranjenih, mučenih, silovanih te ostalih se navodi da je riječ o 490 ratnih zločina. No, u tom broju smatramo da nisu obuhvaćene sve žrtve. Još uvijek nema službene evidencije o ukupnom broju žrtava za rat u Hrvatskoj, jer se vodi evidencija samo za jednu stranu. Za nas je iznimno važno pitanje zločina koji su počinjeni, a dosad nisu kažnjeni, a riječ je zločinima počinjenima u Vukovaru 1991. godine, onima na području zapadne Slavonije, posebno Požeške Kotline, zločinima u Blinjskom kutu 1991. godine, kao i zločinima u vrijeme Bljeska i Oluje, koji osim suđenja za Grubore, također nisu procesuirani. Odnosno, ako i jesu procesuirani, onda je to bilo na način kojim je izbjegnuto da se zločin kazni, kao što je slučaj sa Varivodama, Gošićima i drugim teškim ratnim zločinima poslije ili za vrijeme Oluje – kaže Pupovac. Pita se pritom što je potrebno da se učini kako bi se registrirali svi ratni zločini, jer postoji trend da se zbog nepovjerenja u rad hrvatskih pravosudnih organa, žrtve i obitelji obraćaju Europskom kaznenom sudu.

– Bojimo se manifestirane pristranosti. Od 3.432 optuženih suđeno je čak za njih 2.999 u odsutnosti, a 99,9 posto njih su srpske etničke pripadnosti. Od preostalih 433, kojim je suđeno u prisutnosti, 94 su pripadnici hrvatskih vojnih ili policijskih formacija, a među njima je 30 osuđeno, dakle manje od jednog promila. Ostalih 339 suđenih u prisutnosti su pripadnici srpskih jedinica, što predstavlja većinu osuđenih za ratne zločine. Očekujemo da Državno odvjetništvo ovoj tematici posvetiti još veću pažnju te da zločini koji nisu procesuirani da to konačno budu, a oni procesi koji se vode da budu vođeni na način koji će biti u skladu sa zakonom – smatra Pupovac.

•  

Odštete uzurpatorima

Milorad Pupovac je naveo i primjere neriješenih predmeta neovlaštenih ulaganja u imovinu povratnika.

– Kuće Petra Kunića s područja Karlovca i Ljubomira Kasuma iz Benkovca dane su na privremeno raspolaganje korisnicima koji su u tom periodu, protivno zakonu, neovlašteno ulagali i dograđivali te zauzete objekte. Kunić se nakon dugogodišnje tužbe za povrat imovine požalio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji je presudio u njegovu korist. No, privremeni korisnik je podigao protutužbu, tražeći da mu se nadoknade sva ulaganja za vrijeme korištenja kuće. Karlovački sud je presudio u njegovu korist, a nakon žalbe presuda je bila još drastičnija te Kunić mora privremenom korisniku platiti 1,3 miliona kuna. Kasumu je privremeni korisnik kuću srušio do temelja i sagradio tehničku stanicu za pregled automobila, a Kasumov zahtjev za naknadu štete za srušene objekte je odbijen. Bitno je istaći problem da su ti povratnici, nakon što su dobili imovinu natrag, dobili s njome i milijunske iznose za ovrhu, koje nemaju odakle platiti –  navodi Pupovac.

Mile Horvat je naveo kako postoje i problemi na terenu koji nisu obrađeni u Izvještaju.

– Na području Dalmacije, Korduna, Banije, Like, čak i na otocima, u zaleđu Zadra imamo slučajeve da ljudi nisu doveli u red svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama. Došlo je i do uništavanja određenih vrsta dokaza koje bi privatne osobe trebale imati da bi mogle ažurirati gruntovno vlasništvo. A činjenica je i da je u jako puno slučajeva država RH upisala kao vlasnik tih nekretnina, iako su ih ljudi generacijama koristili. Zbog toga postavljam pitanje DORH-u, možemo li izaći u susret tim ljudima i poduzeti mjere u smislu revizije svih tih postupaka upisa? Tako bi im omogućili da sa pribavljanjem određenih činjenica o vlasništvu oni ponovno upišu kao valjani vlasnici svoje imovine – kaže Horvat.

Mirna Jasić

•  

Osim stanovnika iz Baranje iseljavaju i poslovni subjekti

Vlakovi bez voznog reda opet u pogonu 

U ekonomskom egzodusu iz nekad obećane zemlje Baranje, u posljednjih dvadesetak godina otišlo je oko 15.000 stanovnika

Od nekadašnje “bogom dane” Baranje koja je nakon Drugog svetskog rata bila obećana zemlja za brojne Međimurce, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce i druge iz nerazvijenih i pasivnih područja, koji su u potrazi za srećom dolazili tzv. “vozovima bez voznog reda”, izabravši Baranju za svoj novi dom, tu nekadašnju obećanu zemlju samo u poslednjih dvadesetak godina napustilo je čak oko 15.000 stanovnika.

