Lucija Ivšić: Ako želiš publiku, moraš svirati

Lucija, Anja i Ruby objavile su 2010. album “Robot koji hekla” i predstavile se kao prvi ženski bend u Vinkovcima. Uslijedio je EP “Mehanizmi obrane”, a zatim “Sunčano s povremenom naoblakom”, koji su rock kritičari svrstali među najbolje domaće albume objavljene u 2013. godini. Štoviše, njihova kratka ali bogata karijera zabilježena je u dokumentarnom filmu “Punčke” Filipa Meštrovića i Marinka Marinkića. Djevojke su vrlo ozbiljne kada je u pitanju karijera i vrlo neozbiljne i zaigrane kada je u pitanju stvaranje muzike, o čemu za “Novosti” govori pjevačica i gitaristica Punčki Lucija Ivšić.

Vaš album “Sunčano s povremenom naoblakom” donio vam je, sudeći prema kritikama, samo sunce: jeste li se nadale takvom uspjehu ili vas je on iznenadio?

Po završetku snimanja bile smo sigurne u jedno: da svjesno stojimo iza albuma i svega što on donosi, te da je on za nas zaokružena cjelina. Međutim, bez ikakve lažne skromnosti, nismo očekivale ni upola ovoliko “sunca” koliko smo dobile. Naime, sve smo radile same i nismo očekivale da će svi jedva čekati poslušati i recenzirati naš album, jer puno ljudi nije ni znalo tko su Punčke, a brojni su oni koji nemaju volje poslušati nešto novo. Ali to se nekako dogodilo i drago nam je zbog toga.

Upornost otvara sva vrata 

U pitanju je samizdat, pa je i promocija albuma bila isključivo na vama, dakle bez podrške neke diskografske kuće. Koliko vam je teško bilo raditi samima sebi promociju?

Neko smo sitno iskustvo stekle objavljivanjem EP-a “Mehanizmi obrane” 2012. godine, međutim sama promocija nije baš jednostavna stvar jer zahtijeva puno “kopanja” po internetu, traženja kontakata i slanja ogromne količine e-mailova. Napretka ima, ali je vrlo spor. Treba imati puno strpljenja i volje.

Niste ni nudili svoje prve snimke diskografskim kućama ili imate loše iskustvo koje vas je usmjerilo prema samizdatu?

Plan je bio javiti se nekim diskografskim kućama, ali kako smo sve radile u zadnji čas, odlučile smo prepustiti se, opustiti se, snimiti album o svom trošku i objaviti ga uz besplatni download kao i “Mehanizme”. Nemamo ništa protiv diskografskih kuća, otvorene smo za sve opcije, ali tokom snimanja albuma ništa od opcija nije se otvaralo, a sada vidimo da to sve možemo i same.

Iza vas je neuobičajeno puno nastupa širom Hrvatske i regije. S obzirom na gotovo nikakvu prisutnost u medijima, izuzetno dobar rezultat. Kako vam to uspijeva?

Upornost otvara sva vrata. Uz to dolaze iskrenost, volja i dobra komunikacija. Stvar je poprilično jednostavna: do ljudi ćeš najbolje doprijeti putem koncerta. Tada ljudi ne samo da mogu čuti tvoju glazbu, već te mogu vidjeti i osjetiti energiju benda, što je jako važno, premda mnogi nisu toga svjesni. Ako želiš publiku, moraš svirati, a da bi svirao, i to dobro, treba vremena i iskustva. Kada sam vidjela da sam pronašla ljude koji su jednako angažirani u bendu kao i ja, počela sam slati na stotine e-mailova u klubove koje sam znala, koje sam pronašla na internetu, čije kontakte su mi dali drugi bendovi itd. Pošalješ 200 poruka, vrate ti se (možda) tri odbijenice. Ali evo, prošlo je šest godina i sada oni više zovu nas nego ja njih.

Kakvi su dojmovi iz ostalih država regije?

U Sloveniji je gotovo svaki koncert bio divan. Nevjerojatno je vidjeti toliku količinu mladih ljudi koji su voljni platiti upad, poslušati i još na kraju kupiti merch od nekog mladog benda kao što su Punčke. Jako zahvalna publika i neprocjenjivo iskustvo. Ništa lošija iskustva nismo imale ni u Austriji i BiH. Samo moraš biti uporan da bi zadobio publiku. Ali svi kad-tad popuste i onda je divno vidjeti kako pjevuše “biti sretan, to je najbolje”.

Glazba kao ispušni ventil

Dobri poznavatelji Punčki znaju da se ne želite ograničiti na jedan glazbeni žanr. Kako biste vi opisali muziku koju svirate?

To nam je uvijek najgore pitanje jer nikada ne znamo odgovor. Vjerojatno je to rezultat velike količine emocija koje unosimo u našu glazbu i onda na kraju nismo sposobne gledati na nju objektivno. Ona je odraz naših razmišljanja i opis trenutačnih životnih situacija, pa je shvaćamo kao ispušni ventil. Lagala bih kada bih rekla da prilikom stvaranja pjesme razmišljamo o žanru, ali da postoji neki prepoznatljiv zvuk Punčki, to vjerujem da postoji. A kojeg je on žanra, to prepuštamo publici da odluči.

Prilično je neobično da je o vama već snimljen dokumentarni film, koji je k tome prikazan s prilično velikim uspjehom. Kako je došlo do snimanja tog dokumentarca?

Naš dugogodišnji prijatelj Filip Meštrović neko se vrijeme bavio montažom i snimanjem, a kako su Punčke istovremeno bile u “usponu” i planirale snimanje albuma, on je došao na ideju da snimi film o nama jer smo, između ostalog, prvi ženski bend u povijesti Vinkovaca. Ideja nam se svidjela i sav smo posao prepustile njemu i njegovom prijatelju Marinku. Bila je to zanimljiva suradnja, na koncu je izrodila dokumentarac koji je dobio dosta pozitivnih kritika, a to je bio još jedan medij putem kojeg su ljudi mogli čuti za nas.

U jednom ste ranijem intervjuu izjavile da biste se rado bavile glazbom profesionalno, ali treba imati plan B, pa zbog toga ipak studirate. Što studiraju Punčke?

Kao što sam već napomenula, otvorene smo za sve opcije: ukoliko nam se ukaže prilika, rado ćemo je prihvatiti i biti profesionalne glazbenice. Međutim, danas ni na što ne možeš sa sigurnošću računati, tako da mora postojati plan B. Ja sam na četvrtoj godini geodezije, Anja je studentica treće godine povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti, a Ruby je odustala od fakulteta i zaposlila se u jednom zagrebačkom studiju gdje radi kao grafička dizajnerica. Ali voljele bismo živjeti od glazbe.

Osmog veljače nastupate u Tvornici kulture, na svom prvom velikom samostalnom koncertu u Zagrebu. Kakva su očekivanja?

Trema je već prisutna! Nadamo se da će biti puno ljudi, da ćemo dobro odsvirati i time opravdati svu silinu lijepih riječi koje su u proteklih nekoliko mjeseci mnogi o nama rekli.