Srce otpora i tame

Diyarbakır – čije je samo ime devedesetih Turcima na zapadu zemlje izazivalo strah – prilikom našeg dolaska, umjesto suzavcem, zavijen je dimom od pečenja džigerice. I opuštenošću: prepunim ulicama oko Ulu Camii (Velike džamije) danima prije Kurban Bajrama komeša se praznički raspoložen ljudski mravinjak. Zrak je ispunjen žamorom i povicima “Sve po liru!”, užurbano se ogledava, opipava i kupuje s beskonačnog niza priručnih štandova, djeca za sobom vuku šarene balone, na rubu grada traje obredno klanje stoke, na masivnim, pet metara debelim, desetak visokim i šest kilometara dugim zidinama od crnog bazalta, iz IV. stoljeća, fotografiraju se obitelji, pije se čaj i igra bekgamon. Na svakom je kutu pokretna pečenjara, potpomognuta s pokojim restoranom čije ime sadržava riječ ciğer.

Kolebljiva je to idila, jer se ovdje i tijekom mirovnog procesa između države i Radničke partije Kurdistana (PKK) povremeno broje ranjeni; ubijenih je posljednji put bilo na protestu u srpnju. Velik dio Diyarbakıra ograđene su vojne zone u koje je zabranjen pristup, na cesti do grada prošli smo vojne osmatračnice i oklopna vozila, a pretprošle godine na sjedište vladajuće stranke AKP bačena je bomba. Neugodu stvaraju brojni oklopnjaci i sveprisutni policajci s dugim cijevima; atmosfera pomalo podsjeća na okupiranu zonu. Uobičajeno je da prilikom masovnih nereda policija na ulice pretvorene u ratišta izvlači po desetak tisuća oklopljenih trupa, a šumama pokraj grada hara požar, oblikujući plameni prkosni natpis “Apo”, što je nadimak Abdullaha Öcalana, zatvorenog od 1999. na otočiću İmrali, čovjeka zbog kojeg je Turska zaprijetila ratom svakoj zemlji koja mu pruži sklonište.

Diyarbakır, kurdski Amed, prijestolnica je Kurda u Turskoj i srce njihovog otpora onome što vide kao represiju turske države. Sa 850.000 stanovnika, grad se u posljednjih dvadesetak godina više nego udvostručio, a većinu pridošlica turska je vojska protjerala iz tisuća sela sravnjenih sa zemljom ne bi li se uništila opskrbna mreža PKK-a, koji je za Ankaru, NATO i Europsku uniju teroristička organizacija (One man’s terrorist is another man’s freedom fighter: kurdska Stranka mira i demokracije, BDP, ovdje dobiva više od šezdeset posto glasova). Kao i Abdullah Demirbaş, načelnik četvrti Sur u starom dijelu grada, kojeg državno tužiteljstvo želi osuditi na 483 godine zatvora i čije je sin u brdima s kalašnjikovim.

– Moj sin pridružio se gerili nakon što sam 2007. smijenjen sudskom odlukom. PKK nije uzrok, nego posljedica problema u Turskoj. Nastao je zato što su vlasti onemogućile sve mirne načine ostvarivanja kurdskih prava – kaže Demirbaş djelujući prilično samouvjereno za čovjeka kojem prijeti pet stoljeća tamnice. Njegovi grijesi? Između ostalog, upotreba kurdskog i drugih ne-turskih jezika u radu gradskih službi i gradske uprave; multijezičnost dakle kao zločin.

