Aleksandar Trifunović: Narode u BiH politika svjesno gura u prošlost

Već godinama online magazin Buka predstavlja jedan od rijetkih glasova razuma u Banjaluci. S njegovim glavnim i odgovornim urednikom Aleksandrom Trifunovićem razgovarali smo o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

Prošlo je više od mjesec dana od početka protesta u Tuzli, a zatim i u ostalim gradovima BiH. Koliko se oštrica istupila, a koliko su protesti kroz neke drugačije forme, kao što su plenumi, tu oštricu usmjerili na pravi način?

Vlast i svi oni koji imaju koristi od vlasti, a to je u prvom redu najveći broj uspješnih kompanija koje zavise od saradnje sa vlašću i koje bez korupcije ne bi postojale, upregnuli su sve svoje snage u osudu protesta. U tome im je zdušno pomogla i većina medija. Nisu uspjeli. Naprotiv, to rade tako loše da je efekat kontraproduktivan, jer vlast i političare ljudi shvataju sve manje ozbiljno. Upravo zbog toga ovo je važan trenutak i dobra prilika da i građani i politika za sebe izvuku najbolje iz zaista snažnih socijalnih poruka. Najbolje za ovu državu, za ovo društvo, jer politika nije ozbiljnija i važnija od života, kako se to neprestano predstavlja. Iako u principu osuđujem svako nasilje, moram primijetiti da su političari tek sada počeli da uvažavaju mišljenje građana. Svih ovih godina bilo je drugačije. Zato mislim da oštrica nije otupjela, naprotiv. Mislim da je protest nastavljen u mnogo konstruktivnijim formama i da mu se priključuje sve više ozbiljnih glasova. Vidim i dosta razumnih stavova iz redova politike, što smatram pozitivnim.

Kobajagi zavađeni političari

Može li jedan većinski politički nepismen narod (ovdje govorimo o svim narodima u BiH) preskočiti nekoliko faza sazrijevanja u parlamentarnoj demokraciji, pa se snaći na “višem” nivou s plenumima?

Jednosmjerni način vođenja ovdašnje politike od strane političkih partija glavni je razlog političke nepismenosti. Kada pričam sa svojim poznanicima iz Engleske i Irske koji su imali priliku da borave u BiH početkom 2000., oni kažu da nisu mogli da se načude da je već tada, dakle svega pet godina nakon rata, počela komunikacija između ljudi koji su do juče bili neprijatelji u vrlo brutalnom i krvavom ratu. Pritom ne misle na političare ili predstavnike ovih i onih organizacija kojima je to posao, već prije svega na obične ljude, koji su vrlo rano počeli prelaziti entitetske granice, međusobno trgovati ili sarađivati na neki drugi način. Odnosi između Irske i Engleske ni dan-danas nisu na tom nivou. To možda govori o specifičnom ljudskom materijalu ovdašnjeg stanovništva, koji bi politika trebala da zna upotrijebiti za demokratizaciju i napredak društva. Pa ipak, politika gura bh. narode u prošlost, svjesno insistirajući na onim temama koje mogu dodatno da razdvoje ljude. Ali opet, u tome nije potpuno uspjela.

Da li je politička reakcija bila očekivana? Prije svega mislimo na konsolidaciju nacionalnih redova koji dan od početka protesta, prebacivanje odgovornosti na isključivo jedan narod i na navodnu želju da se protestima uništi Republika Srpska.

Politika u BiH je potpuno nemaštovita, providna i očekivana, pa je takva bila i reakcija političara na proteste. Na primjer, imate situaciju da Bakir Izetbegović piše javno pismo Miloradu Dodiku, u kome mu saopštava gomilu naoko žestokih i hrabrih stavova o BiH, na šta mu Dodik odgovara jednako žestoko, sa hiljadu puta ponovljenim stavovima o Republici Srpskoj i BiH. Nakon ove predstave za narod, narod u histeriji brani i osuđuje stavove jednog i drugog. A onda, nekoliko dana kasnije, Dodik nudi mjesto SDA-u u Vladi Republike Srpske, bez da je iko to od njega tražio. Prosto je nevjerovatno da narod nasjeda na ovako nesofisticiranu manipulaciju! U tome je i najveća odgovornost naroda, jer daje odriješene ruke kobajagi zavađenim političarima da zajedno donose odluke koje im odgovaraju na nivou BiH, odluke zbog kojih privreda ove zemlje grca pod nelojalnom konkurencijom okruženja. Konsolidacija nacionalnih redova samo je privid, mi imamo konsolidaciju u redovima politike zarad ličnih interesa kao najčvršći bedem društva.

Da li iko ko trezveno razmišlja može povjerovati da je radnik koji nije primio platu dve godine izašao na ulicu zbog postojanja Republike Srpske?