Već iz ove zastrašujuće brojke i bez ikakvog demografskog znanja, lako je doneti zaključak da se iz Baranje danas samo iseljava, ili preciznije nastavlja ekonomski egzodus stanovništva, mahom u treće zemlje, a najčešće u Kanadu. U prilog tome najbolje govore brojevi. Od 2002. godine do danas, 3.217 Baranjaca je manje. Prema dostupnim podacima u Baranji danas živi 39.416 ljudi. Na popisu iz 1991. godine bilo ih je 54.190, a 2001. godine 42.633 stanovnika. Pri tome treba imati na umu da se za popis iz 2001. godine znalo da je nerealan jer su popisivane i osobe koje nisu doista živele u Baranji.

Ako se svim ovim brojkama dodaju i podaci iz poslednjeg popisa stanovništva, koji pokazuju da osim jedne baranjske opštine sve druge, računajući i Beli Manastir, imaju manji broj stanovnika, da je u Baranji trenutno preko 6.800 nezaposlenih (oko 1700 samo u Belom Manastiru) i to uglavnom mladih, ili da je recimo samo u baranjskoj prestonici danas gotovo 70 kuća na prodaju, lako se da zaključiti da je, kako se to žargonski kaže, neko u obećanoj zemlji ugasio svetlo.

Nema nikakve sumnje da su najveći krivci za to prvenstveno nesposobne političke elite koje su se smenjivale na vlasti, gotovo potpuno devastirana privreda, loša privatizacija, te ne manje važno – događaji iz devedesetih godina. Na žalost i posle više od dva desetljeća od samostalnosti nije se puno promenilo. Političke elite su manje više iste, a problemi i dubioze sve veći. Za ilustraciju, za samo mesec dana broj nezaposlenih Baranjaca povećao se za dvestotinjak, a kako trenutno stoje stvari za očekivati je da će biti srušen i neslavni rekord od 7000 nezaposlenih koji je zabeležen u februaru 2002. godine.

U Belom Manastiru, koji jeekonomsko središte Baranje, poslovna zona još uvek nije ostvarila očekivanja, tj. postala pokretač gospodarskog razvoja i samim tim oporavka. Da stvari budu još gore neki poslovni subjekti su prodani, a neki se prodaju ili čitavi preseljavaju o čemu već neko vreme i bez uvijanja otvoreno govore i gradski oci.

– Mi u HDSSB-u smo jako nezadovoljni situacijom u gradu i time što se neki procesi sporo odvijaju. Upozoravali smo na našu poslovnu zonu, gdje je dobar dio parcela zauzet, ali gdje se ništa ne događa i već smo postavljali pitanja zašto se ne pozovu vlasnici da ih se pita zašto ne rade ono što su obećali. Dodatno što nas sada muči je odlazak tvrtke Beneton iz grada, Beljetrans je prodan i radnici ne očekuju produljenje ugovora, imamo informacije da će sličan scenarij biti i u slučaju Mlekare, Baranjke, a navodno su i Silosi prodani. Aktualnu vlast u gradu podržali smo kako bi smo izbjegli nove izbore, ali nismo zadovoljni trenutnom situacijom. Ljudi žive u strahu, novih zapošljavanja teško da može biti, vidimo da tvrtke Baranjski vodovod i Baranjska čistoća ne stoje dobro, a dodatno smeta je što Belje, za razliku od vremena prije privatizacije, danas jako malo Baranjaca zapošljava. Sretni smo zbog svakog novootvorenog radnog mjesta, ali sve je to još kap u moru. Ideja imamo ali svjesni smo da više nismo područje od posebne državne skrbi i da ta činjenica neće privući investitore. Najveći krivac za to je aktualna Vlada RH. Svih pet slavonskih županija je zapostavljeno, a najviše smo tokom rata izgubili, mišljenja je Jadranka Sabljak, predsednica Gradskog veća i predsednica HDSSB-a u Belom Manastiru.

U prilog njenim rečima govori i podatak obelodanjen na jednoj od poslednjih sednica Gradskog veća, u kojem se kaže da je u Hrvatskoj najteže naći posao upravo u Belom Manastiru i Donjem Lapcu. Ako svim negativnim pokazateljima dodamo da je za samo četiri godine gradski proračun stanjen za više od 20 miliona kuna, te da je Hrvatska još daleko od izlaska iz recesije, nema nikakve sumnje da će se negativni trend nastaviti i u 2015. godini. U njoj bi prema projekcijama, gradski proračun mogao biti tanji za dodatnih pet miliona kuna. Teška ekonomska situacija ogleda se i na primeru broja upisanih učenika. U belomanastirsku Gimnaziju upisala su se samo 32 učenika što je zabrinjavajuće manje u odnosu na prošlu godinu kada ih je bilo 56.

– Radim u školi i svako malo svjedočim situaciji da se neka obitelj odseli u inozemstvo zbog posla, a imamo čak i situaciju da nam ljudi koji žive u Popovcu, a rade u Belom Manastiru, ispišu djecu iz škole da bi se mogli prehraniti jer ne mogu putovati i raditi, kaže Sabljak.

