S imovinom dobio i ovrhu

Foto: Jovica Drobnjak

Izreka da je pravda spora ali dostižna ne vrijedi u potpunosti u slučaju Ljubomira Kasuma iz Benkovca. Iako mu je nekretnina u ulici Kralja Dmitra Zvonimira, koju je naslijedio od oca Jovana, nakon sedamnaest godina natezanja po sudovima konačno vraćena u posjed, Županijski sud u Zadru, temeljem prvostupanjske presude Općinskog suda u Benkovcu od 8. lipnja 2012., pravomoćnom je drugostupanjskom presudom od 29. studenoga prošle godine dosudio da Kasum u ovršnom postupku treba platiti čak 2,66 milijuna kuna tvrtki Smoki-Trade d.o.o., odnosno njezinu vlasniku i ovrhovoditelju Branku Smoliću. Iako je dakle iz sudske presude jasno da je Smolić protupravno gradio i neovlašteno ulagao u tuđu imovinu, sud mu ipak omogućava da ovrhom naplati ulaganja od vlasnika imovine Ljubomira Kasuma, koji ga ničim nije ovlastio da ruši i gradi na njegovu imanju.

Kasumu je zbog sudskog povrata novosagrađene nekretnine (za sada) odbijen zahtjev za naknadu štete za objekte koje je tvrtka Smoki-Trade srušila na njegovu posjedu veličine osam hiljada četvornih metara. Ovu bizarnu priču nemoguće je razumjeti bez kronološki dokumentiranih opisa svih događaja, iz kojih je vidljivo koliko je praksa jedne pravne države udaljena od ideje pravde.

Sve počinje 1996., u trenutku kada se Ljubomir Kasum nakon “Oluje” nalazi u izbjeglištvu u crnogorskom Baru, a njegova djedovina biva privremeno oduzeta temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, donesenom u rujnu 1995. godine. Oduzeta nekretnina nalazi se pod privremenom upravom Republike Hrvatske, a Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Općine Benkovac dodjeljuje je 1996., opet privremeno, u posjed Branku Smoliću, vlasniku tvrtke Smoki-Trade.

– Smolić me telefonski kontaktirao 1997., u trenutku kada je već počeo graditi na mojoj imovini i nakon što sam u ljeto te godine podnio tužbu da ne smije graditi. Kada smo nedugo nakon toga završili na sudu, koji je tražio da se nagodimo, on mi je nudio 19 hiljada maraka za kompletno imanje. Ali odmah mu je, i pismeno i usmeno, dano do znanja da imanje nije na prodaju – priča Ljubomir dok sjedimo u jednom benkovačkom kafiću.

Prema dokumentaciji koju gotovo dva desetljeća uredno slaže, građevinski inspektor Mile Vukšić, nakon inspekcije gradilišta na imanju Kasumovih u studenome 1997., izdao je rješenje kojim se Smoliću naređuje da u roku od osam dana ukloni započetu gradnju stanice za tehnički pregled vozila, jer se radi o bespravnoj gradnji, dakle bez građevinske dozvole i na tuđem zemljištu. Iako je taj objekt stavljen na listu za rušenje, priča Kasum, Smolić je na kraju srušio njihovu obiteljsku kamenu kuću, staru dvjesto godina, i dovršio svoju stanicu s pratećim sadržajima. U međuvremenu, spomenuti je inspektor u kratkom roku morao napustiti inspekciju.

A najsporniji dio priče tek slijedi: nakon što se o slučaju pisalo u dnevnom tisku i nakon intervencije Kasumova odvjetnika Marka Marinovića, Grad Benkovac, na čelu s gradonačelnikom Brankom Kutijom, zaključio je u veljači 1998. kupoprodajni ugovor s tvrtkom Smoki-Trade, čiji je predmet bilo imanje Kasumovih, a ugovorena cijena je iznosila 120 hiljada kuna. U izjavi za “Slobodnu Dalmaciju” iz veljače 2011., Kutija je kazao da je zemljište u spomenutoj ulici koristila obitelj Jovana Kasuma kojoj je taj posjed bio nacionaliziran. Budući da se obitelj nakon “Oluje” iselila iz Hrvatske, Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Općine Benkovac taj je teren dala u najam Branku Smoliću, što je on i pismeno zatražio. Tada je samoinicijativno počeo zidati radionicu, premda je znao da kao privremeni korisnik ne može dobiti građevinsku dozvolu. Nakon što je napravio poslovni kompleks, zatražio je od poglavarstva, na koje je parcela naknadno prenesena, otkup zemljišta. Smolić je predočio lokacijsku dozvolu, a kako je na posjedu već izgradio veliki objekt i zaposlio desetak osoba, prihvatili smo ponudu i potpisali kupoprodajni ugovor, objašnjavao je gradonačelnik. No za dobivenu parcelu Smolić nije dao ni lipu, pa smo ugovor poništili, rekao je tada Kutija.