Gotovo i nismo pričali s osobom koja ne zna nekoga tko je zatvoren ili u gerili: dvadesetogodišnji Hawre, jedan od prognanika, čeka presudu na isto toliko godina zatvora zbog navodnog članstva u hakerskoj grupi. Prsti su mu spaljeni od molotovljevih koktela: u nasilne prosvjede djeca se ovdje uključuju još prije desetog rođendana. Šarmantni Dildar, savjetnik u gradskoj upravi, obrazovan na zapadu, kao student je proveo godinu i pol u ćeliji, zajedno s lijevim radikalima koji su štrajkali glađu dok im Korsakovljev sindrom nije pojeo mozak i pamćenje, zbog čega se svakodnevno iznova predstavljao svojim sustanarima. Transrodna, pomalo bradata Loren, posjećuje oca, člana PKK-a, u zatvoru.

Diyarbakır je dakle bio pravo mjesto da prošlog ožujka kopredsjednik (sve funkcije dijele žena i muškarac) BDP-a Selahattin Demirtaş pred stotinama tisuća okupljenih pročita Öcalanovo pismo u kojem objavljuje primirje, poziva na povlačenje gerile iz Turske i najavljuje mirovne pregovore. Stranku inače mnogi vide kao legalno krilo PKK-a: zaista, u svakom partijskom uredu na počasnom mjestu stoji Öcalanova slika, a vođe stranke redovito mu odlaze u zatvor na konzultacije. Turci su, na čelu s premijerom Erdoğanom, osvijestili da je Apo pravi sugovornik ako se želi završiti pobunu u kojoj je od 1984. ubijeno četrdesetak tisuća i koja je – kako je predsjednik Turgut Özal 1993. napisao tadašnjem premijeru Süleymanu Demirelu – izazvala “potres koji bi mogao odlomiti dio Turske i sve nas pokopati”.

– Ne vjerujem Erdoğanu, ali ako Öcalan vjeruje, vjerujem i ja – kaže Hawre.

U Dersimu na sjeveru turskog Kurdistana, gdje je pobunu alevskih Kurda tridesetih godina Turska ugušila masakrom desetaka tisuća ljudi, njegova slika stoji pokraj one Seyida Rize, vođe tadašnje pobune; u sjevernoiračkom Mahmuru, gdje u logoru već dvadeset godina žive Kurdi izbjegli iz Turske, vidjeli smo prostoriju poput hrama (skidaju se cipele pri ulasku) s fotografijama ubijenih boraca PKK-a, a na sredini “oltar” s Öcalanovim portretom.

– Naši ljudi ne vjeruju nikome, samo Öcalanu – kaže nam i Ayşe Gökhan, gradonačelnica Nusaybina, grada na samoj tursko-sirijskoj granici.

Svega par stotina metara dalje od mjesta na kojem razgovaramo je Qamishli, najveći kurdski grad u Siriji, u kojem je PYD, organizacija kadrovski i ideološki bliska PKK-u, preuzela kontrolu i proglasila autonomiju kurdskih dijelova Sirije. To popodne odvijao se pokop člana PYD-a rodom iz Nusaybina, poginulog u borbama s islamistima. Policija nije htjela dopustiti pogreb: kako Turska i PYD drži terorističkom strukturom (te je pomagala islamiste, izazivajući bijes vlastitih Kurda), željela je tijelo poslati na obdukciju. Obred se pretvorio u žestoku političku manifestaciju: leti kamenje, zrak paraju povici E-dža-lan! İš-ti-klal! (Öcalan! Nezavisnost!); kada je konačno dopušten (“Rekla sam policiji”, kazala nam je  Ayşe Gökhan, “ako uzmete tijelo, oni će prvo ubiti mene”), ritual je bio mnogo više od samog ukopa – masa od nekoliko hiljada ljudi, zgusnutih u jednu volju, prkosno je u otporu na groblju pjevala himnu PKK-a.

Istina je, s druge strane, da u turskom dijelu Kurdistana (pojam je nedavno preko usta prevalio i Erdoğan, što je za zemlju, u kojoj se do jučer zbog puke tvrdnje da postoje Kurdi robijalo, korak od trideset milja; u Istanbulu smo primjerice čuli glasinu da Kurdi imaju repove) ukupno svega četrdeset posto Kurda glasa za BPD.