Ocenjujući stanje u baranjskoj prestonici, Davorin Bubalović, nekadašnji gradonačelnik i predsednik GO HDZ-a, smatra da bi aktualni gradonačelnik trebao više boraviti u Zagrebu, tim više jer je na vlasti, kako kaže, “njegova opcija”. Bubalović nadalje tvrdi da su u gradu stale investicije koje je priredila bivša vlast i koje bi trebalo provesti do kraja. Aktualnu vlast bivša svako malo proziva i pita gde je nestalo desetak miliona kuna koliko su nakon izbora ostavili u gradskoj blagajni, spočitava im da se sredstva troše nenamenski, te da se u gradskim firmama i bez raspisanog konkursa zapošljava po stranačkoj liniji. Za razliku od predsednice i lidera opozicionog bloka u Gradskom veću, Ivan Doboš, belomanastirski gradonačelnik, ima nešto drugačije mišljenje.

– Koliko god da su nas obradovale inicijative poduzetnika koji su s nama sklopili ugovore toliko nas je rastužila vijest o rasprodaji Belja i odlazak jednog dijela Benetona u Srbiju. Na žalost mi na takve odluke nemamo utjecaja jer to su privatne tvrtke koje su odgovorne svojim vlasnicima. Svjesni smo težine situacije, ali za ovakvo stanje ne bih mogao nikoga posebno kriviti. Možda bi naš pogled mogao biti više usmjeren ka Zagrebu gdje se sustavno nije ulagalo u ova područja. Pokazalo se da nije bilo dovoljno samo proglasiti područja od posebne državne skrbi, po meni je takvim područjima trebalo davati i dodatne financijske subvencije, rekao je Doboš.

Pored loše dijagnoze, u Baranji se tu i tamo ipak otvori pokoje radno mesto. Belje je tako nedavno otvorilo pedesetak radnih mesta u kompleksu Mitrovac, a u poslovnoj zoni u Dardi najavljeno je, pored dosad 200 zaposlenih, otvaranje i novih radnih mesta. Ima još par svetlih primera, ali sve je to još na kapaljku jer pogled na podatke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje sve govori i neumitno upozorava. Deviza – manje politikanstva i praznih priča, a više rada – oduvek se pokazalivala dobitnom kombinacijom. U suprotnom – neće biti dobro.

Zoran Popović

Još jedna teška sudbina među kordunskim povratnicima

Život u ruševnoj školi

Nakon što su mu odbijeni zahtjevi za obnovu rodne kuće, Branko Vlašić prije 17 godina uselio je u zgradu bivše škole u Vrginmostu

Umirovljenik iz Vrginmosta Branko Vlašić, već godinama svaku večer u postelju liježe sa strepnjom jer dotrajala zgrada nekadašnje škole usred mjesta, sagrađena između dva svjetska rata, sve više propada. Zidovi se urušavaju, cigle i žbuka svakodnevno otpadaju, pa Branko nikada ne zna da li će se jedne noći sve stropoštati i zatrpati ga.

Svega dvadesetak kilometara sjeverno, u Ostrožinu, kordunskom selu u kojemu je rođen,  stoji zgarište u ratu srušene njegove rodne kuće u kojoj je nekad mirno i bezbrižno spavao i koju će prema svemu sudeći, vrlo brzo progutati šuma.

– Mirno sam živio s majkom u Ostrožinu, bavio se poljoprivredom, bilo je lijepo i mislio sam da je čitav svijet moj. Majka je umrla 1993. a kada je došla Oluja, pobjegao sam od straha, poput svih ostalih. Pokupio sam najnužnije stvari, nešto odjeće, hrane i čitav moj život stao je u dvije torbe. Stoku sam odvezao i pustio da luta po livadama, a nije toga bilo malo. Četiri kobile, osam krava, junica, tele, bik i osam svinja. Poljoprivredni strojevi koje smo majka i ja kroz cijeli život teško kupovali, ostali su u garažama i šupama, priča Vlašić.

Nakon nesretnih putešestvija završio je u Somboru, ali zov rodnog kraja nije mu dao mira. Već nakon godinu dana vratio se u rodni Ostrožin. Kuća je bila do temelja srušena.

– Eno i danas jednako ta ruševina stoji usred Ostrožina. Otišao sam u Sisak kako bih pokrenuo obnovu kuće, a u to vrijeme o toj obnovi govorilo se na sva usta i sve je zvučalo kao gotova stvar. Potpisao sam neke papire, rečeno mi je da malo pričekam i evo, čekam već 17 godina, od obnove i obećanja, ništa – priča Branko Vlašić.

U međuvremenu, u nekoliko navrata odlazio je u Sisak i Petrinju, obnavljao zahtjeve, no nikad do njega nije došao nikakav poziv, obavijest ili rješenje. Odmah po dolasku, Branko je samovoljno, bez ikakvih dokumenata, uselio u jednu od prostorija trošne nekadašnje škole u Vrginmostu. Smjestio se u zbornici, spavao u jednom od razreda, a kako su dani prolazili, zapuštena i napuštena zgrada sve je više propadala. Jedne noći odvalio se bočni zid zgrade, pa se Branko morao preseliti u viši razred, jednako tako opasan kao i prethodni.