– No prije nego što je ugovor po obrazloženju Milenka Marinovića, tadašnjeg predsjednika Općinskog suda u Benkovcu, kao i potvrdom Županijskog suda u Zadru, proglašen ništavnim u maju 1998., i to zbog očite činjenice da Grad Benkovac nije vlasnik nekretnine, Smolić prodaje Centru za vozila Hrvatske 2.158 četvornih metara mog građevinskog zemljišta po cijeni od 100 hiljada tadašnjih maraka, lažno se predstavljajući s krivotvorenim ugovorom po kojem je on vlasnik imanja – priča Kasum, koji je zahtjev za povrat imovine službeno podnio 1999., pri čemu mu to što je Srbin sigurno nije pomoglo…

Općinsko državno odvjetništvo u Benkovcu 2002. po drugi put poništava kupoprodajni ugovor između Grada Benkovca i tvrtke Smoki-Trade, i to isključivo zbog neprovođenja javnog natječaja. Kasum podnosi kaznene prijave protiv Smolića i Kutije, koje ODO Benkovac odbacuje i obrazlaže da je Grad prodao nekretnine u dobroj vjeri, kao što ih je i kupac kupio u dobroj vjeri.

– Time je Općinsko državno odvjetništvo ciljano aboliralo sve sudionike: gradonačelnika Kutiju koji je prisvojio i prodao tuđu imovinu, privremenog korisnika Smolića koji se oglušio na zabranu gradnje i odbio platiti novčanu kaznu, zbog čega mu je sud izrekao kaznu od šest mjeseci zatvora. Sudac Marinović je zbog provođenja zakona smijenjen s mjesta predsjednika suda, na kojem ga je zamijenio Ivan Marković, koji u prvostupanjskoj presudi iz 2007., nakon svega, Smolića proglašava poštenim graditeljem – priča Kasum.

No drugostupanjski Županijski sud u Zadru Smolića 2010. ipak proglašava nepoštenim graditeljem, jer je gradio mimo dozvole, na svoju ruku.

– Daljnji postupak oko vraćanja imovine odugovlačio je sudac Marković, pa Općinski sud 2012. presuđuje da je Smolić ipak “postupao u svemu kako treba i radio ono što su zahtijevale okolnosti” te dosuđuje da na ime korisnih troškova Smoliću trebam platiti 2,66 milijuna kuna – govori Kasum.

– Smolić bi, prema Zakonu o obveznim odnosima, imao pravo na korisne troškove samo ako je postupao u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ali to nije činio, jer nije smio s imovinom raspolagati niti je dati u zakup, što je on napravio. Takve radnje blagoslovio je ODO u Benkovcu. Povodom ovakve presude šaljemo Ministarstvu pravosuđa zahtjev da razmotri pitanje suspenzije predsjednika Općinskog suda u Benkovcu Ivana Markovića, kao i sutkinje Franke Zenić sa Županijskog suda u Zadru – kaže Gligorije Rnjak, bivši benkovački vijećnik koji je kao član obitelji Kasum također involviran u slučaj.

U društvu Ljubomira i brata mu Petra odlazimo do imanja koje su naslijedili i koje im je prepisano još 1988. godine; nalazi se uz cestu i malo izvan centra grada. Ono je odškolovalo Jovanovu djecu, jer su tu prije rata u najmu bile bloketara, kamenoklesarska firma, pilana za kamen, vulkanizer i otkup poljoprivrednih proizvoda za zadrugu. Kasumi su bili dobrostojeća obitelj.

Smolićeva gradnja tu je vidljiva u svom punom sjaju: autopraonica koja je privremeno zatvorena i kafe-bar koji ne radi već desetak godina, a tu je i stanica za tehnički pregled vozila, od čijeg najma, nakon što su ga priznali kao stvarnog vlasnika, danas živi Ljubomir. Pokazuje kuću u kojoj mu se otac rodio.

– Nije sve ovo Smolić izgradio, to je stara kuća koju sam već prije adaptirao. On je nadozidao potkrovlje. Srušio je drugu staru kamenu kuću i sagradio nadstrešnicu za aute. Srušio je i kameni volt s inicijalima mojih djedova, što je bio kulturni spomenik. Izgradio je ovu stanicu za tehnički pregled vozila, a tu su i Jadransko osiguranje i Euroherc, od kojih je 17 godina ubirao prihod – pričaju članovi obitelji Kasum.

