Rabljena sedmica

Mostar

Najvažnijom temom bosanskohercegovačkih prosvjeda – potaknutih i motiviranih bijedom i obespravljenošću širokih, naročito radničkih, slojeva stanovništva – zasad se ispostavio posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Mostaru, u nedjelju, dan poslije demonstracija u kojima je uništeno nekoliko javnih zgrada, uključujući sjedište HDZ-a BiH i lokalnu podružnicu SDA. Milanovića se – uključujući i tekstove u ovom broju “Novosti” – napada, prvo, zato što mu je uopće palo na pamet da putuje u Mostar dan nakon nemira, premda je jasno da za to postoje barem dva formalna razloga: Hrvatska je supotpisnica Dejtonskog sporazuma, a hrvatski Ustav – možda pogrešno, ali tako sad i oduvijek piše – Vladi nalaže vođenje računa o konstitutivnom statusu i položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Drugo, napalo ga se jer je u Mostar došao ne obavijestivši “službeno Sarajevo”, iako svi znaju da mu je domaćin bio Vjekoslav Bevanda, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, dakle jedini čovjek u toj zemlji s kojim se Milanović, držeći se diplomatskih uzusa i ranga, morao susresti. Na kraju, opravdano mu se zamjera susret sa šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, ali vjerojatno nije bilo lako odbiti poziv čovjeka kojemu je dan ranije spaljeno radno mjesto. Naravno, Čoviću je ostao čitav niz luksuznih privatnih staništa, ali u BiH valjda i nema istaknutijeg političara koji se ne može podičiti sličnim brojem kvadrata na raznim adresama. Osim dugogodišnjeg člana Predsjedništva Željka Komšića. On je raja, on je heroj siromašnih i obespravljenih.

No svejedno, Milanovićev dolazak u Mostar postao je u sarajevskim i zagrebačkim medijima, u negativnom smislu, važniji i od motiva socijalnog bunta i od međustranačkog rata koji, u pozadini demonstracija, bukti na bošnjačkog političkoj sceni, uz sekundiranje hrvatskih i srpskih političara u toj zemlji. Smisao toga jest da se i dalje na životu održava teza kako Bosni i Hercegovini prijeti opasnost iz Hrvatske, jer kad od blata sklepaš vanjskog neprijatelja, lakše je nastaviti unutrašnje manipulacije nemoći i očajem građana, a sve pod Komšićevom parolom: “Pustite nas da sami rješavamo svoje probleme.

Eurofobija

Neposredno prije izbijanja prosvjeda – najprije u Tuzli, pa zatim u Sarajevu, Mostaru, Bihaću… – sarajevski pisac Ivan Lovrenović napisao je tekst u kojem izvještava o zaokretu u eurofobiju koji je ovih dana poduzeo Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH i ministar vanjskih poslova. “Nakon što su se iz Evropskoga parlamenta napokon čule uravnotežene ocjene o separatističkim i centralističkim političkim tendencijama kao jednakoj opasnosti za Bosnu i Hercegovinu”, piše Lovrenović, “Lagumdžija je dao oduška svome bijesu. Optuživši ‘Evropljane’ da time rade na ‘podjeli Bosne’, udario je u najjače patriotske talambase: ‘Ako je dilema BiH ili perspektive u EU, hvala lijepo! Mi nismo zainteresirani za takvu perspektivu u EU i NATO!’ A za eventualno nepriznavanje izbora Evropljanima poručuje: ‘Ako ćemo imati člana Predsjedništva kojeg ne priznaju EU, Vijeće Evrope, najvažnije je da to budu izbori koje će priznati narod BiH.'”