– Htio sam na neki način ozakoniti svoj boravak u ovoj trošnoj zgradi, ali u Općini nisam mogao ishoditi nikakvo rješenje. Uspio sam kod policije prijaviti svoj privremeni boravak na toj adresi i to je sve. Evo, već 17 godina svi znaju gdje živim, nitko me ne dira, ali zgrada se ruši i ja moram dalje. Kuda, ne znam. Struju i vodu imam, plaćam račune uredno od svojih 1100 kuna poljoprivredne mirovine i nekako mogu preživjeti, ali što se tiče zidova ove zgrade, tu baš ne znam hoću li preživjeti. Volim popravljati stare stvari, pa mi ljudi donose stare šivaće mašine od kojih poneke i uspijem popraviti. Najgore mi je bilo kada se prije tri godine srušio zid, a gadno je i zimi. Drva nabavim jeftinije jer u Ostrožinu imam nešto šume, ali ove prostorije u kojima živim šuplje su na sve strane i nikako ih zagrijati – žali se Branko koji je odlazio je i u Općinu Gvozd, sve ne bi li dobio neki stančić, ali ni tamo nije uspio.

Njegov imenjak, općinski načelnik Branko Jovičić dobro zna za njegov slučaj, ali prema njegovim riječima, pomoći ne može jer svim stanovima u Vrginmostu upravlja Republika Hrvatska, a ne općina Gvozd. Branko Vlašić jedino se nije obratio nikada službi za socijalnu skrb.

–  Ja nisam socijalni slučaj, imam mirovinu, imam svoju zemlju i ruševinu od kuće u Ostrožinu. Samo želim da se netko pozabavi mojim  slučajem i da dobijem kakav, takav siguran smještaj, ako već od obnove nema ništa.

Nazvali smo Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Petrinji, gdje su nam rekli da su neriješeni zahtjevi za dodjelu građevinskog materijala, obnovu, najma kuće ili stana, prešli od 1. svibnja prošle godine u nadležnost Ureda državne uprave Sisačko – moslavačke županije, te da oni nemaju više nikakav uvid u bilo kakvu dokumentaciju koja se tiče obnove.

Županijski Ured državne uprave nije daleko, kat niže od Regionalnog ureda. No rekli su nam da s njima nemaju nikakve veze, pa moramo sami potražiti njihov broj. U uredu Državne uprave, na poziv se javila službenica Marina Milković.

– Jedino što mogu učiniti, kao što radim i za druge slučajeve, to je da na Web stranicama Državne uprave pokušam naći Branka Vlašića. Nažalost, kako nemam bazu podnijetih zahtjeva, ne mogu u tom slučaju ništa ni provjeriti. Na sreću, u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji je kat iznad nas, sve ćete saznati, jer imaju popis svih podnosilaca zahtjeva – objasnila nam je službenica u klasičnoj birokratskoj ping – pong ili “brigo moja pređi na drugoga” utakmici.

I tako, godine prolaze, školski krov se sve više naginje, a u nekadašnjoj školi u Vrginmostu, gdje je tu i tamo u nekom od odjeljenja poneki učenik i pao godinu, sada doslovno padaju cijeli razredi.

Vladimir Jurišić

•  

Kako zaposliti stanovnike vlastite opštine

U Borovu osnovali komunalno

Stvaranje mogućnosti za zapošljavanje meštana bilo je glavni motiv u osnivanju komunalnog preduzeća

U Borovu je početkom februara počelo s radom novoosnovano komunalno preduzeće koje nosi naziv “Eko Dunav”. Dosad su poslove na održavanju javnih površina u mestu obavljali radnici iz Borova zaposleni u komunalnom preduzeću “Krio” iz susedne opštine Trpinja, ali se novo rukovodstvo opštine Borovo, smatrajući da postoji ekonomska opravdanost, odlučilo na osnivanje vlastitog komunalnog pogona.

– Rukovodili smo se iskustvom nekih drugih opština u našem okruženju koje su manje od opštine Borovo, imaju manje stanovnika i manje budžete, ali ipak sa svojim komunalnim pogonima uspevaju da ostvare prihode i zaposle ljude u svojoj sredini. Stvaranje mogućnosti za zapošljavanje naših meštana bila je glavni motiv da pristupimo osnivanju komunalnog preduzeća, kaže Zoran Baćanović, načelnik opštine Borovo koja broji oko 5 hiljada stanovnika. Pozitivan primer Borovci su videli i u obližnjoj opštini Erdut. Tamošnji “Čvorkovac” osnovan pre 15 godina danas zapošljava 44-ero radnika. Takav uspeh priželjkuju i u Borovu.

– Ovo je prvi korak u stvaranju novog potencijala. Trenutno zapošljavamo dva radnika koji rade na održavanju javnih površina, a nabavili smo nešto opreme i mašina poput trimera i čistača snega. Namera nam je da u skladu s mogućnostima proširujemo delatnosti. Tu očekujemo pomoć opštine Borovo, ali ćemo s projektima aplicirati i na razne konkurse kako bi obezbedili još opreme i sredstava za rad te poboljšali naše aktivnosti, kaže direktor “Eko Dunava” Miloš Erić.

