Ognjena Bosna
Al Jazeera, nemiri u BiH
Al Jazeera je prvog dana bosanskih demonstracija jedina u regiji imala izravan prijenos iz svih gradova – Tuzle, Sarajeva i Bihaća, a popodne i navečer i Mostara. Reporteri su bili na svim važnim mjestima, katkada se javljajući i doslovce bježeći od razgnjevljenih prosvjednika, no bez prekidanja prijenosa. Intenzitet nasilja bio je, čini se, jači no što je to bilo prvih dana rata 1992. godine (tada je počelo pucnjavom na jednoj svadbi), ali ovoga puta, na svu sreću, nije bilo mrtvih glava. Plamen koji guta kantonalne zgrade, kamenice i divlji povici “udri”, koji su se čuli svako malo, nisu ipak spriječili dr. Matu Kapovića da Bosancima, preko ekrana Al Jazeere, čestita, što je bilo vrlo lucidno. Čestitke… Na čemu? Kamo će stvari krenuti? Tko vuče konce? Hoće li protest koji je počeo kao socijalni završiti kao nacionalni? Ništa to našem znanstveniku u tom trenutku nije poznato, velika je stvar da nema mrtvih, ali on Bosancima ipak čestita, samo koji dan nakon što je postalo jasno da mandatari iz Washingtona ne žele Klička u novoj vladi Ukrajine. Do večeri vatra guta nekoliko kantonalnih vlada, pa se čovjek može samo pitati kuda ide zemlja u kojoj analitičari ne analiziraju, nego navijaju…
Silna su “proljeća” pred našim očima donijela sreću, blagostanje i napredak Egiptu, Siriji, Libiji i drugim arapskim zemljama, pa će, nema nikakve sumnje, sigurno usrećiti i Bosnu, zemlju čije je proljeće počelo u Tuzli. Netko je iz tog grada dojavio zanimljiv podatak: uz 100 tisuća nezaposlenih, u Tuzli radi 30 tisuća ljudi, od čega 15 tisuća u javnom sektoru, to jest državi. Federacija ima 180 ministara i nema naftnih izvora koji to čudo od aparata mogu nahraniti i dati plaće od četiri-pet tisuća maraka.
HTV Dnevnik, petak
Stanje u BiH sve je dramatičnije. Katastrofalna gospodarska situacija u zemlji danas je na ulice izvela desetke tisuće ljudi. Zemlja tone u kaos, najavljuje Đurica Drobac. U velikom zbirnom izvješću, Goran Brozović zapaža kako gore zgrade kantona i predsjedništva, što je fenomen koji na ovim prostorima nismo imali – od antibirokratske revolucije, preko raznih nacionalnih i socijalnih prosvjeda u svim republikama bivše Jugoslavije, do danas, nitko nije masovno palio zgrade institucija, naročito ne u pola države. Slijede izvještaji iz Sarajeva (Zoltan Kabok) i Tuzle (Zrinka Perić). Nakon toga, u sedmoj minuti, Drobac prelazi na prosvjede u Sisku, na kojima stotinjak građana traži ostavku Marine Lovrić Merzel.
Bosna gori, a Dnevnik daje sedam minuta?! Niti jednog analitičara od formata da nam pojasni što se to zbiva u BiH! Je li to socijalistička revolucija, što je omiljena teza Facebook teoretičara, gdje je Zimski dvorac, gdje je krstarica “Aurora”, ima li tu Lenjina ili je još u Švicarskoj? Zašto nema nemira u Republici Srpskoj? Njima je dobro? Kakva je uloga Fahrudina Radončića, ministra sigurnosti? Čovjek, građanin i platitelj pristojbe očekuje odmah poslije Dnevnika specijalnu dvosatnu emisiju koja će analizirati što se to, dovraga, događa u našem susjedstvu, kakva je priroda najvatrenije ovdje viđene pobune nakon rata, što se krije iza, ali ništa od toga. Drobac je odlučio da se ne pača u unutarnja pitanja strane države.
HTV vijesti, subota
Neredi su se proširili i na Bihać – tu će informaciju cijelog dana ponavljati urednici subotnjih vijesti HTV-a, sve do onih u 21 sat na Četvrtom, iako su neredi u Bihaću započeli dan ranije i bogami dosegli ozbiljne razmjere… Hrvatske su se televizije, u cjelini uzev, prema činjenici da se mečka kreće prema našem dvorištu, pa je pitanje trenutka kada će zaigrati i pred našim vratima, ponijele neopisivo ravnodušno, otprilike kao da su neredi u Patagoniji ili na Ognjenoj zemlji.
Press klub
U vrlo sadržajnom Press klubu Željko Matić postavlja preciznu dijagnozu stanja duha u Hrvatskoj: potpuno smo se provincijalizirali, pa su nam činjenice iz Bihaća, Tuzle ili Bruxellesa činjenice iz stranog svemira. Nas to ne zanima. Matić – uz vrlo inspirirane goste, Damira Matkovića (koji nepodnošljivo šušljeta) i Sašu Ljubičića – postavlja dijagnozu kako bi ono što je u petak doživljeno kao socijalistička revolucija, u nedjelju moglo biti definirano kao obračun bošnjačkih frakcija. Nedim Hogić, harvardski student prava koji živi u Sarajevu, na Facebook stranici Romana Bolkovića otkriva da postoji niz zagonetki koje nitko ne spominje: “Pravim distinkciju Tuzle u odnosu na ostatak FBiH, jer su događaji u Sarajevu i Mostaru vrlo čudni. Da u Mostaru zapale ne samo institucije Vlade, već i sjedišta SDA-a i HDZ-a koji faktički kontrolišu Mostar od devedesete, sugeriše nekakav plan. Da u Sarajevu državna policija (SIPA) čija je specijalna jedinica uvježbana dovoljno da za deset minuta skine teroristu koji puca po Američkoj ambasadi snajperom i to tako precizno da ovaj preživi i dočeka suđenje, a da se uopće ne pojavi na ulicama jučer, još je čudnije. Prisustvo velikog broja ljudi u civilu sa motoralama i sugestivnim izbočinama ispod jakni vjerovatno također nešto znači. No, to nećeš čuti na Al Jazeeri koju uređuje i vodi Abu Jutel, kako Sarajlije posprdno zovu Gorana Milića…”
Eto, takvi se detalji, novinarski silno zanimljivi, na našim televizijama, nažalost, nisu čuli, kao ni analize stručnjaka za ono što se nekoć zvalo specijalni rat – kako to da se i u Ukrajini i u BiH protiv vlada bori Udar? Što je demokratsko u riječi Udar – pojam je militantan. Otkuda molotovljevi kokteli?
HTV Dnevnik, subota
Tek u subotnjem Dnevniku pojavljuje se najvažniji čovjek ove priče, ministar sigurnosti i medijski magnat Fahro Radončić, koji daje podršku prosvjednicima. Radončić, koji je pred rat bio siromašni dopisnik zagrebačkog “Danasa” iz BiH, a danas je jedan od vodećih bh. tajkuna, podržava prosvjednike u njihovom opravdanom gnjevu protiv tajkuna. Bogatstvo ga, eto, nije iskvarilo. Borislav Pekić je u “Godinama koje su pojeli skakavci” iznio zanimljivu procjenu: loše policije sprečavaju nerede, dobre policije sudjeluju u neredima i revolucijama, najbolje policije same ih organiziraju… Ukratko, sve su se hrvatske televizije, u tjednu kada je Bosna gorjela, žestoko osramotile pokazavši jasno da smo, postavši Evropa, više no ikada tamni vilajet.