Lovrenović zaključuje: “Napokon je (Lagumdžiji, op. a.) spala i antinacionalistička kruna s glave. Sada je već i posljednjim naivčinama jasno da je Lagumdžija samo jedan od varijeteta etnonacionalne politike u BiH, trenutno daleko eksplicitniji u nacionalističkom stavu od čelnika ‘čistih’ bošnjačkih nacionalnih stranaka S. Tihića i B. Izetbegovića (SDA) i F. Radončića (SBB), te da je njegova priča o socijaldemokraciji, o ljevici i o ‘građanskoj državi’, ‘državi za čovjeka’ samo jeftina opsjena. Što mu je na kraju još jedino preostalo u zalihama za manipulaciju u pripremi za izbore? Najtrivijalnije sredstvo svakog nacional-patriotizma, balkanskoga pogotovo: eurofobija. Eto tačke u kojoj Lagumdžija i Dodik, dva samoproglašena lažna socijaldemokrata, napokon ruku pod ruku pocupkuju po istim notama, u istome kolu.”

A u tom kolu društvo im prave i gotovo svi vodeći političari, bez obzira na to s koje nacionalne ili anacionalno-nadnacionalne pozicije nastupali. “Postoji i razlog”, piše Lovrenović, “koji im je svima zajednički i vrlo osoban: strah od scenarija sanader, koji je najbolje spriječiti ostankom na vlasti ili pri vlasti, a to, pak, možeš jedino ako evropski put za Bosnu i Hercegovinu držiš zatvorenim i neprohodnim što god je duže moguće”.

Milanović

A evo što je Milanović, zapravo, rekao u Mostaru, jedinom bosanskohercegovačkom gradu u kojem su socijalni protesti bili pred realnom mogućnošću da prerastu u etnički sukob Hrvata i Bošnjaka. “Ako želimo pomoći kao Europska unija, čija je Hrvatska jedna članica, onda moramo pomoći Bosni i Hercegovini da dobije nadu i perspektivu što će biti sutra. Odnos EU je odnos nezainteresiranosti, ne bih rekao zlobe nego nezainteresiranosti koja proizlazi iz neznanja. BiH treba dobiti jasnu europsku perspektivu, ne da se cjepidlači oko marginalnih stvari, oko izmjena, propisa, Ustava, koje BiH u ovom trenutku ne može ispuniti. Bez obzira što ću na početku sigurno nailaziti na nerazumijevanje, što će mi vjerojatno gledati i širinu zjenica, zalagat ću se da BiH što prije dobije jasan okvir pregovora s EU. Toga trenutačno nema i radi se sve da se to naprosto odgodi.” I još: “Neki dan sam to rekao, u sličnom kontekstu, i u Albaniji. To je mala država, nije bogata, većinski je muslimanska i nikako da dobije status kandidata za pregovore s EU. Bila je dobra za NATO još prije pet godina. To je kontradikcija. Ljudi to vide i primjećuju, te zbog takvih stvari postaju frustrirani, a od frustracije do bijesa i mržnje uvijek treba samo malo.”

U intervjuu s Romanom Bolkovićem na Jabuka TV-u, Milanović je bio i konkretniji: rekao je da se EU mora osloboditi straha ili zazora od približavanja onim zemljama u kojima su muslimani većinsko stanovništvo, kao što je slučaj u Albaniji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Turskoj.

Bruxelles 

Dan kasnije, u ponedjeljak, u Bruxellesu je održan sastanak Vijeća ministara vanjskih poslova EU na kojem je bosanska situacija – i na hrvatsko inzistiranje – bila jedna od važnijih tema. Zaključeno je da će Unija poduzeti hitnu političku akciju da bi se smirilo i stabiliziralo stanje u BiH, a kad bude nešto razrađenija, razmotrit će se i ideja koju je na sastanku iznijela ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić: da se, naime, osmisli posebni predpristupni mehanizam za BiH, koji bi rezultirao brzim ulaskom te zemlje u specifični i prilagođeni pregovarački “predproces” s EU-om. Malo je vjerojatno da će ova hrvatska inicijativa, praćena kritikom europske vanjske politike, naići na osobito briselsko razumijevanje, no ona predstavlja svojevrsnu novu političku orijentaciju Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Proglašavanje takve politike neprijateljskom i prijetećom može biti rezultat ili intelektualne nezainteresiranosti ili zaštite vlastitih političko-korupcijskih interesa.