– Nisam nikome dao odobrenje da u moje ime ubija – kazao nam je prodavač po imenu Ali.

Tu je i kurdska provladina paravojska, “seoski čuvari”, s više od šezdeset tisuća ljudi, koja se bori protiv PKK-a, premda su mnogi od njih bili stavljeni pred izbor: ili uzeti oružje od vojske ili će im vojska spaliti sela.

Ipak, fascinantan je kult ličnosti Öcalana (cinično rečeno, ravan Atatürkovom). Seljačkog sina i seroka (vođu) Apoa nedavno je “The Guardian”, uz veliku ogradu, usporedio s Mandelom: koristio je nasilje u kojem su nerijetko stradavali kako turski tako i kurdski civili (u medijima je prozvan “ubojicom beba”), ali i stvorio moćnu organizaciju koja je izazvala drugu vojsku NATO-a, mobilizirala velik dio njene petnaestmilijunske kurdske populacije i još milijun-dva sirijskih Kurda, organizaciju koja je subjekt i s kojom ne samo ratuju nego i pregovaraju suverene države – Turska, ali i Iran, u kojem živi još šest milijuna Kurda.

Međutim, sama priča o nacionalnom oslobođenju, pa bila riječ i o narodu toliko potlačenom da nema pravo ni na svoj jezik ili (svojevremeno zabranjena) osobna imena, ne bi bila zanimljiva. Ali, piše David McDowall u svojoj “Modernoj povijesti Kurda”, PKK je nacionalizam, više od bilo koje druge kurdske organizacije, “prožeo idejom klasnog rata”. Kurdski seljaci su još 1983., prema “Le Mondeu”, nadničarenjem zarađivali dva dolara dnevno, a umiralo je trideset posto novorođenčadi. Nepismenost je ponegdje i devedesetih iznosila pedesetak posto.

– PKK predstavlja najpotlačenije, najsiromašnije slojeve kurdskog društva – kaže evidentno pristran Murad Akincilar, sekretar dijarbakirškog Instituta za politička i društvena istraživanja.

Još prije no što je pobuna počela, na vrhu popisa za odstrel, mnogo više od predstavnika turske vlasti, našli su se feudalni kurdski veleposjednici.

– Vođa PKK-a jednom je rekao da 99 posto njihove borbe čini borba protiv Kurda. Mislio je da, bez obzira na napade na tursku vojsku, to nije bio prioritet. Bilo im je jasno da vojno neće pobijediti, ali stremili su pobjedi nad ropskim duhom Kurda, u smislu njihove transformacije iz naroda u ropskoj poziciji do pobunjenog naroda – dodaje.

Zapanjujuće je vidjeti kako, u kraju u kojem su raširena ubojstva iz časti, u brdima postoje tisuće gerilki, a kurdske partije, nakon što je Öcalan odlučio da je oslobođenje žena prioritet, jedine u Turskoj za političke funkcije masovno kandidiraju žene. Najavili su, prvi u zemlji, i LGBT kandidata za parlament.

Desetak dana kasnije, dok je Ayşe Gökhan usred minskog polja štrajkala glađu protiv turske namjere gradnje zida između turskih i sirijskih Kurda, u sjevernom smo Iraku (gotovo nezavisnom “američkom Kurdistanu”, kako regiju zbog “kolaboracije” sa SAD-om posprdno zovu simpatizeri PKK-a).

Vozimo se ka gorju Kandil na tromeđi Iraka, Irana i Turske, gdje su već tri desetljeća logori PKK-a. Prolazimo sedam kontrolnih točaka partija iračkih Kurda; na posljednjem, prije ulaska u ničiju zemlju, gledaju nam pasoše. Tlo je izrovano turskom avijacijom i iranskom artiljerijom. Uz rub ceste, spomen-obilježja poginulima u bombardiranju, crvene petokrake ukrašene cvjetnim vijencima. Potom, PKK-verzija Mount Rushmorea: Öcalanov portret na brdu, zastave PKK-a i oružanoga krila, Narodnih obrambenih snaga.

