Maja Hrgović: Naša će djeca živjeti gore od nas

Četiri godine nakon prve prozne knjige “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo” za koju je 2010. nagrađena književnom nagradom “Kiklop”, Maja Hrgović objavila je novi roman. “Živjet ćemo bolje” uvodi nas u svijet mlade žene koja je pretrpjela strašnu tragediju, gubitak djeteta, nakon čega pada u delirij propalog braka, samokažnjavanja i pokušaja iskupljenja.

Ova spisateljica i novinarka nedavno je s pričom “Povratak” pobijedila na natječaju “Jedna slika iz Domovinskog rata” koji je organiziralo Ministarstvo branitelja u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, Hrvatskom radiotelevizijom, Hrvatskim društvom pisaca i Vukovar Film Festivalom. Nagrađena priča tematizira istiniti događaj: život autoričine obitelji dok joj je otac, kao vojnik Četvrte gardijske brigade, robijao u okupiranom Kninu.

Plemenito lešinarenje 

Kako je nastajao roman “Živjet ćemo bolje”?

Foto: Jovica Drobnjak

Prvo poglavlje knjige zapravo je “samostojeća” priča napisana prije četiri godine, kad sam postala majka; govori o mladoj ženi koja je nehotice, u snu, ugušila bebu svojim tijelom. To je bio motiv koji me počeo proganjati u rodilištu, ondje sestre stalno upozoravaju rodilje da paze da ne zaspu s bebama u naručju, da ih prije spavanja svakako stave u kolijevku. Tada su se u meni probudili svi ti strahovi koji, valjda, roditelja čine roditeljem – pretvoriš se u osobu koja, kao u rimovanim pjesmicama s osmomartovskih priredbi u osnovnoj školi, bdije nad krevetićem i osluškuje udisaje i izdisaje svog čeda. U to sam se vrijeme čudila tim svojim novim strahovima, koji su možda graničili s paranojom; učinili su mi se kao književno dobra tema, a mislila sam i da ću, ako to stavim na papir, neutralizirati mogućnost da se te grozne stvari dogode. Priča je ispala dobra i kasnije sam joj se vratila, htjela sam tu junakinju, kojoj sam natovarila strašnu traumu, izliječiti i vratiti joj malo nade. U naredne četiri godine borila sam se s frustracijom balansiranja pisanja romana s punovremenim poslom. To je zamorna stvar: s jedne strane, imaš snažnu volju ispričati tu priču, pisati svaki dan (a stvarno je važno da pišeš svaki dan), a s druge strane, tu su prioriteti koji uzimaju veći dio vremena, snage i volje i koje moraš poštovati jer njima plaćaš režije i hranu. Pisala sam gdje sam stigla: na parkiralištu u autu, pošto bih ujutro ostavila kćer u vrtiću, na otvorenjima izložbi, za vrijeme novinarskih projekcija filmova, u tramvaju, u redu ispred šaltera u Fini…

Na kraju romana zahvaljujete roditeljima na dopuštenju da na oltaru književnosti žrtvujete komadić njihova života a da se pritom ne osjećate kao lešinar: jesu li pisci, jednim svojim dijelom, lešinari?

Jesu. Ne možeš pisati o onome o čemu ništa ne znaš. Zapravo možeš, ali male su šanse da će to biti kvalitetno štivo. Ovaj bi roman bio lošiji, ako bi uopće bio napisan, da nisam majka i da nisam u djetinjstvu imala ozbiljnijih doticaja s ratom. Pišući o tome što se događa u tvom bližem krugu, o obitelji, automatski postaješ lešinar, budimo iskreni. Sad, druga je stvar kako će taj plijen biti iskorišten, hoćeš li prostituirati iskustva bliskih ljudi za šund prozu ili za nešto što imamo pravo smatrati umjetnošću… Ako je posrijedi ovo drugo, to je lešinarenje možda i plemenito.

Proizlaze li iz loših obiteljskih odnosa najgore traume, koje nosimo čitav život?