Kako se tvrtka Smoki-Trade već uknjižila na njihovu imovinu, uložili su žalbu Vrhovnom sudu: traže reviziju postupka i odgodu ovrhe.

– Imam i osobna potraživanja prema tvrtki Smoki-Trade, čiji je vlasnik godinama bio u mom vlasništvu i rušio. Dakle potražujem izgubljenu dobit, izgubljene prihode sa svoje imovine, koje je ubirao privremeni korisnik posljednjih pet godina, što iznosi nešto više od tri milijuna kuna. Priznaje mi se samo posljednjih pet godina naknada, iako smo u sporu od 1997. godine. Neka Smolića za njegova ulaganja obešteti država, tko god ga je uveo u privatni posjed, neka ga isplati peterostruko, što ja imam s tim – govori Ljubomir.

Pored novogradnje, koju još treba legalizirati, zemljište je sa 131 stablom maslina. U spomenutom potkrovlju su kancelarije, a u jednoj sobi leže odbačeni fascikli i stare registarske tablice, jer je Smolić godinama bio vlasnik autoškole. U potkrovlju je i prazan stambeni prostor.

– Interesantno je da Smolić nijednu lipu nije isplatio izvođaču radova, koji je bio jedan od mojih svjedoka na sudu, a sudac Marković nije priznao njegovo svjedočenje. Kasnije je morao sve rasprodati da bi platio radnike i na kraju je kao poduzetnik propao – dodaje Ljubomir.

Smoki-Trade danas je u stečaju. Potvrđuje nam to vlasnik tvrtke Branko Smolić, koji živi u malom mjestu kraj Zadra i kojeg smo pitali kako komentira pravomoćnu presudu i je li opravdano tražiti od Kasuma naknadu za uloženo ako je gradio na tuđoj imovini.

– Presuda je žalosna, jer je moj vještak samo Centar za vozila procijenio na sedam milijuna kuna. Pa ja sam za sve to podigao milijun maraka kredita i otvorio prvu privatnu autoškolu u Dalmaciji – kaže Smolić.

Potom nas uvjerava da je država jedan kroz jedan bila vlasnik spornog imanja, a da su se Kasumi uz pomoć Gligorija Rnjaka i bivšeg suca Marinovića uknjižili na imanje, na ime svog oca Jovana. Za raskinuti ugovor s Gradom Benkovcem krivi su Kutija i politika, tvrdi Smolić, nekontrolirano u jednom času spominjući četnike i velikosrpsku politiku… Na naše pitanje zašto nije tražio ovrhu od države koja mu je omogućila da gradi i ulaže u tuđi posjed, odgovara da on tamo nije došao zaraditi, već pomoći sirotinji da zaradi. Dodaje da sada Kasumi dobivaju od 35 do 40 hiljada kuna iz “njegove” stanice za tehnički pregled. “Kako vaše”, pitamo ga, “zar sud nije drugačije presudio?” Na to je iznervirano povikao da zašto ga zovemo i učas nas pozdravio. Od drugog aktera ovih događaja, gradonačelnika Branka Kutije, kojem smo poslali faks s upitom o ovom slučaju, do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor. Osim njegovog, čekamo i očitovanje Državnog odvjetništva.

Ista meta, isto odstojanje

Još jedna slična priča tiče se slučaja Petra Kunića iz Krnjaka kraj Karlovca, gdje je u obiteljskoj kući držao nadaleko poznati restoran “Kod Švajcera”. Restoran je radio sve do “Oluje”, kada su Kunići izbjegli. Petar se vratio 1997., no u kući je zatekao Vinka Petrovića, koji je kuću na privremeno korištenje dobio u svibnju 1996., u sklopu Tuđmanovog tzv. humanog preseljenja, odnosno naseljavanja Hrvata u domove izbjeglih Srba. Petrović ga nije htio pustiti unutra, a kamoli napustiti njegovu kuću. Na kraju je tužio Kunića i zatražio odštetu za ono što je, navodno, uložio u njegovu kuću.

– Dobio sam obavijest da je javna dražba za moju kuću 12. maja, dakle njenom prodajom gubim krov nad glavom. Od 500 hiljada kuna, koliko je Petrović tražio da mu se isplati, moj dug s kamatama iznosi 1,3 milijuna kuna. Vrhovni sud mi je odbio žalbu, tu je i Ustavna tužba, no ona ne odgađa izvršenje. Ali razumijete, sve su to isti ljudi – ista meta, isto odstojanje. To proizlazi iz međunacionalne mržnje, posve je jasno – kazao nam je Kunić.