Tomčev modni event

Pravi kut, Mreža TV

Iz dogmatskog drijemeža prenuo me SMS iz Dugopolja: Mreža TV, hitno! Ljubavnik Franje Tuđmana!

Ova Vladimirova zagonetka digla bi mrtve iz kreveta. U glavi se roji hiljadu pitanja: A tko je taj, što je taj, da prostiš, ljubavnik? Gdje li je taj, odakle je, kuda je taj ljubavnik?

Stvari odmah po dejstvu daljinskog postaju jasnije: pred nama je klasik iz rubrike o zaboravljenim asovima, Zdravko doktor Tomac! Već njegova prva teza predstavlja pravu logičku, stilsku i misaonu ljepoticu: “Prosvjedi u Bosni su nešto pomodno.” Prêt-à-porter od Tuzle do Mostara! To je, kao, krenulo iz islamskog svijeta, a onda, moda kao moda, svi počeli slijediti. Niz se nastavlja na domaćem terenu: “Peta kolona vodi antihrvatsku politiku”; “Zašto su obnovili četnički spomenik u Srbu, zašto slijede četničku politiku; vodi se specijalni rat protiv Hrvatske”, i tako dalje i tomu slično. “Mesić kaže da smo svi mi koji govorimo o domoljublju ustaše”, žali se Tomac. Ma nisu, prošverca se među njima i pokoja budala. Da Tomac jednoga dana, ne dao bog, poludi, na njemu se ne bi puno poznalo…

Vladimir, Dugopolje, SMS: Zašto nitko ne govori o Tomcu kao komunističkom zločincu?

Ja, Zagreb: Zbog zastare.

RTL danas

Način na koji Nataša Božić vodi intervjue izaziva poštovanje. Reporterka RTL-a svakoj stvari odredi pravu mjeru. U razgovoru s Tomislavom Karamarkom postavljala je precizna i osmišljena pitanja točno toliko puta koliko joj je trebalo da ustanovi ima li sugovornik odgovore ili ih nema. Kod nje nema ni isprazne verbalne agresije, ni oportunističkog podilaženja. Koncentrirana je i ne daje popusta, no razgovor teče kulturno, na obostrano zadovoljstvo. “Kako biste na ovom rebalansu skresali deficit za 3,6 milijardi kuna?” pita Karamarka. On vrda: “Smanjili bismo poreze kako bismo potaknuli poduzetništvo.” Da, jednog lijepog dana, ali kako biste to učinili sada i ovdje? “Sada i ovdje je kasno jer je ovaj rebalans mrtav.” “Znači, nemate odgovor?” “Ne očekujete valjda da vam odajem programske tajne HDZ-a?!” “Hvala lijepa, nemate odgovor, idemo dalje…” Tako je to, otprilike, izgledalo.

Naši TV intervjui katkada su nalik na planinske potoke, bistri su ali plitki. Znaju biti i duboki i široki, ali dosadni i pretenciozni. Za informativne emisije tog trajanja bilo bi idealno kada bi slijedili ovu šprancu. Valja reći da se i Karamarko držao dobro – na dva pitanja nije bio uskogrudan. Rekao je da ne zamjera Milanoviću jednodnevno skijanje, niti bi Josipoviću zamjerao operaciju oka. To je dobro, još da na stvari koje im s pravom zamjera ponudi konkretne odgovore, sreći i veselju ne bi bilo ni kraja ni konca.

