Rušenje mita o Đilasu

Foto: Davor Konjikušić

Sociologinja Mira Bogdanović nedavno je u beogradskom Centru za liberterske studije objavila knjigu pod naslovom “Konstante konvertitstva. Hod u mjestu – od Đilasa do Đilasa”. Riječ je o studiji na dvjestotinjak stranica o fenomenu disidentstva u nas, na primjeru Milovana Đilasa, prvog istočnoevropskog disidenta, kako su ga nazivali. Osim centralne teme – Đilas između konvertitstva i disidentstva – knjiga nudi najmanje još dvije podteme, jednako zanimljive. Prva se odnosi na opis hladnoratovske atmosfere i rada obavještajnih službi, prije svega one američke, na pridobivanje nezadovoljnika iz komunističkih zemalja na svoju stranu te na korištenje kulture i medija u tom ratu, a druga na prisvajanje Đilasova lika i djela koje su izvršili srpski liberali.

O motivima za pisanje knjige i bavljenje ovom temom autorica u predgovoru kaže: “Uvijek sam mislila da je zatvaranje i progon Đilasa notorna i nepotrebna glupost, osveta otpadniku, koja je, ako zanemarimo sadističke boli nanesene samom Đilasu, najviše naškodila ugledu režimu. Đilasova faktička rehabilitacija pred propast SFRJ je bila dobrodošla i navještavala je promjenu nabolje u političkoj sferi. Nisam ni slutila da je u nastanku novi mit u čijem se sjaju Đilas do smrti 1995. slavodobitno i s guštom kupao.”

Podsjetimo ukratko na same početke Đilasove hereze. Krajem 1952. godine Partija održava VI. kongres u Zagrebu na kojem se preimenovala u Savez komunista i, što je još važnije, nagovijestila borbu protiv birokratizacije u samoj Partiji i društvu. Đilas direktivu shvaća doslovno i na toj liniji, u nizu od 17 tekstova krajem sljedeće godine, u “Borbi” kritizira deformacije. Prije toga se zbio još jedan važan događaj, plenum na Brionima u ljeto 1953. godine, kad Tito i rukovodstvo donekle revidiraju ranije kongresne zaključke i traže da se s kritikom negativnih pojava ide postepenije.

Sam Đilas puno kasnije priznaje da se negdje nakon tog brionskog plenuma u njemu prelomilo. Iako je sam Tito od Đilasa tražio da bude pažljiviji, on svoj niz tekstova završava pamfletom “Anatomija jednog morala”, objavljenim početkom 1954. u časopisu “Nova misao”. Tekst je svojevrsna alegorija na komunistički nouveau riche, na pojavu dama iz novog visokog društva, na regime wives. Glavni je lik mlada operna pjevačica koja udajom za slavnog revolucionara ulazi u izabrani krug drugarica, koje je zbog njezine mladosti i nepripadanja izvornom pokretu izvrgnu otvorenom preziru. Kako je riječ o svojevrsnom tekstu s ključem, odmah se otkrilo da je heroina zapravo Milena Vrsjakov, udana za španskog borca i revolucionara Peku Dapčevića. Glavna joj oponentkinja, Milica, supruga je također velikana Svetozara Vukmanovića Tempa.

Bilo kako bilo, Đilasu nije bilo spasa, biva smijenjen s funkcija, sam vraća partijsku knjižicu s rednim brojem četiri i daje intervju za “New York Times”, nakon čega dobiva kaznu od godinu i pol uvjetno. Koji je točno bio onaj trenutak koji je od Đilasa-vjernika napravio otpadnika i kako je do toga došlo, nije jasno, a nije zato jer je, kako kaže sama autorica, “ono nezgodno kod Đilasa to da ne postoji njegova kritička biografija u kojoj bismo vidjeli koji je to bio trenutak kad se odlučio za drukčiju igru. Kad se piše ili govori o Đilasu, uvijek se polazi od njega kao izvora, a sve obično završava u glorifikacijama, pa sam odlučila krenuti analitički u taj slučaj, rezultat čega je potpuno drugačija slika”.