Neki ljudi koje znam odrastali su u tužnom, groznom okruženju, a to ih nije spriječilo da izrastu u divne, konstruktivne osobe. Malo nas ima idealne uvjete odrastanja, topla obiteljska gnijezda u kojima sve vrvi od podrške i razumijevanja. Mnogima su neidealni obiteljski odnosi neiscrpan izvor alibija za kuknjavu i pasivnost. Ne želim zvučati kao u self-help priručniku (dovoljno je da tako zvuče naslovi mojih knjiga!), ali mislim da je unutrašnja snaga nešto na čemu sam trebaš raditi, u velikoj smo mjeri sami odgovorni za prtljagu koju ćemo nositi sa sobom kroz život. Kao što kaže jedan lik u mom romanu, najlakše je sve svaliti na roditelje.

Guramo kotač u kavezu, kao hrčci

U romanu ne idealizirate majčinstvo, nego vrlo realistično opisujete iscrpljenost, nesigurnost i strah jedne mlade majke?

Roditeljstvo je obavijeno jednim sladunjavim mitom koji ne odgovara istini i to me u početku ljutilo, kao što me patetično farbanje stvarnosti uvijek ljuti, bilo da je riječ o premijerovu govoru, komentaru na Facebooku ili raspravi o uvođenju videonadzora u liftove na sastanku kućnog savjeta. Zašto je taj mit o divotama roditeljstva tako ustrajno građen? Meni je to sociološki zanimljivo. Kad skinemo ružičaste naočale, trudnoća nije “blaženo stanje” nego stanje u kojem se veći dio vremena osjećaš fizički i psihički jako loše; porod nije divni doček malog bića na svijet nego krvav i čemeran posao, bliži smrti nego životu… Nema iritantnijeg štiva od internetskih foruma na kojima pravovjerne majke propovijedaju bezgranično adoriranje prokreacije. Poglavlja koja spominjete moj su odgovor na to.

Kažete: “Negodujući vrtimo glavom: pretvaramo se da nas se i ne tiče ovaj svijet. A i ne tiče nas se ništa osim te zablude da ćemo jednom, možda već sutra, živjeti bolje. I ta zabluda nas čini otpornima na sve.” Možete li to malo pojasniti?

Živimo u vremenu u kojem nas na površini drži samo sposobnost samozavaravanja. Stvarnost u Hrvatskoj, u drugom desetljeću ovog tisućljeća, stvarno je gadna, a bit će još gore. Naša će djeca živjeti gore od nas. Velike su šanse da će do kraja našega životnog vijeka buknuti barem još jedan rat. To su izvjesne stvari. Koje deprimiraju. Da se od njih ne branimo nekim nasilnim optimizmom (koji je zapravo tužan), bili bismo izgubljeni. Ta iluzija da ćemo živjeti bolje – u koju, naravno, ne vjerujemo do kraja – drži nas na površini, tjera nas da guramo taj kotač u kavezu, kao hrčci. Nije baš da imamo puno izbora.

U “Povratku”, nagrađenoj priči uklopljenoj u roman, na vrlo duhovit način opisujete odlazak oca u zarobljeništvo. Novinarka koja je o njoj pisala u “Večernjem listu” rekla vam je da su je nakon tog teksta zatrpali pozivi ljutitih čitatelja, koji nisu mogli prihvatiti da je najbolja priča o Domovinskom ratu ona u kojoj kćeri zarobljenog branitelja proživljavaju možda najsretnije trenutke djetinjstva u njegovoj odsutnosti. Je li vas to iznenadilo?

Taj je moment u priči, izgleda, neoprostiva blasfemija. Ali kad bi priča bila srcedrapateljno, pravovjerno cmizdrenje i zapomaganje nad ratnom tragedijom, to ne bi bila dobra priča, to bi bio još jedan otužni pamflet. Stvarnost nije crno-bijela, pa ne treba biti ni književnost. Pričajte s ljudima koji su za vrijeme okupacije u Sarajevu živjeli u podrumima; ondje su se događale neke divne priče, pod zemljom, usred tog užasa. Ljudi su otporni, vrsta smo koja se najbolje adaptira, nevjerojatne su stvari iz kojih ljudi izađu čitavi, kao gušterice kojima izraste novi rep. To je činjenica koju treba slaviti, taj optimizam. Djevojčice u mojoj priči su jednostavno djevojčice: one su, prije svega, nevine manipulatorice, to je jedan oksimoron koji samo djeca mogu imati, a to što su žrtve, to je sekundarno. Oni kojima smeta ta “blasfemija” vjerojatno imaju problem i s prihvaćanjem realnosti, ne samo ratne prošlosti.