U jednoj nas kući dočekuje Zagros, komesar u uniformi, s pištoljem za pojasom i brčinama poput Save Kovačevića, briljantnoga britanskog naglaska (teheranski student književnosti, doznat ćemo). Sat i pol ideološke provjere: kakva je ideologija našeg medija, što mislimo o NATO-u i kapitalizmu, što o SSSR-u, što o… Problemi su izbili kod Slobodana Miloševića koji je, po Zagrosovom shvaćanju, branio socijalizam od imperijalizma (doduše, to su mislili i u “New Left Reviewu”). Na momente mučan razgovor, naročito kada bi ušutio i gledao u tlo. Odjednom se smiješi – prošli smo test, a kuću okružuju mladići i djevojke s jurišnim puškama.

– Unilateralno smo objavili primirje, oslobodili zarobljenike i počeli povlačenje, ali Ankara nije oslobodila nijednog od deset tisuća političkih zatvorenika, vođu odvjetnici ne mogu posjetiti već dvije i pol godine, ali ima novih hapšenja i mučenja. Žrtvuju mirovni proces ne bi li kupili vrijeme do izbora. To je vrlo neodgovorno: kurdsko pitanje jedno je od najkompliciranijih na svijetu. Primirje je još na snazi, ali ako oni nastave ovako, donijet ćemo nove odluke – objašnjava nam Cemil Bayık, Öcalanov suborac od 1978. i čovjek koji je ovog listopada, nezadovoljan pregovorima, Turskoj zaprijetio građanskim ratom.

PKK je, pod Öcalanovim utjecajem, ideološki evoluirao i više ne zastupa nezavisni socijalistički Kurdistan; otkada je u zatvoru, razradio je antidržavni projekt baziran na kolektivnoj, direktnoj demokraciji i, kako nam je rekao Akincilar, alternativnoj interpretaciji prosvjetiteljstva i potrazi za nekapitalističkom modernosti. Sada smatraju da je svaka nacionalna i svaka država, pa i kurdska, izvor represije; umjesto toga, zastupaju “demokratsku konfederaciju” svih bliskoistočnih naroda.

– Želimo pravo na svoj identitet, jezik i demokratsku samoupravu, što treba biti garantirano i ustavom. Tada možemo položiti oružje. Cilj nije podjela Turske, nego život u demokratskom sistemu izvan države. Imamo iskustva: naša borba traje desetljećima, nitko nam nije saveznik i nitko nam ne propisuje kako ćemo živjeti i umrijeti – dodaje Bayık, ne objašnjavajući kako bi izgledala podjela suvereniteta između Turske i te samouprave.

Tijekom ručka razgovaramo o jugoslavenskoj katastrofi. “Pobrkali ste nacije i partije sa slobodom i demokracijom.” Prava žena? Parafrazira Engelsa: “Represija nad ženama prva je klasna represija u povijesti čovječanstva.”

Na povratku nam Zagros tumači da je potrebno imati čvrstu ideologiju, da čovjeka sačuva od loših zapadnih individualističkih ideja, i pokazuje grobove gerilaca, često gotovo još djece. Uhvatila nas je mučnina, prisjetili smo se kurdskih sedmogodišnjaka koji skandiraju “Rat, rat do pobjede…” Bayık je navodno jedan od organizatora internih egzekucija unutar PKK-a, kojima je posmican svatko tko se suprotstavio Apou.

Okrutan svijet i nesmiljena nacionalna i klasna represija rodili su među Kurdima – imperijalističkim nacrtima podijeljenima u četiri države – PKK, na pola puta između modernizacijske, avangardne organizacije i bezobzirne sekte, čijim se pripadnicima protunasilje činilo jedinim načinom da se nešto promijeni. Suzdržali smo se svih daljnjih zaključaka.