Taj hagiografski pristup “slučaju Đilas” i kasniju – krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina – svojevrsnu kooptaciju Đilasa od strane liberala, autorica u predgovoru dodatno pojašnjava: “Đilas je izabran za rodonačelnika liberalne demokracije u Srbiji. Jednim udarcem su ubijene dvije muhe: uspostavljen je, također nekritički mistificiran, potrebi trenutka prilagođen, kontinuitet između predkomunističkog političkog pluralizma, preko Đilasa – (proto)liberala – kao žrtve komunizma i novih političkih subjekata, koji su se kleli u demokraciju zapadnog stila. Kad je moj tekst stigao u Beograd, taj proces je već bio okončan.”

Naime, autorica je imala nemalih problema da objavi ovaj niz tekstova o Đilasu, koji su nastajali između 1999. i 2009. godine. Razlog je bio taj što je Mira Bogdanović odlučila problematici disidentstva pristupiti na, u nas, neortodoksan način. Stoga joj je Latinka Perović, povjesničarka, političarka i neprikosnovena prvakinja srpskog liberalizma, nakon što ju je autorica upoznala s namjerama da objavi prvi tekst o Đilasu, kazala: “Vi rušite mit!” Dalje se Mira Bogdanović obratila Nebojši Popovu, uredniku “Republike”, ali ni tu nije bilo sreće jer se Popov bojao Đilasovog sina, koji poput kerbera bdije nad očevom ostavštinom. Uglavnom, autorica je ponešto uspjela objaviti u zagrebačkoj manjinskoj štampi (“Ljetopis” SKD-a Prosvjeta), da bi na kraju kao izdavače knjige našla mlade beogradske anarhiste. Ili, bolje rečeno, oni su našli nju.

U drugom dijelu knjige, pod naslovom “Milovan Đilas, Nova klasa i CIA”, autorica bez okolišanja tvrdi da su na samom izvornom rukopisu “Nove klase” radili američki izdavači i urednici te dodaje da je njezina namjera da pokaže kako je “Nova klasa” ne samo tiskana u režiji CIA-e, nego da je i “patvorena od strane stručnjaka iz CIA-e kako bi što bolje poslužila propagandnoj ulozi za koju je bila dizajnirana”.

Služeći se arhivima i periodikom, ovdje i u Americi, autorica pokazuje da je Đilasova kritika komunističkog poretka, objavljena kod Fredericka Praegera, izdavača koji je imao direktne kontakte s CIA-om, što je naknadno i sam priznao, adaptirana za zapadnog čitaoca.

Kasniji otvoreni arhivi američkih službi, pogotovo nakon afere Watergate, otkrili su i druge elemente vezane uz sam nastanak knjige (inače, u špijunskom žargonu, Đilasova je knjiga nazivana “jednom od značajnih knjiga”).

Autorica također dvoji i oko same izvornosti teksta u izdanju na engleskom jeziku. Tako se iz prepiske izdavača i urednika američkog izdanja vidi da je napravljen izvjestan posao oko redigiranja originalnog teksta. Mira Bogdanović također zaključuje: “Komercijalna verzija Nove klase vrvi podacima iz suvremenog američkog života za koje je teško vjerovati da su bili poznati njezinom nominalnom autoru. A činjenica da je u organizacijama koje su bile angažirane oko Nove klase bilo toliko bivših trockista, a imajući na umu i nosivu ideju knjige, jasno upućuje na visoku vjerojatnost da su baš oni Đilasov rukopis propustili kroz šake.”

Za “Novosti” autorica na tu temu dodaje: “Nova klasa je jako redigirana i retorika je prilagođena Zapadu. Đilas je dobar u epskoj tradiciji kad piše memoare, ukoliko se oni shvate kao jedan od manje pouzdanih historijskih izvora, ali nije bio u stanju da napravi suvislu sociološku analizu.” Dakle, posrijedi je nemala optužba protiv ikone srpskog liberalizma i prvog istočnoevropskog disidenta.