Dnevnik, HTV

Stipe Alfier pustio je sadržajan i kritičan prilog o predstečajnoj nagodbi EPH-a. Na pitanje upućeno voditeljici nagodbe nije li suludo da dužnik sam sebi priznaje fiktivna potraživanja, gospođa daje iskren odgovor: “Sami ste sve najbolje rekli, da, to je suludo.” U prilogu nacija saznaje nešto što su upućeniji već znali: Hrvatska banka za obnovu i razvoj dala je i Ninoslavu Paviću veliki kredit, s nikakvim kolateralima (Doktor u kući, upis na zgradu koja već ima niz hipoteka). Doznajemo da odvjetnik Hanžeković, onaj koji desecima tisuća ljudi na ovrhe od 300 kuna uzima višestruko veće naknade, ima nakanu kupiti ovu izdavačku kuću. Bilo bi lijepo da se gospodin Kovačev, koji vodi HBOR, nakon otkrića još jednog političkog kredita – kojima je na naš račun kupovao dugovječnost – zahvali na dužnosti, a DORH istraži kako je on to izdavao kredite i određivao instrumente zaštite. Hrvatska ni u razdoblju socijalizma nije bila ovoliko “dogovorna ekonomija” kao što je sada, no teško da će Mladen Bajić nešto tu čeprkati, jer su sponzori tih akcija politički još živi.

Naše majke, naši očevi

Hrvatska televizija povukla je odličan potez stavljajući na program njemačku seriju “Naše majke, naši očevi”. Glavni muški junaci, Nijemci, 1941. godine odlaze na istočnu frontu… U prvoj je epizodi vrlo plastično prikazano barbarstvo Wehrmachta u Ukrajini; Židov Viktor, lik koji ostaje u Berlinu, još gaji iluzije o njemačkom domoljublju Židova, no te će mu se iluzije rasplinuti…

Nijemce na ovim prostorima, u odnosu na relacije spram Drugog svjetskog rata, obično vezujemo uz pojam katarze. Zašto južnoslavenski narodi nisu spremni na katarze? Mehaničko povezivanje dvaju prostora, dvaju vremena i dviju okolnosti najčešće nas vodi u krivom smjeru. Niti jedan južnoslavenski narod, zapravo, nakon Drugog svjetskog rata nije imao osjećaj da je poražen – a ta je emocija dramatično važna, ako ne i presudna. Svi su na kraju imali neki antifašistički pokret preko kojega su tumačili historiju, a one koji su bili na drugoj strani, otpisivali su iz nacionalnog korpusa. Njemačka u tom smislu nije imala izbora: Rusi su došli do Berlina, saveznici su s njima bombama razorili Reich, podijelili državu, napisali ustav, nakon rata godinama stanovništvo prisiljavali na denacifikacijske programe koji su počeli već u svibnju 1945., kada je stanovništvo Weimara odvedeno u Buchenwald, kako bi se svojim očima uvjerilo u užase koji su im bili pred kućnim pragom. Ako se dakle na vlastitim posrnućima ne možemo ničemu naučiti, nije loše pogledati najbolje u tim poslovima – Nijemce.

Vijesti, Nova TV

Pola sata prije velikih Facebook prosvjeda na Trgu bana Jelačića, gdje je dolazak najavilo oko 5.000 ljudi, uz dvadeset policajaca bio je samo jedan lik. Odmah su se formirale tri škole mišljenja: “jest prosvjednik”, “nije prosvjednik” i “možda”. Oko podneva, na Trgu je bilo oko 150 ljudi i 30 policajaca. Policajci su slikali ljude. Na jednom transparentu pisalo je “Jedino se Holy Bajića ne boji”, a onda se pojavio neki Nikola Vidović koji je počeo čitati apokaliptičnu liriku: “Nebo zvoni, kamen dahće, sablje zveče…” Stvar je izgledala tomcoidno (kako se zovu Tomčevi sljedbenici – tomcisti, tomacisti)? Vidović je s govornice najavio dolazak sotonske armije. Tek što je počeo objašnjavati kako treba maknuti “rogate i nakaze”, šou su mu ukrali Bad Blude Boysi koji su demonstrirali sa starom opernom arijom “Za dom – spremni”. Potom su se svi zaputili do Importanne galerije, gdje su drpili bocu pelinkovca. Iz ove revolucije možemo izvesti zaključak da u Hrvatskoj trenutno ne postoji, kako bi rekao Lukacs, povijest i klasna svijest, ali postoje jake potrebe za nekim opijumom za narod, pelinkovcem, egzorcizmom ili opernim arijama, što se već nađe pri ruci.