Prostora za proširenje delatnosti već ima jer opština Borovo na svojoj teritoriji ima organizovan odvoz komunalnog otpada koji obavlja koncesionar, a koncesija je dodeljena i za dimnjačarsku službu. Sve su to poslovi koje bi u budućnosti moglo obavljati opštinsko komunalno preduzeće. Za sada još nema uslova, ali rukovodstvo opštine poručuje da će ih obezbediti. Još jedna od mogućnosti zapošljavanja su javni radovi u okviru kojih je opština u saradnji sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje svake godine angažovala po desetak ljudi, a koje će sada takođe preuzeti komunalno preduzeće.

Prvi test Eko Dunav je imao nedavno kada Borovo prekrio sneg. Bila je to prilika da se isproba nova mašina za čišćenje snega. Dok su traktori s ralicama borovske poljoprivredne zadruge “Brestove međe” čistili sporedne ulice, komunalni radnici na čelu s direktorom kojima su se pridružili i načelnik, zamenik načelnika te nekolicina članova Opštinskog veća čistili su staze i javne površine oko društvenih objekata u mestu.

D. Bošnjak

Zaoštravanje sukoba u vukovarskom manjinskom vrtiću

Sindikat preti štrajkom

Apelujemo na osnivača i sve institucije da krenemo u pravcu rešavanja problema vrtića Vukovar 2, kaži sindikalisti

Ukoliko zaposleni u Dečjem vrtiću Vukovar 2 uskoro ne dobiju platu za januar, održaćemo mirni protest ispred gradske uprave, a za mesec dana i generalni štrajk, najavio je na konferenciji za novinare Jovica Živanović, predsednik vukovarske podružnice Slavonsko-baranjskog sindikata koji od oktobra prošle godine zastupa interese 33-oje radnika u toj  vaspitno-obrazovnoj ustanovi.

– Učinićemo sve da do toga ne dođe jer će u tom slučaju trpeti deca koja ni za šta nisu kriva te zato apelujemo na osnivača i sve institucije da krenemo u pravcu rešavanja problema izvan konteksta nacionalnog i političkog, istakao je Živanović. Vrtić Vukovar 2 u kojem 164-ero dece pohađa program predškolskog vaspitanja na srpskom jeziku i pismu nalazi se u finansijskim problemima. Kako tvrdi direktorica te ustanove Slavka Lončar, redovna sredstva koja dobijaju od osnivača, nisu dovoljna. Oko 300 hiljada kuna iznosi dug prema  dobavljačima koji se gomilao tokom poslednjih devet meseci. Sve je trebalo biti rešeno rebalansom gradskog budžeta kao što je to bio slučaj i ranijih godina, međutim odluku Gradskog veća da se vrtiću isplati dodatnih 436 hiljada kuna gradonačelnik Željko Sabo nije izvršio smatrajući da direktorica vrtića neracionalno raspolaže novcem te da u vrtiću ima previše zaposlenih.

– Da je to isplaćeno, mi danas ne bi bili ovde. Činjenica je da se na isti način finansira i dečji vrtić Vukovar 1, imaju iste kolektivne ugovore i tamo je plata već isplaćena. Kako to da direktorica ovaj posao radi već 15 godina i sada ga odjednom ne zna raditi? Ako je nezakonito poslovala onda su trebali ići prema institucijama koje su za to nadležne, a ne uskraćivati sredstva vrtiću, istakao je Živanović. Osvrnuo se i na prozivke o previše zaposlenih.

– Po evropskim standardima na koje se stalno pozivamo, ova ustanova ima čak i manjka 2 do 4 radnika, ali ako zaista smatraju da ima viška zaposlenih onda treba da razgovaramo o tome. Ne može jedna teta koja ima 64 godine brinuti o 23 deteta od kojih je jedno slepo. Do danas nismo uspeli sesti sa osnivačem da se dogovorimo. Ljudi su spremni i na manju platu samo da im kolege ne završe na ulici, rekao je Živanović.

Predstavnici sindikata traže i ostavku Upravnog veća vrtića te poništavanje odluke od pokretanju postupka razrešenja Slavke Lončar sa mesta direktorice, jer smatraju da je doneta u nekompletnom sastavu, bez učešća predstavnika radnika i roditelja.

D. B.

Udruženje “Protiv zaborava” suočava se s brojnim problemima

Širenje na cijelu državu

Članovi Udruženja “Protiv zaborava” susreli su se sa zastupnicima SDSS-a u Saboru kako bi ojačali zajednički ojačali organizaciju

Na odnosu prema stradalim, nestalim Srbima i ostvarenju prava njihovih porodica vide se opstrukcija i različiti aršini hrvatskih vlasti i institucija, ističu u Udruženju “Protiv zaborava”. Udruženje se u svom radu suočava s brojnim problemima i zbog toga očekuje podršku srpskih organizacija, a prije svega zastupnika SDSS-a s kojima su ovih dana razgovarali predstavnici Udruženja.

