Teatar suočavanja
Polet mladosti Boruta Šeparovića u bivšoj zagrebačkoj Tvornici Jedinstvo
Važna karakteristika kazališnog angažmana zagrebačkog redatelja Boruta Šeparovića je u tome što se društveno-kritičkim teatrom bavi već više od dvadeset godina i još ne posustaje: on i njegov Montažstroj započeli su u Zagrebu krajem 1980-ih, nastavili čitavu deceniju u Nizozemskoj, pa se vratili u Zagreb, gdje s nesmanjenom žestinom propituju najbolnije društvene i političke točke aktualne stvarnosti. U svojim predstavama Šeparović govori o napuštenim psima, ratnim zločinima, socijalno obespravljenima, o indoktrinaciji mlade generacije i odbacivanju generacije na zalazu. Vrlo uspješno spaja dramske tekstove i stvarne događaje; na pozornici se poigrava nacionalnim mitovima i sramnim detaljima iz prošlosti, provocirajući publiku do granice vrijeđanja, želeći s njom ući u raspravu i dijalog.
Njegov najnoviji projekt “Polet mladosti”, plesni performans koji smo mogli vidjeti u napuštenoj Tvornici Jedinstvo u Zagrebu, nastao je u produkciji Umjetničke organizacije Protunapad i u koprodukciji s Montažstrojem; koreografiju potpisuje Nataša Mihoci, a dramaturgiju sam Šeparović. Za početak, predstava nas želi podsjetiti na vrijeme masovnih omladinskih sletova, kada se vjerovalo u socijalističke ideale, kada je kolektiv morao biti veći od pojedinca i kada se činilo da je budućnost zagarantirana složnim radom vrijednih ruku…
Borut Šeparović s pravom računa na začudni efekt svojih predstava: ovoga nas je puta preko “fiskulturne vježbe” podsjetio da smo simbol jednog vremena, Dan mladosti, iščupali iz bivšeg života i zajedno s pionirskim maramama i antifašističkim pjesmama izbrisali iz sjećanja. O socijalizmu se danas govori ispod glasa, mnogi ga se srame (osim onih koji ga isključivo pljuju), ne želeći sebi priznati da su dobar dio života u njemu disali i da, čak i kada bi htjeli, danas taj dio stvarnosti ne mogu jednostavno zaboraviti. Drugi efekt njegovih predstava, pa tako i “Poleta mladosti”, asocijacije su i neugodna pitanja na rubu same izvedbe: ako nam danas (objektivno) nije toliko dobro, kako to da nam je u socijalizmu (subjektivno) bilo toliko loše? Ako smo živjeli u “bratstvu i jedinstvu” i to kasnije nazvali totalitarizmom, kako nazivamo današnje vrijeme u kojemu su iščezli posljednji tragovi društvene solidarnosti?
Zato koreografija Nataše Mihoci u sebi nema ništa od otvorenog upiranja prstom u problem: pet plesačica, od kojih je jedna bila autentična sudionica sleta za Dan mladosti u Beogradu, a ostale su rođene u posljednjim godinama socijalizma ili poslije njega, izvode u krugu oko kojega sjedi publika vježbu iz onog doba – u suknjicama, bijelim košuljama i s crvenim marama, kao da je sutra Titov rođendan ili možda 29. novembar… Taj minimalizam u izboru scenskog materijala, uz poneki jedva vidljivi autorski komentar, kao i odustajanje da se u samoj predstavi izrekne osuda ili postavi konačni zaključak, velika je vrijednost poetike Montažstroja, Boruta Šeparovića i njegovih suradnika i suradnica. Nasuprot kazališta gotovih rješenja i scenskog doživljaja koji publika proguta i odlazi kući, tandemu Šeparović – Mihoci važan je teatar suočavanja sa živim ljudima i svjedocima, kako među izvođačima tako i među publikom.
Stoga integralni dio “Poleta mladosti” predstavlja razgovor s gledateljima i plesačicama: nakon predstave koja podsjeća, no ne prodaje nikakvu nostalgiju, u ogoljenom prostoru nekadašnje tvornice gledatelji nisu imali prostora za naknadne indoktrinirane reakcije, nego samo za jednostavnu iskrenost o vremenu u kojemu su živjeli i ovome danas. Bolji spoj suptilnoga modernog teatra i njegove društvene vitalnosti ne treba, čini se, tražiti.