Mir kolibama, rat palačama!

Prošli, prvi nastavak pisanja o događanjima plebejske i radničke pobune u BiH završili smo pozivanjem na nepristajanje na paradoksalnu podjelu sfera društvenog i političkog života, najočitiju u zahtjevu za “nemiješanjem” klasnog i nacionalnog. Takav pristup, iako sasvim razumljiv kao protuudar spram vladajućeg “nacionalističkog” sistema, prebrzo se može “prevesti” na tezu o nemiješanju ekonomije i politike. Ili, u velikim potezima, na učvršćivanje odvojenosti između građanskog društva (tu nešto sada možda i smijemo reći) i političke države (to nadilazi “obične”, “male” ljude i treba prepustiti ekspertima, i to još ekonomskim!). Posljedice toga mogu biti katastrofalne u raznim pravcima. Ne na kraju, u obliku povratka baš postojećeg, gotovo neuzdrmanog, a ljudski neodrživog političkog sistema koji se, “autonomaški”, jer smo slabi i željni svojih “oslobođenih teritorija” (ili privremenih autonomnih zona), želi izbjeći. Ta zar nisu antipolitički “eksperti”, a ne neki “(anti)romantični nacionalisti”, posvuda već na vlasti?

Sada ćemo pokušati tu tezu dalje dijalektički varirati, kako na faktičnom materijalu s terena koji do nas, na različite načine, stalno pristiže, tako i na nekim teorijskim uvidima koje, zbog praktične urgentnosti promišljanja u hodu, svejedno ne treba suspendirati.

Izvještavajući nas kao neovisni istraživač i autonomni aktivist porijeklom iz Slovenije, Andrej Kurnik na svom Facebook profilu zapisuje i komentira razgovore s okupljenim ljudima u Sarajevu, Zenici i drugdje. Istina je da su juriše na zgrade omraženih institucija kao dominantu pobune sada zamijenili plenumi građana i radnika, ali i događanja poput panela Otvorenog univerziteta u Sarajevu, čija tema je bila nastajanje novog političkog subjekta, a u kojemu je i sam sudjelovao. Tu je Kurnik, po vlastitim riječima, pokušao prenijeti okupljenima dosege i granice pobune u Mariboru, gdje je plebs, prije negoli u Tuzli, a sada već u pet kantona u BiH, uspio srušiti “kantonalnu” vladu. U diskusiju je Kurnik uveo (pre)jednostavne termine destituirajuće i konstituirajuće moći, što je samo prijevod stare revolucionarne mudrosti da nema građenja novoga bez rušenja staroga. Dijalektika u toj igri (taj termin se njemu ne bi svidio, no mišljenja smo da ga ipak valja spasiti od historijskih zloupotreba) baš je umijeće prevođenja destituirajuće moći u konstituirajuću. A sve to ne može biti jednokratan čin. Manje apstraktno: kada je situacija zrela za plenume, to još ne znači da se može, pa onda i treba, odustati od svih drugih oblika borbe, uključujući barem protestne “šetnje” oko političkih institucija u mjestima pobune, ako ne i nešto žešće.

Nesposobnost ili navodna nesposobnost da se rušenje zamijeni građenjem, ali i obrnuto, upravo je danak, po našem mišljenju, pozitivističkom ili nedijalektičkom duhu vremena, u kojem svi živimo. Kada policija i drugi instrumenti režima pobjegnu s mjesta događaja, u njega ulazi civilno društvo. I to u svojoj dvostrukoj, i samoj nedijalektičkoj, podjeli: kao nevladine organizacije i sindikati s jedne, ali i kao stranke i vjerske organizacije s druge strane. Plenumi mogu razglasiti, a to i čine, kako su stranački aktivisti na njima nedobrodošli. No granice između vladinog i nevladinog “sektora” odavno su (namjerno) zamućene. Ovdje, u Hrvatskoj, barem od vremena osnivanja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Hoće li plenumi onda zabraniti sudjelovanje u radu i profesionalnim aktivistima? I koga još treba isključiti iz definicije i prakse pobunjenog naroda? Direktnodemokratska praksa plenuma stvarno ne isključuje nikoga tko se na njemu pojavi, pa ipak, vidimo da se otvara mnogo nedoumica.