– Udruženje koje je osnovano prije četiri godine, sada ima osamdesetak članova, uglavnom iz Vukovara, Voćina i Pakraca, a radi se na širenju u ostale dijelove zemlje, kaže predsjednica Udruženja Marica Šeatović iz Novske, dodajući da bi se jačim organiziranjem pomoglo članovima porodica stradalih i nestalih u njihovim statusnim problemima.

Sama Marica Šeatović žrtva je dugogodišnje pravne borbe s vlastima koje niz godina nisu poduzimale ništa ubojice njenog muža i još troje ljudi izvedu pred sud. Kad su ih i dovele na suđenje, ispalo je da su počinitelji iz redova HV-a u međuvremenu umrli, a da dvojica optuženih u tom procesu nisu krivi. “Utješno” je, kao i u slučaju Petra Mileusnića, također u Novskoj, dokazano da su pripadnici HV-a planirano usmrtili srpske civile u Novskoj. To bi nakon 22 godine pružilo temelj za ostvarivanje materijalnog obeštećenja, iako je Marica Šeatović do sada platila silne pare zbog odbijajućih zahtjeva za odštetu zbog smrti muža.

Osim Marice Šeatović, djelomičnu zadovoljštinu dobila je i Jelica Paić kojoj je također ubijen suprug. Nakon što je njen predmet obišao hrvatske sudove, završio je na Evropskom sudu u Strasbourgu, odakle je preporučeno da se ona, njene kćeri i država nagode, što je do sada jedini takav slučaj. Nakon nagodbe, njima trima pripalo je po 10.000 eura, ali je problem nastao jer se od njih traži plaćanje sudskih troškova od 4.200 eura. Ministarstvo financija smatra da Hrvatska nije izgubila spor i inzistira na naplati.

Koordinator Udruženja za Istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem Slobodan Jakovljević čiji je otac Jovan prva žrtva stradala u Vukovaru još u ljeto 1991., suočen je s nepriznavanjem patnji vukovarskih Srba, ali i neprocesuiranjem ubojica.

– Odajemo počast žrtvama polaganjem vijenaca kod dječjeg vrtića u Borovom naselju i polaganjem vijenaca u Dunav kod veslačkog kluba na Vidovdan kad su 1991. i počeli prvi nastanci i ubojstva. No nije nam dozvoljeno da postavimo spomen obilježje, kaže Jakovljević.

Iako je u mjesecima prije borbi za grad, prema podacima iz 1992. godine, ubijen ili nestao 161 srpski civil, nitko zbog toga nije procesuiran, a ta ubojstva nisu dio optužnice za Tomislava Merčepa koji je u to vrijeme bio šef Narodne obrane u Vukovaru i kome se sudi samo za Zagreb i Pakračku Poljanu.

– Dobro kažu da ubice slobodno šeću gradom, samo što to nisu ubice Hrvata jer su oni u zatvoru ili su pobegli, kaže Slobodan. Dodaje da takvi neprocesuirani ubojice Srba koji imaju brojne privilegije, sada svojim istupima prave probleme i hrvatskoj državi.

Slobodana iritira šutnja nadležnih ustanova koje podatke pružaju tek nakon dugotrajnog inzistiranja rodbine žrtava.

– Trebale su mi godine da dobijem policijske podatke o uviđaju nakon što mi je otac ubijen, a “Croatia osiguranje” nije mi isplatilo odštetu iako je otac uplaćivao osiguranje od 1968. Imamo sve uplatnice i ugovor, a o tome u centrali postoji i dokumentacija, kaže on, dodajući da itekako ima razumijevanja za stradanja svih Vukovaraca ujesen 1991. za vrijeme i nakon borbi, ali je neprihvatljivo da se šuti o zločinima nad Srbima u tom gradu.

– Prioritet udruženja bio bi širenje članstva na cjelokupni teritorij Hrvatske, rekao je na sastanku zastupnik Milorad Pupovac, ukazujući na potrebu da se formira cjelovit popis žrtava i mjesta stradanja.

– Više organizacija kao što je Documenta, s kojima SNV odlično surađuje, imaju popise žrtava. Posljednjih godina, na pojedinim područjima kao što su Banija i Slavonija sistematski provjeravaju podatke o žrtvama. No bitno je da i imamo svoju bazu podataka, rekao je Pupovac. Težište Udruženja u suradnji sa srpskim organizacijama bili bi na programu komemoracija i označavanja mjesta stradanja. U nekim sredinama to protječe bez problema, kao u Gošiću i Varivodama, dok drugdje kao u Golubiću, nekima smetaju spomenici srpskim žrtvama.