I kopanje rovova devedesetih bila je dječja igra, prisjetili ste se i riječi koje su vam se odjednom počele uvlačiti u vokabular: bombe krmače, esembe uniforme… Izjavili ste kako imate osmijeh na licu kad razmišljate o tome, a zapravo je to jedna vrlo tužna stvar. Zašto?

Bilo je to nešto novo, što se ticalo svijeta odraslih i svijeta medija, a do nas je dolazilo “osmozom”, pa smo sve to sretno integrirali u naše dječje razgovore. S ovim odmakom, bizarnost naših igara dolazi do izražaja, tada je nismo bili svjesni, bila je to obična dječja igra. Tada, 1991. u Solinu, sa sestrama i prijateljicama igrala sam se kopanja rovova, predvodila sam veliki “kvartovski projekt”, izgradnju podzemnog skloništa na livadi pokraj naše kuće. Bila sam opsjednuta njime, ali projekt je propao jer se ta rupa, u koju smo se, kao, trebali skloniti kad neprijatelji dođu po nas, stalno urušavala. Potom smo gradile šatore s pokrovom od granja u koje bismo se sklonile u slučaju bombardiranja; ideja je bila da iz zraka šator izgleda kao obični grm! Uza sve to, dobro smo izgurali rat, moglo je biti i gore. No jedna je posljedica ostala: užasava me pomisao da bi se jednog dana moja kći mogla igrati s lutkama u podrumu, dok okolo zavijaju sirene zračne opasnosti.

Razmišljam u kadrovima

Što vam je vama osobno važno dok pišete?

Ispričati priču, stvoriti likove u koje čovjek može povjerovati, odmaknuti se od očekivanog, od stereotipa, od dvodimenzionalnih karaktera. Bitan mi je i vizualni aspekt; dok pišem, razmišljam u kadrovima. Važan mi je i humor, ali onaj koji nije prvoloptaški.

Sve popularniji Pavle Svirac, autor “Književne groupie”, nazvao vas je Julijanom Matanović u trapericama: slažete li se s tom ocjenom?

Zapravo sam dobro prošla s tom ocjenom, ako uzmemo u obzir poznati cinizam “Književne groupie” o kojem sam ovisna: od njega bih prihvatila i gore etikete. Julijana Matanović dobro piše, njezina je proza pitka, zanimljiva i topla – i ako na to navučemo traperice, neki urbaniji ton, nije uopće loše.

Imali ste i blog Manistra: je li blogosfera rasadište novih književnih energija?

Nekoć je bila. Neki od blogera koji su pisali u zlatno doba bloga, prije šest-sedam godina, danas su zanimljivi ukoričeni pisci. U međuvremenu je blogosfera implodirala, umjesto ludih romana u nastavcima čitamo Facebook-statuse o snijegu i mrzovoljnim mačkama.

Pobuna protiv mafijaškog sistema

Zašto ste se odlučili roman objaviti u nakladi relativno nepoznatog Arteista? 

Dugo sam radila na romanu, on predstavlja vrhunac onoga što u ovom trenutku mogu dati književnosti. Poštujem dakle to djelo i poštujem sebe. Možda zvuči gordo. To je razlog zbog kojeg nisam pristala na ponude tobože velikih izdavača. Kako sada stvari stoje, to bi značilo pristati na sudjelovanje u jednom velikom lancu ucjena: prvo, prepustiti rukopis izdavaču za mizernu ili nikakvu naknadu (ponovno se vraća trend iz devedesetih, kad se od pisaca očekivalo da budu zahvalni izdavaču što im je objavio knjigu, bez honorara; protiv takvog obezvređivanja rada svojedobno je pionirski istupila Tatjana Gromača!), i drugo, gledati kako taj izdavač biva dalje izložen ucjeni knjižara koje će prodavati knjigu, a neće jamčiti isplatu. Uz to, cijena će biti nabijena radi otkupa knjiga za knjižnice koji vrši Ministarstvo kulture, na što se čitava “industrija” parazitski naslanja. Biblioteka Arteist je primjer malog izdavača s velikim entuzijazmom, koji pokazuje da se može i drugačije; po popularnoj cijeni, knjiga se dostavlja direktno na adresu, to je mali aktivistički sustav pobune protiv, zapravo, mafijaškog sistema.