Skicirano je samo jedna od mogućnosti i opasnosti normalizacije i pacifikacije plebejskog i radničkog (samo)organiziranja. Jer, kako dobro uočava Kurnik, pounutreno pozivanje na nenasilje, od strane nove konstituirajuće moći, lako postaje samo prvi korak prema demagogiji pozivanja na nacionalno jedinstvo. A permanentno građenje betonskih “nacionalnih identiteta” baš je glavni instrument nasilja, koji se pobunom želi mimoići. S druge strane, naša stara dijalektička teza, koju uporno ponavljamo, glasi: vlasti na cijelom prostoru Jugoslavije odavno nisu nacionalističke, a pitanje je jesu li takvima (većinski) ikada i bile. Barem ako pod nacionalizmom mislimo bilo kakvu “izgradnju nacija”, koja osim nominalnih državnih institucija uključuje i klase i slojeve “vlastitog” stanovništva. Da su na vlasti posvuda, pa onda i u BiH, postpolitički eksperti, kojima su probici “vlastitog” naroda zadnja rupa na svirali, dokaz su politike, točnije postpolitička administriranja koja oni provode. Nakon rata, kao prvobitne tehnike populacijske kontrole, sadašnji postfordistički društveni sistem ne treba ni približno toliko proizvođača kao što ih je trebala fordistička država blagostanja. Koja se ovdje nikada nije zvala BiH, Srbija ili Hrvatska, već samo Jugoslavija. Riječima Darka Suvina, a sa stanovišta vladajućih, u njegovom desetak godina starom, ali aktualnom eseju “Kapitalizam znači/treba rat”: “Nakon rasta životnih standarda što ih je prouzročio lenjinizam i kejnzijanski odgovor na njega, došlo je do natprodukcije ljudi, te njih valja naduništiti.” To znači, cinizmom života koji trpimo, a ne samo jezika, da su potrošači, pa makar i samo kredita, na što su uglavnom svedeni nekadašnji jugoslavenski samoupravni proizvođači, još uvijek potrebni. No oni siromašniji – zaposleni na loše plaćenim poslovima, većina žena, vrlo mladi i vrlo stari – ne uzimaju se previše u obzir. Nije li pobuna upravo tog deklasiranog plebejskog i radničkog svijeta, a Kurnik je kiti zavodljivim nazivom “revolucija multitude siromaha”, ono što se sada dešava na cijelom jugoslavenskom prostoru? U kakvoj su tu vezi sada i ovdje klasno i nacionalno, ilustriraju recimo priče o radnicama i radnicima iz BiH kojima je zaposlenje u Sloveniji privremeni (češće) ili stalni (rijetko) spas. Ili pak onih koji trpe moru, prouzrokovanu od svojih slovenskih gazda, koji ih u BiH prekomjerno, na način naše unutrašnje kolonizacije, eksploatiraju.

Privremeno zaključimo: da, opasnost od rata i novih sukoba, kojom nas plaše, možda stvarno prijeti, ne samo u BiH, već primjerice i u Srbiji, pa i Hrvatskoj. Ali ne od strane pobunjenika, već od vlasti! Ona je opasna, kao i dinosauri pred izumiranjem. A to opet ne zato što je nacionalistička, zato što ima malu glavu, glupa je i bahata. Već zato što se njezina vladavina pomoću “identitetskih ideologija”, kao i vladavina svih njezinih trabanata, naročito u kulturi, bliži kraju. A ona nije toliko glupa da to ne vidi i da za sebe ne traži izlaz. Jedan od izlaza posvuda su baš nesretno zazivane “vlade eksperata”, kao daljnje odvajanje “čiste ekonomije” od politike. Te iz toga proizašlo odvajanje pobune, kao valjda “čistog socijalnog rada”, od politike. Klasna borba ne smije se nedijalektički na to svesti!

Ako je prvo materijalističko pravilo u društvenim stvarima propitati glavna događanja i trendove i u čijem se interesu oni zbivaju (cui bono), onda je interes koji trenutno pobjeđuje naš interes. Koliko će dugo tome biti tako, ovisi i o svakome od nas.