Ono na čemu i dalje treba inzistirati je procesuiranje zločina nad Srbima, jer najveći broj tih zlodjela još nije dobio odgovarajući pravni epilog, a jedno od pitanja na kojima treba inzistirati je ekshumacija žrtava, pogotovo tamo gdje su grobišta označena s NN ili se u dokumentaciji navodi da su sahranjena nepoznata lica. Ostaje i pitanje priznavanja statusa civilnih žrtava rata i prava koja bi iz toga proizlazila, s tim da je to problem koji muči sve porodice žrtava, nezavisno o nacionalnosti, o čemu je javnost imala prilike čuti na konferencijama organizacija koje se bave ljudskim pravima.

Članovi udruženja požalili su se na šutnju Uprave za zatočene i nestale; na sva traženja da se Uprava angažira na traženju posmrtnih ostataka i sličnim slučajevima, odgovora nema, a iz Uprave dolaze i najave da im je prioritet traženje grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Naglašena je potreba otpisivanja sudskih troškova za izgubljene postupke koje su članovi porodica vodili protiv države Hrvatske, a Pupovac i šef zastupničkog kluba SDSS-a Mile Horvat obećali su pomoć kluba pri organiziranju sastanaka s predstavnicima Vlade i saborskim odborima. Zastupnici ističu i potrebu daljnje komunikacije udruženja sa srodnim udruženjima u Srbiji i s ambasadorima zemalja EU.

Nenad Jovanović

Vinske svečanosti u Bijelom Brdu i Bršadinu

Malo selo, mnogo vinara

Na ovogodišnje ocenjivanje vina pristigao je 51 uzorak rozea, belog i crnog vina

U organizaciji pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Srpskog kulturno-umetničkog društva Jovan Jovanović Zmaj, u Bijelom Brdu je povodom Svetog Trifuna održana degustacija i ocenjivanje bjelobrdskih vina.

– Po treći put organizujemo ovu manifestaciju s ciljem da promovišemo kulturu pijenja domaćih bjelobrdskih vina i da potaknemo sadnju starinskih sorti vinove loze poput slankamenke, otele, kadarke, koje možda nisu priznate sorte, ali su naše, autohtone. Osim toga, vino je piće za druženje, prijateljstvo i sve ono što nam u ovim teškim vremenima treba, kaže Slobodan Nešić, predsednik bjelobrdskog kulturno-umetničkog društva. U Bijelom Brdu je danas pedesetak proizvođača vina.

– Ni manjeg sela ni više vinara. Jedni uzgajaju vinovu lozu u baštama, neki kupuju vino pa ga cede i dorađuju, ali imamo i desetak ozbiljnih proizvođača koji imaju vinograde  u bjelobrdskoj planini na frtalj ili pola jutra, dodaje Nešić. Jedan od ozbiljnijih proizvođača je i Lazo Nešić iz Bijelog Brda koji se vinogradarstvom i vinarstvom bavi više od 30  godina.

– Imam oko 700 loza plantažno. Glavna sorta je talijanski rizling, a imam i nešto domaćih sorti slankamenke i vranca, kaže Nešić koji godišnje proizvede oko 800 litara. Na ovogodišnje ocenjivanje vina pristigao je 51 uzorak rozea, belog i crnog vina.

– Ocenjujemo  miris, okus, buke, čistoću i bistrinu. Nismo neki veliki stručnjaci u tome, ali smo i sami proizvođači vina i znamo šta je dobro, kaže Emerik Huđik iz Erduta, predsednik  šestočlanog žirija. Priznanja za najbolje vino dobili su Dejan Mamlić i Miroljub Mitrović u kategoriji rozea, Savo Katanić, Siniša Gajčić i Zoran Miletić za bela vina, a u kategoriji crnih Bojan Žekić, Mirjana Kelić i Nenad Nešić.

Sveti Trifun, zaštitnik vinogradara i vinara, obeležen je i u Bršadinu gde je upriličen “Vinski bal” u okviru manifestacije “Dani vina”. Reč je o već tradicionalnoj manifestaciji, koja se u tom mestu održava trinaestu godinu zaredom. Program je održan u mesnom Domu kulture, u organizaciji Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” pododbora Bršadin i kulturno-umetničkog društva “Vaso Đurđević” iz Bršadina. Na početku programa, za dobar rod vinograda, vinovu lozu je osveštao bršadinski paroh, protojerej Ljubenko Jović.

U programu su učestvovali članovi pododbora, pesnici Ljiljana Andrić i Nebojša Kojić, recitatori pododbora koji su kazivali pesme mlade bršadinske književnice Senke Ilić te mladi folkloraši bršadinskog KUD-a koji su se predstavili igrama iz okoline Užica i Pčinje.

D. B.

•  

Poetsko veće s Ives Buljan

Inženjerka i umjetnica

Povodom 12 godina uspješnog rada, Dramski studio EHO koji djeluje pri zagrebačkoj “Prosvjeti”, nastojat će više otvoriti svoja vrata za publiku, a jedan od najboljih načina za to jeste predstavljanje nekadašnjih i sadašnjih članova, rečeno je na početku poetske večeri Ives Buljan, održane na Valentinovo ili Sv. Trifuna, kako vam drago, u dvorani biblioteke “Prosvjete”.

