Rekvijem za Zagreb

Baš je lijepo što je sve puno – reče čovjek koji je sjedio u redu iza mene. “Zaslužio je”, odvrati mu drugi. Ne znam tko su bili. Nisam se okrenuo da ih pogledam, te večeri u prepunoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Da, dvorana je zaista bila prepuna, čut ću kasnije da su sve ulaznice bile rasprodane danima uoči koncerta. I da, čovjek kojemu se odavala počast, maestro Milan Horvat, svjetski poznat dirigent čije je ime neraskidivo vezano uz Zagrebačku filharmoniju, svakako je takav oproštaj zaslužio. Bili su te večeri u “Lisinskom” i aktualni predsjednik Republike (i sam glazbenik) i zagrebački gradonačelnik, dio neizbježnog dekora na događajima poput ovoga. No ono što je zaista impresioniralo, to je bila publika. Bilo je i mladih i mlađih, ali većinom bili su to ljudi u godinama, ljudi koji kao da su (uz nekoliko izuzetaka) nestali s javne scene, pa i iz koncertnih dvorana, u protekla dva desetljeća. Bio je to Zagreb kakav je nekada bio, onda kada je ta današnja “metropola svih Hrvata” bila istinska i neosporna kulturna metropola Hrvatske i Jugoslavije, ali i rado odabrana destinacija za gostovanja vrhunskih inozemnih umjetnika i ansambala.

I nije se čovjek mogao oteti dojmu da je na koncertu u spomen na maestra Milana Horvata Zagreb odavao počast velikome glazbeniku koji je aktivno djelovao na scenama Irske, Francuske, Austrije, Slovenije i, naravno, Hrvatske, ali i da je odavao počast uspomeni na samoga sebe, na Zagreb kakav je nekada bio. Kulturno srozavanje Zagreba, ali i cijele Hrvatske, proces je koji je započeo odmah nakon proglašenja samostalnosti, a koji nezadrživo traje do dana današnjega. Predstavnik Filharmonije u kratkome je i osjećajnom slovu oproštaja ispričao i anegdotu iz rada s maestrom Horvatom. Kada bi orkestar zasvirao pogrešno, falš, Horvat, koji je članove orkestra uvijek zvao samo “deca” (kajkavski), znao bi reći: “Deca, tako se svira u gradovima s manje od pet hiljada stanovnika i na visini većoj od tisuću metara.” I time je rečeno sve. Mentalitet onih iz gradova s manje od pet tisuća stanovnika, pa i sela s manje od pet stotina seljana, njihov mentalitet određuje današnju Hrvatsku. I cijela Hrvatska svira falš, punom snagom, iz svega glasa, gotovo bi se moglo reći – ponosna što je takva kakva jest, odnosno što je u takvu pretvorena. A dirigenta koji bi lupnuo štapićem o pult i zaustavio tu katastrofalnu svirku, takvoga dirigenta nema. Ako ga i ima, taj nikada neće dobiti šansu da dirigentski štapić uzme u ruku. Jer “mi” smo stvorili Hrvatsku, sve prije “nas” bio je mrak i zato ćemo “mi” i određivati kakva će ta današnja Hrvatska biti, odnosno kakva već jest. Po svojoj mjeri.

Od tih koji dirigiraju današnjom Hrvatskom, stvarno dirigiraju, na koncertu oproštaja od maestra Milana Horvata nije, naravno, bilo nikoga. Oni vjerojatno i ne znaju gdje je Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”, a ako su za nju i čuli, to je bilo samo onda kada je u tome (zamišljenome) hramu glazbe nastupala neka estradna zvijezda, netko iz njihovoga svijeta ili barem tome svijetu blizak. Današnja je Hrvatska pretvorena u pozornicu estrade, skandala i kriminala, takvom je predstavljaju mediji u očajničkoj utrci za profitom (biti prvi i biti ekskluzivan, to je jedino što se priznaje, u čemu prvi i u čemu ekskluzivan, to uopće nije bitno). No Hrvatska takva doista i jest. Ono malo što je pozitivno, ono malo što je dobro, oni ljudi koji su poznavali, ali i kreirali jednu drugačiju, kulturnu, otvorenu, naprednu, evropsku Hrvatsku, sve je to nemilosrdno gurnuto u stranu (lustracija bez lustracije, ali zato itekako djelotvorna). Danas se slušaju “cajke”, danas se podvriskuje očiju zakrvavljenih od alkohola uz taktove “novokomponirane” glazbe, upravo sramotnih glazbenih uradaka s još sramotnijim tekstovima. Onaj Zagreb koji je podsmješljivo gledao na Lepu Brenu i koji se iskreno čudio Rokerima s Moravu (koji su prema ovome danas bili prava klasika), toga Zagreba više nema. Pritajio se, marginaliziran, ponižen i prestrašen, povukao se u sebe i zašutio, bojeći se i pokušati nekoga podsjetiti na to da su u vrijeme “mraka” na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta (koje se, gle čuda, i onda zvalo “hrvatsko”!) gostovali bečki Burgteatar s legendarnim Hansom Mozerom, i to samo desetak godina nakon završetka rata, pariška Komedi fransez sa zvijezdom tadašnje francuske kazališne i filmske scene Žerarom Filipom, londonski Old Vik teatar s Džudi Denč, tada početnicom, danas svjetskom zvijezdom. HNK je sa svojim predstavama, koje su zaista bile naše – od scenografije preko režisera do izvođača – gostovao na svjetskim binama i ubirao lovorike. Danas to isto kazalište jedva da može postaviti operu, o baletu da i ne govorimo, bez stranaca; baš kao što ni hrvatske vlade (ne samo ova aktualna) prstom ne mogu maknuti bez stranih konzultanata i savjetnika. A da počnemo nabrajati inozemne dirigente i soliste koji su nastupili u dvorani “Vatroslav Lisinski”, trebao bi tekst dvostruko dulji od ovoga.