Naravno da ne može. Vlada RS-a uložila je desetine miliona maraka u medije da bi radili na toj slici o stalnoj i permanentnoj ugroženosti. I u medijima imate svakodnevnu poruku: ugroženi smo, ali ne brinite dok je Dodik tu, on će vas odbraniti. Čak se SNSD više ne pominje, nego samo svemogući Dodik, bez kojeg smo, eto, propali. Istovremeno, iz svoje najneuspješnije poslovne faze, kada je gotovo sve što je imao bilo pod hipotekom, Dodik danas prijavljuje u svom imovinskom kartonu višemilionski vrijednu imovinu, a oni kojima obećava neku zaštitu sve su siromašniji i sve češće na demonstracijama. Što je najsimptomatičnije, njegova najvrednija imovina nalazi se van Republike Srpske, u Srbiji.

Jedini konkretniji protest u RS-u je protest boraca, ali tu i dalje nema jasnog odnosa ili možda nije tako?

Zahvaljujući mediju koji uređujem mnogo sam radio sa borcima iz svih ratnih vojski u BiH. Ovi ljudi, koji danas ne dobivaju gotovo nikakvo poštovanje institucija i koji su potpuno izgubili dostojanstvo, vrlo rijetko ili gotovo nikako ne osuđuju svoje nekadašnje neprijatelje za stanje u kom se nalaze. Svjesni su odakle dolazi problem i tamo upućuju svoje zahtjeve. Rekao bih čak da, među običnim ljudima, bivši borci u BiH imaju najviše razumijevanja jedni za druge. Međutim, njihova udruženja većinom služe kao podrška vlastima. To je i jedan od razloga zašto su bivši borci na posljednjim protestima tražili ostavku rukovodstva boračke organizacije.

Ima li EU agendu za BiH?

Kako vidite reakciju EU-a? Koliko su oni gluhi i slijepi na činjenicu da su protesti usmjereni i protiv ustrojstva koje su oni nametnuli?

Činjenica da EU pregovara isključivo sa liderima partija, i to ne svih, govori dvije, vrlo kontradiktorne, stvari. Prva je da EU ne shvata u kome je problem, a druga da ne postoji istinski interes da taj problem riješi. Rješenje vidim u otvaranju permanentnog dijaloga EU-a sa što širom zajednicom u BiH i, naravno, da EU konačno saopšti kakvu agendu ima za BiH, odnosno ima li je uopšte.

Kakva je u svim ovim događajima uloga medija? Koliko je njihovo ponašanje za vas iznenađujuće?

Mediji u ovoj predstavi igraju ulogu medija. Stvari su jasne. Jedino politika proizvodi novu vrijednost, preko firmi koje im služe. Ako želiš da se takve firme reklamiraju u tvom mediju, onda moraš da budeš dobar prema politici. Rezultat toga su mediji koji manipulišu informacijama i ne plasiraju mu teške priče, a s vremena na vrijeme linčuju nekog ko nije dio tala. Uloga većine medija je sramna. Ono što hrabri jeste da se pojavljuje sve veći broj onih koji su drugačiji, hrabriji i da im raste broj čitalaca, što je dobra, ali još uvijek nedovoljno jaka poruka javnosti.

Može li se socijalno pitanje izdvojiti iz političkog konteksta? Može li se uopšte izbjegavati taj kontekst ako znamo da bez famozne političke volje nema rješenja ni za JMBG broj, a da i ne govorimo o osnovnom pravu Sejdića i Fincija?

Socijalno pitanje konstantno se prikriva političkim, a u ovakvom političkom ustroju to je i najbolje sredstvo manipulacije. Sa jedne strane, imate politiku potpuno odrođenu od naroda, političare koji žive kao srednjovjekovni grofovi, toliko bahati da mijenjaju tokove rijeka zarad svog komoditeta. Sa druge strane, više je nego jasno da ova zemlja ne proizvodi dovoljno za svoje funkcionisanje i da su zaduživanja sve veća. Kao i siromaštvo. U takvim okolnostima, rješavanje socijalnih problema niko ne želi ozbiljno shvatiti. Osim populistički i u predizbornim kampanjama. Slično je i sa slučajem Sejdić – Finci, odlaganje njegovog rješenja ustvari je bojazan nacionalnih politika od gubitka ekskluziviteta zastupanja ovdašnjih većinskih naroda, jer je to jedino što ih ostavlja na sadašnjoj poziciji.

Dodik i Mladen Bosić bili su u Beogradu kod Aleksandra Vučića. Koliko to govori o izgubljenosti stranaka u RS-u i nepostojanju bilo kakve alternative aktuelnoj politici?