S radom i stvaralaštvom Ives Buljan koja je bila članica dramskog studija u prve četiri godine njegovog postojanja, publiku je upoznala voditeljica studija Svetlana Patafta. Ivesin životni put počeo je u Mostaru odakle je zbog rata otišla u Makarsku, a onda u Zagreb na studij elektrotehnike. Zajedno sa studentskim i inženjerskim poslom, bavi se i umjetnošću; osim što je bila članica Eho-a, pokrenula je kazalište sjena “Ikako-Nikako” koje je aktivno djelovalo od 2002. do 2006. Sve to praćeno je pjesmama i dramama, od čega je dio pročitan na poetskoj večeri i okačen po prozorima.

Čitanje je bilo popraćeno pjesmama ZborHora koji pod vodstvom Marte Kolege također djeluje u Prosvjeti i koji se tom prilikom predstavio s pet starih narodnih pjesama, dok je veče završilo kolektivnom recitacijom jedne od Ivesinih pjesama od strane članova studija EHO.

Tom prilikom izloženi su i fotografski radovi Petre Mrše, također ranije članice studija, nastali 2008. godine.

N. J.

•  

Stogodnjak (204)

21. 2. – 28. 2. 1914: nastavlja se polemika oko toga treba li u srpsko-hrvatsku književnost uvesti istočni dijalekt i latinicu. Svoje je stajalište u opširnom komentaru iznio i Srbobran, napisavši: “Možda će se učiniti paradoksno, ali to stoji da bi ova akcija, mada joj je cilj zbliženje Srba i Hrvata, bila kadra donijeti protivan rezultat, to jest ojačati separatizam na obje strane… Mi idemo čak i dalje i držimo da se ne bi trebalo iznenaditi, ako bi hrvatske separatiste i primanje latinice na srpskoj strani stigmatiziralo kao akciju za posrbljavanje Hrvata, iako sada mnogo govore i pišu o ‘barbarštini’ ćirilice… A što se tiče ćirilice, za nas Srbe u Monarhiji ona ima svoj nacionalno-politički značaj, koji ne treba da se previđa. Gdjegod je jedan narod izvrgnut opasnostima odnarođavanja – a mi u Monarhiji nismo van nje – on ima jako oružje za održanje u svima momentima, koji ga odlikuju od drugih. Zato za nas srpsko pismo, zastava, običaji i srbizirana vjera imaju svoju naročitu važnost, koje ili kolike ne moraju imati u Srbiji… Zato za Srbina u županiji tolnjanskoj ćirilica ima dublje značenje no za Nišliju ili za predsjednika Akademije nauka u Beogradu…”

* zagrebačko Zborno vojno zapovjedništvo, dopisom broj 10, zabranilo je svim svojim pripadnicima učlanjenje u Srpsku kreditnu zadrugu u Zagrebu. Svoju zabranu obrazlaže riječima: “Ustup u spomenutu zadrugu može samo gospodin kraljevski ugarski ministar za zemaljsku obranu dozvoliti, a pošto to usliedilo nije, zabranjen je uobće podčastnicima svih vrsti četa ustup u rečenu zadrugu, a koji su podčastnici možda kao članovi već ustupili, imadu odmah iz iste izstupiti…” Srbobran je to popratio ovim riječima: “Od 1908. unosi se sistematski frankovački duh u naše oružništvo, od kog trpe mnogo svi oružnici, koji neće da budu frankovci, a naročito trpe Srbi. Kao primjer za taj duh da navedemo da oružnici slobodno mogu držati frankovačke novine, koje siju razdor među stanovništvom ove zemlje, dok ih kažnjavaju ako drže ‘Srbobran’ i ‘Pokret’…

* u čitankama za seoske opetovnice Srbi su, tvrdi autor jednog novinskog članka, zastupljeni krajnje maćehinski. Spominje podatak da je od 13 štiva iz povijesti samo jedno posvećeno Srbima – ono o boju na Kosovu, i to kroz narodnu pjesmu. Od srpskih pjesnika zastupljen je jedino Branko Radičević s dvije pjesme, te pjesnici – kako navodi – trećega reda: Pucić, Sundečić i Šapčanin sa po jednom. Od 107 štiva u čitanci ih je samo šest odštampano ćirilicom. Autor upozorava i na jednu, kako kaže, “šovinističku zasukanost”, jer se u čitanci za šegrtske škole doslovno kaže: “Hrvat Tesla živi u Americi…”

* u Srbiji je objavljen podatak, kojeg prenose i neki zagrebački listovi, o ukupnim srpskim gubicima u oba Balkanska rata. Prema izjavi srpskoga ministra vojske u prvom ratu, s Turcima, bilo je oko 5000 poginulih, 18.000 ranjenih, između šest i sedam hiljada umrlih od rana i 300 od kolere. U drugom ratu, s Bugarima, bilo je između sedam i osam hiljada poginulih, 30.000 ranjenih, 1500 ih je umrlo od rana, 9000 od raznih bolesti, od čega čak 4000 od kolere. Ukupan broj žrtava iznosio je oko 80.000 ljudi.

Đorđe Ličina