Knjige su se tada tiskale u nakladama između pet i deset tisuća primjeraka, ne samo tiskale nego i prodavale, ne samo prodavale nego i čitale. Da, znalo se dogoditi da neka knjiga ne bi bila tiskana jer bi vlast procijenila da nije “podobna”, baš kao što se znalo dogoditi da neki film završi u bunkeru iz istoga dubioznog razloga. Ali ono što je došlo pred oči javnosti, bilo je kvalitetno, a podaci su bili točni i provjereni. Nije slučajno da je film “Neretva” kandidirao za nagradu Oskar, kao što nije slučajno ni to da je film “Valter brani Sarajevo” bio najgledaniji strani film u Kini. Svaka je stručna knjiga imala najmanje dvoje recenzenata, ljudi od imena i ugleda, koji su na neki način jamčili da je ono što dolazi u ruke čitateljima vrijedno čitanja. Koje li razlike od današnje “slobode”, kada svaki polupismeni i poluobrazovani skriboman (neki su se dokopali i visokih titula u znanstvenoj zajednici) može napisati ama baš sve što hoće (osim da je nekada bilo bolje!), kada se to tiska (naravno, ako se plati, a takvi imaju novca ili ga dobiju) bez i najmanje zadrške, i kada se takvom “stručnom” literaturom” truju, odnosno indoktriniraju mladi, jer većina se takvih “oglednih primjeraka” odmah pojavi i na internetu. Danas se vrijedne knjige (ukoliko ih ima) tiskaju u nakladi od pet stotina primjeraka i u pravilu se teško prodaju. Tržište je, međutim, spremno prihvatiti savjete za mršavljenje ili kuharice u nakladi i do pedeset tisuća primjeraka.

U ondašnjem novinarstvu postojali su ljudi kojima se vjerovalo, koliko god da je istina da su mediji bili pod nadzorom jedine i vladajuće stranke. Danas postoji mnogostruki nadzor, od vlasnika i njihovih prijatelja do oglašivača i – politike. Danas, tako nam kažu, imamo slobodne medije, ali novinari koji u njima rade jako dobro znaju u koje teme ne smiju dirati (što varira od medija do medija), a kolumniste koje se rado čita, i to s povjerenjem, takve se kolumniste može nabrojati na prste ako ne jedne, a ono sigurno dvije ruke – u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatska novinska agencija bori se za preživljavanje, smanjuje broj dopisnika iz svijeta, dok je novinska agencija nekadašnje države imala dopisnike u svim ključnim metropolama, koje se s velikim uvažavanjem citiralo diljem svijeta (npr. dopisnika iz Kine).

Svojom se poviješću Hrvatska u vrijeme “neslobode” bavila daleko intenzivnije, ali i neizmjerno stručnije nego što je to danas slučaj. Uz nekoliko časnih iznimaka, današnjom historiografijom dominiraju pobornici povijesnog revizionizma, ljudi koji zdušno zloupotrebljavaju svoje akademske titule i zvanja kako bi “iznova pisali povijest”. Njima zahvaljujemo na “saznanju” da je ustaški pozdrav “Za dom – spremni” koristio još Nikola Šubić Zrinski i da su se Hrvati kroz svoju dugu povijest borili protiv svih zavojevača, “osmanlija, velikosrba, Vlaha i – partizana”. Njima zahvaljujemo to što jedva da netko još zna za pet nezaobilaznih knjiga Bogdana Krizmana o ustašama i ustaškom pokretu, knjiga koje su zapravo dragocjena zbirka dokumenata što govore sve, svakome tko hoće saznati. No stvar je u tome da “mi” ne želimo znati, jer mi znamo. Mi sviramo falš i uživamo u tome, a onaj tko bi poželio zasvirati točno, taj je “naš neprijatelj”.

Čudne asocijacije izazvane koncertom in memoriam jednom velikom glazbeniku. Ali i neizbježne, pogotovo za nekoga tko živi danas, ali odbija zaboraviti kako je bilo jučer. Jer, istina je, bilo je lijepo što je Koncertna dvorana te večeri bila puna i, istina je, Milan Horvat je to zaslužio. Ali istina je i to da Mocartov “Rekvijem” kojim se od njega opraštala Zagrebačka filharmonija uz publiku koju smo već zaboravili viđati, koja kao da je izašla iz sjene prošlosti, nije bio samo oproštaj od maestra Horvata. Mocartov “Rekvijem” u dvorani “Lisinski” bio je i rekvijem za Zagreb, takav kakav je nekada bio.