Tek je počelo

Dok su pažnju javnosti okupirale slike prosvjeda iz Tuzle, Sarajeva, Bihaća i Mostara, nešto južnije dešavali su se ništa manje značajni prosvjedi okupljeni oko studenata Univerziteta u Prištini. Povod je, naizgled, bio običan: rektor Univerziteta Ibrahim Gaši i još nekolicina profesora objavili su u sumnjivim akademskim časopisima u Indiji po nekoliko znanstvenih radova, tek toliko da bi rektor dobio zvanje doktora, a ostali da pojačaju svoju biografiju.

Među studentima već nekoliko godina vlada nezadovoljstvo zbog političkog upliva, načina na koji se biraju rektor i Vijeće Univerziteta, ali i korupcije. Ron Đinovci bio je 2012. uhapšen i kažnjen sa mjesec dana zatvora jer je ondašnjeg rektora, tokom govora povodom 41. godišnjice Univerziteta, gađao crvenom farbom. Nakon svega je izbačen dvije godine sa Filozofskog fakulteta. Ove godine se vratio i opet upustio u prosvjede.

Sve je krenulo mirno, nakon odluke četiri studentske organizacije da blokiraju kancelariju rektora. Među malobrojnim studentima bila je i Vesa Keljmendi, za koju možemo reći da je jedno od “lica revolucije”, jer se njena fotografija nakon napada policije sa papar-sprejem pojavila čak u “Njujork tajmsu”. Prvog tjedna prosvjeda unutar Univerziteta policija nije bila nasilna, kaže ona. Ipak, policija na Univerzitetu je direktni napad na autonomiju sveučilišta. Nasilje je eskaliralo u drugom tjednu.

– Izgleda da je Vlada kasnije naredila da nas napadnu, misleći da će time “ubiti” naše ispravne ideje. Ali naš otpor i ustrajnost bili su snažniji od njihovog oružja. Optuženi smo od strane pojedinih provladinih grupa da smo bili nasilni, ali TV snimci pokazuju suprotno, dakle da je policija bila nasilna. Na posljednjem prosvjedu skoro 400 studenata je bilo povrijeđeno sprejem od papra. Također, između deset i 15 studentskih lidera tajna policija je kidnapirala neposredno prije početka posljednjeg protesta – objašnjava Vesa.

– Pozvali smo organizacije civilnog društva, intelektualce, pridružili su nam se neki profesori i onda to više nije bilo samo studentsko pitanje – kaže Ron. Prisustvo velikog broja građana objašnjava činjenicom da su samo čekali valjan razlog za prosvjed.

– Svi su tu bili zbog užasnog socioekonomskog stanja, ali su uplašeni zbog mafije koja je svuda. Ako odeš na protest koji organizira stranka, možeš izgubiti posao, ako ga imaš. Ako se studenti organiziraju, svi mogu izaći jer nema političkog bekgraunda – dodaje.

Veza građana i studenata puno je dublja. Studenti su bili prvi u redovima kad se tražila veća autonomija, početkom osamdesetih, kad je kontrolu nad Univerzitetom imao Slobodan Milošević. Vesa Keljmendi naglašava da su prištinski Univerzitet i njegovi studenti oduvijek bili mreža otpora i borili se za nacionalno oslobođenje i socijalnu jednakost.

– Istorijski gledano, Univerzitet se borio i radio za društvo, a sad društvo vraća dug Univerzitetu i studentima. Tokom devedesetih sačuvali smo ideju Univerziteta, iako je zgrada bila okupirana od Miloševićevih snaga. Poslije rata dobili smo nazad zgradu, ali sada Tačijev režim pokušava da nam ukrade ideju Univerziteta i aktivnih studenata – kaže ona.

– Situacija je ista kao 1997., samo što ovi sad govore albanski i ne mogu nas ubijati jer je tu NATO. Da nema međunarodne zajednice, ubijali bi nas. Naši nas očevi i majke podržavaju jer imaju nostalgična sjećanja na taj period. Iskoristili smo to naslijeđe – mi smo isti studenti kao oni iz 1997. – govori Ron i dodaje da je u zatvoru imao bolje uslove od studenata u domovima, što dovoljno govori u kakvom je stanju danas Univerzitet.

Rektor je bio izričit. Ostavku neće dati. Signal da se povuče ipak je stigao nakon tri tjedna prosvjeda. Tokom ta tri tjedna vlast je pokazala pravo lice. Prosvjednici su nazivani udbašima, Srbima. Scenarij sličan kao i u drugim krajevima bivše SFRJ. Osim rektora, ostavku je dalo još pet profesora, ali…

– Problem nije rektor, već čitav sistem. Uspoređivao sam statut zagrebačkog Univerziteta i statut prištinskog. U oba postoje univerzitetska vijeća, ali zagrebački je totalno različit. U njemu piše da vijeće postoji samo za monitoring i savjetovanje, dok u Prištini ima sva izvršna prava. Čini ga devet ljudi koji biraju rektora, a koji su direktno ili manje direktno povezani sa vladajućom strankom. Glavna borba se vodi za autonomiju Univerziteta, kako bismo dobili slobodno društvo – kaže Ron.

– Prosvjed je trajao dva tjedna i na kraju izvojevao pobjedu. Sve je to imalo psihološku važnost i uticaj na političko osvještavanje građana, koji su nakon toga shvatili da bez radikalizacije stavova nema socijalnih promjena ni napretka – objašnjava Vesa.

– Ono što vidim svuda po regiji i što predstavlja sažetak svih ovih prosvjeda je transparent koji sam vidio, čini mi se, u Tuzli: “Jebem vam mater na sva tri jezika”. Mislim da to savršeno opisuje kako se ljudi na Balkanu osjećaju. Prošli smo ratove i različite konflikte, ali kakva je razlika? Tko god je na vlasti, krade, bio Srbin, Albanac, Bošnjak, Hrvat… Sad osjećamo da su nas pravili budalama i da se igraju sa nama – ljutito će Ron.

Oboje naših sagovornika ističu da sa ostavkom rektora ništa nije završeno. U martu će studenti krenuti u dalje akcije: na redu je istraga o korupciji na Univerzitetu, a u pripremi su i amandmani na Statut Univerziteta.

– Tek je počelo. Dići ćemo glas i protiv nezaposlenosti, siromaštva i socijalne nepravde u našoj državi. Uskoro ćemo poduzeti nove korake – kaže Vesa Keljmendi.

lir Deda: Velika pobeda omladine

Tokom protesta uhapšeno je 27 ljudi. Među njima bio je i Ilir Deda, izvršni direktor instituta KIPRED.

– Nas 27 je uhapšeno zbog navodnih krivičnih dela “napada na zvaničnu osobu” (policiju) i sprečavanja policije u izvršenju zadataka, što je smešno jer je celokupna javnost videla snimak hapšenja. Zadržani smo 48 sati, a sada je u toku istraga o nepostojećem krivičnom delu. Ustvari, ovo je čisti politički proces obračuna vlasti sa neistomišljenicima. Pokušaj javnog linča je zaustavljen zahvaljujući reakciji intelektualaca i omladine. To pokazuje da nova generacija na Kosovu ne prihvaća prevaziđene metode diskvalifikacije. U isto vreme sa protestima u Prištini desili su se protesti u Bosni. Da nije došlo do ostavke menadžmenta Univerziteta i puštanja nas 27 na slobodu, postojao je rizik od protesta na desetine hiljada ljudi, jer je naše društvo napokon reklo stop sadašnjem mentalitetu vladanja – kaže Deda.