1914., godina koja se vraća
U ne baš veseloj atmosferi, ove se godine širom Evrope obilježava stogodišnjica početka Prvoga svjetskog rata. Činjenica da je toliko puno diskusija o ratu čijih svjedoka uglavnom više nema među živima i koji bi, objektivno, trebao već davno biti zaboravljen, govori o tome da u sumraku ekonomske krize i tinjajućih žarišta novih ratova 1914. postaje godinom koja se vraća… Borba za geostratešku prevlast, suprotstavljenost političkih i ekonomskih centara moći, nacionalni animoziteti i zveckanje oružjem danas jako nalikuju događajima od prije stotinu godina, koji nam tako zlokobno odzvanjaju u ušima.
U dugom redu diskutanata na temu Prvoga svjetskog rata našla se i predstava “Mali mi je ovaj grob” prema tekstu Biljane Srbljanović, a u režiji Dine Mustafića i koprodukciji sarajevskoga Kamernog teatra, beogradskih Hartefact fonda i BITEF teatra te brijunskog Teatra Ulysses. Srećom, Biljana Srbljanović izbjegla je da se u njezinu komadu raspreda o tome tko je prvi počeo i je li pucanj u Sarajevu bio pravi uzrok ili tek povod ratu; nasuprot tome, željela je promotriti mladobosance kao heroje svog vremena, čija je plemenita ideja o bratstvu južnoslavenskih naroda do današnjih dana silovana i unakažena nekoliko puta. Zato je njezina drama primarno intimna, s političkim kontekstom: Gavrilo Princip i drugovi bili su jugoslavenski idealisti u vrijeme austrougarske okupacije BiH, a pištolj u ruke dala im je Crna ruka, velikosrpska tajna organizacija koja je, poput svih drugih udbi, utjecala i na naše današnje živote. Ili, kako kaže autorica: “Crna ruka još postoji. Ona je deo našeg života a da mi to ni ne znamo. Ona mene za kosu vuče i ne dozvoljava da istinu kažem do kraja.” Biljani Srbljanović važan je taj povijesni kontinuitet, a ne samo historijski događaj: u sceni kada šef Crne ruke Dragutin Dimitrijević Apis obučava mladobosance, izgovara riječi koje su izgovarali atentatori na srpskog premijera Zorana Đinđića 2003., jednako kao što se spominje da je Grahovo, Principovo rodno selo u zapadnoj Bosni, spaljeno u ratu 1995., kada nimalo nije bilo popularno smatrati se Jugoslavenom, kako se Princip izjašnjavao na suđenju poslije atentata.
Snaga predstave leži u snažnim fleševima povijesnih događaja – onih u Bosni na početku i onih u Srbiji na kraju 20. stoljeća, koji se izmjenjuju s podjednako upečatljivim slikama dječačkih lica i gotovo infantilnih izraza atentatora koji preziru Franju Ferdinanda, ali i vole ljepotu svoje mladosti i svu strast koja uz nju ide. Scenski to izgleda tako da u jednom trenutku gledamo urotnike dok, noć prije atentata, puše zajedničku cigaretu u nekom parku, a već u sljedećem vidimo glumce koji kasape velik komad sirova mesa, izgovarajući u operetnom stilu i uz sablasni zvuk violončela originalne rečenice državnika ili medija koji će Evropu uvesti u prvu masovnu klaonicu 20. stoljeća. Riječima redatelja Mustafića: “Kada sam čitao tekst, mogao sam čuti lupanje srca tih klinaca, jer su imali svoju utopiju i ostali joj vjerni, pravedni u svojoj nakani, ali su nosili sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskušenja, a naposljetku – kaznu i grijeh za učinjeno.”
Petero odličnih glumaca – Milan Marić (Gavrilo Princip), Svetozar Cvetković (Dragutin Dimitrijević Apis), Marko Janketić (Nedeljko Čabrinović), Ermin Bravo (Danilo Ilić) i Amila Terzimehić – jednako kao i scenografija s vojničkim krevetima Dragutina Broza, čine predstavu uzbudljivom i potresnom do kraja, uvjerivši nas u to da politika snažno utječe na čovjekov život, ali i da je ljudska sudbina važnija od svake politike.