Inače, prebjezi na Zapad, naročito oni političke ili kulturne provenijencije, bili su, ukoliko su bili procijenjeni kao vrijedni truda, primani od odgovarajućih obavještajnih službi u unaprijed aranžiranim ambijentima. Autorica tako ukratko ocrtava špijunski arhipelag koji je dočekivao istočne nezadovoljnike. Jedna od važnijih organizacija u tom “kulturnom hladnom ratu”, osnovana s ciljem da preparira zapadno javno mnijenje na antikomunističkom fonu, bio je i Kongres za slobodu kulture. Osnovan je 1950., a okupljao je antikomunističke intelektualce (često razočarane bivše komuniste i bivše trockiste), koji su preko časopisa, novina, seminara i drugih oblika intelektualnog rada nastojali utjecati na javnost na Zapadu, odnosno pokušali su prevenirati “infekciju” komunizmom među zapadnom inteligencijom. “Nova klasa” je objavljena u koordinaciji s Kongresom. Nabrojimo tek neka imena s osnivačkog Kongresa u Berlinu: Franz Borkenau, Karl Jaspers, John Dewey, Ignazio Silone, Bertrand Russell, Raymond Aron, Alfred Ayer, Benedetto Croce, Jacques Maritain, Arthur Koestler, Melvin J. Lasky i Tennessee Williams. Da i najveći katkad znaju pristati na ulogu pajaca, dokaz je i ovaj popis.

Povodom kolaboracije intelektualaca s imperijalističkim snagama valja se sjetiti i jednog drugog, ne tako davnog komiteta, koji govori o tome da je kolaboracionizam intelektualaca stalan. Dakle, radi se o Komitetu za oslobođenje Iraka, osnovanom 2002. godine, koji je bio svojevrsna civilna udruga američkog predsjednika Georgea Busha, a zapravo klasična proratna propagandna organizacija u kojoj su, na ovaj ili onaj način, također učešće uzeli i neki disidenti, poput Poljaka Adama Michnika ili Bronislawa Geremeka. Kad se zna da su u Bushevom civilno-scenskom udruženju sjedili i jedan notorni Newt Gingrich (ratnohuškački nastrojeni republikanac) i gorljiva antikomunistkinja Jeane Kirkpatrick, jasno je o kakvom je lobističkom centru bila riječ.

Bilo kako bilo, u spomenutu mrežu CIA-inih poslijeratnih organizacija-paravana spadaju i neizbježni Radio Slobodna Europa, hladnoratovsko oružje koje se ne gasi do danas, zatim tom radiju sestrinska organizacija Free Europe Press i britanski magazin “Encounter”, koji je osnovala CIA, a vodio Irving Kristol, također bivši trockist.

Inače, problem je s jugoslavenskim disidentima bio taj, primjećuje autorica, što su oni veliku konkurenciju imali u – samom Titu. Naime, kako je Tito vrlo rano raskinuo s Moskvom, on sam za Zapad je igrao ulogu neke vrste otpadnika. U blokovskoj podijeli svijeta tog doba, američkim interesima bila je bliža suradnja s Titom negoli s jugoslavenskim disidentima. Zato ih i imamo tek dvojicu: uz Đilasa, još samo Mihajla Mihajlova. Mira Bogdanović o tome kaže: “Ako za suštinu disidentstva uzmemo očekivano nagrizanje sovjetskog imperija, kao osnovne ambicije politike SAD-a u Hladnome ratu, onda je Josip Broz bio disident bez premca. Tako ga doživljava i pokušava koristiti zapadna politika nakon raskida sa Staljinom.”

Treći dio knjige autorica posvećuje recepciji Đilasa u nas, načinu na koji je njegovo djelo ovdje dočekano i nastojanjima novopomaljajuće političke klase s kraja osamdesetih i početkom devedesetih (Đilas je umro 1995.) da se ogrebe o slavu “žrtve komunizma”. Autorica daje kraći kroki, opis situacije na srpskom liberalnom nebu, na kojem sjaje zvijezde poput već spomenute Latinke Perović, sociologinje Zagorke Golubović i političarke Vesne Pešić. Liberalnu ideju u Srbiji zagovara i promiče Liberalno-demokratska partija (LDP) s Čedomirom Jovanovićem na čelu, a kao izraziti liberalni medij pojavljuje se sajt Peščanik.

Pitanje je kakve će biti reakcije na ovu knjigu. Nezavidna joj je već startna pozicija, jer je objavljena kod manje eksponiranog izdavača s ruba javne scene. Reakcije bi mogle biti dvojake. Ili će biti napadnuta, što će, svakako, biti bolja varijanta, jer sve je bolje od ravnodušnosti. Ona lošija je da bude prešućena, odnosno da je zadesi sudbina mrtve tišine (totschweigen), pojam kojim se služi i autorica u uvodu “Konstanti konvertitstva”. Također, lako je za pretpostaviti da će reakcija bitno više biti u Beogradu negoli u Zagrebu, jer je “kompleks Đilas” u Hrvatskoj, osim u stručnim krugovima, praktički nepoznat.