Kada je BiH optužila Srbiju za genocid, cijela odbrana Srbije i njenog tima bazirala se na tome da se sva krivica prebaci na Republiku Srpsku. Kada su u tome uspjeli, srbijanska politika to je slavila kao svoju pobjedu. Srbiju zanima odnos sa Republikom Srpskom u kome se mora znati ko je gazda. Rekao bih da je to istorijski dosljedna politika, u kojoj je Srbiji jedino bitan interes koji može da ostvari za sebe, što u ovakvim uslovima jeste vrlo neodgovorno prema srpskom narodu u RS-u, ali ne vidim da neko brine o posljedicama. Za Srbiju, uloga srpskog naroda koji živi na prostoru BiH unazad sto godina je graničarska i vojna. Žalosno je što se tu tako malo promijenilo: forma je, naravno, drugačija, ali je suština ostala ista. Tako vidim i ovu posjetu, koja služi ponajprije predizbornoj kampanji Aleksandra Vučića. Ono što pretpostavljam, po reakcijama nakon povratka, jeste da se u Beogradu desila neka vrsta neformalnog dogovora o postizbornoj kohabitaciji partija ovog dvojca iz Republike Srpske. Biće zanimljivo gledati kako će se do izbora igrati odnosa opozicije i vlasti.

Rad umjesto jalovog konsaltinga 

Kako tumačite poruke Vučića u Beogradu i Zorana Milanovića nakon posjeta Mostaru? Koliko je odnos Beograda i Zagreba prema BiH danas iskren? Jedna Vučićeva rečenica je zaparala uši, a to je da on sve građane RS-a smatra građanima Srbije…

Slično kao i Srbija sa Srbima, Hrvatska godinama koristi hrvatski narod u BiH kao vrlo jeftin politički materijal, koji donosi korist isključivo Hrvatskoj, preciznije hrvatskoj političkoj sceni. Imate energetske ugovore koji su sramni i kojima Hrvatska dobiva mnogo više u energiji nego što šalje kao pomoć Hrvatima koji žive u BiH. I jednu i drugu poruku shvatam kao namjerno nesnalaženje u BiH politici bivšeg ekstremnog radikala Vučića i bivšeg socijaldemokrate Milanovića. Glede Vučićevog stava o građanima RS-a kao građanima Srbije, to stavljam u isti predizborni kontekst. Kao političar koji svijetu šalje sliku o sebi kao modernom evropskom političaru, Vučić govori o BiH kao nedjeljivoj državi, ali dovoljno je pametan da zna da bez glasova tradicionalnih glasača svoje partije nema prolaz, pa koristi svaku mogućnost da pokaže i svoju nacionalističku stranu. Verbalna podrška RS-u ništa ga ne košta. Ekonomske projekte u RS-u je, podsjećam, suspendovao do daljnjeg.

Vjerujete li u pozitivan ishod svega što se dešavalo i što bi za vas u ovoj situaciji bio pozitivan ishod?

Ne smijem ni pomisliti na negativan ishod. Sa ovoliko strasti u javnom životu i toliko otvorenih pitanja iz prošlosti, svaki negativan razvoj situacije može voditi dodatnom razdvajanju i, vrlo moguće, novim sukobima. Šansu vidim u shvatanju pojedinca koliko je odgovoran za razvoj situacije u zemlji. Lična odgovornost i lični angažman ključni su za oporavak društva. Rad nam treba, a ne jalovi konsalting. Zato dajem apsolutnu podršku protestima, jer u njima vidim ljude kojima je stalo do ove zemlje. Šansu jednako vidim i u klincu bez perspektive koji je palio zgradu državnih institucija, koju je teškom mukom gradio njegov otac, kao i u profesionalnom odnosu policajca koji ga je u tome pokušavao spriječiti. U demobilisanom borcu, umornom od manipulacije, koji demonstrira u parku narodnog heroja Mladena Stojanovića u Banjaluci, jer će platiti kaznu ako to radi pred Vladom za koju se borio. U studentu koji vidi dalje od jeftinog pasulja u menzi. U svakom pojedinačnom i kolektivnom činu protiv ovog stanja. Svi u BiH moramo si dozvoliti da vjerujemo da možemo biti bolji, u protivnom, slika o nama koju ostavljamo našem potomstvu biće vrlo tužna. Ako to potomstvo uopšte ostane ovdje, jer se sve veći broj njih odlučuje za sunce tuđeg neba.

  •  

Bukom protiv fašizma

Na zvaničnoj stranici SNSD-a nalazi se link s imenima državnih neprijatelja, među kojima je i Buka. Početkom devedesetih slični su spiskovi značili otvoren poziv na linč.

U julu 1997. organizovao sam prve političke demonstracije u RS-u. Tadašnja partija na vlasti optužila me da iza mene i organizacije protesta stoje Amerikanci. Tada smo na istoj strani bili Milorad Dodik i ja. Za njega ne znam, ali odgovorno tvrdim da u to doba nisam lično poznavao ni sreo niti jednog Amerikanca. Protestovali smo zato što je bilo sranje. Od tada sam na listama, crnim. Prijetnje, pritisci, etiketiranja. Skoro pa punoljetstvo toga. Na liste su me javno i tajno stavljali predstavnici gotovo svih partija, raznih organizacija, zbog mojih tekstova, nastupa, zbog Buke. Nemam dileme, svaki spisak nepodobnih od strane partije koja obnaša vlast po definiciji je fašizam. Svaka lista kao ova poziv je na likvidaciju. Bilo gdje i bilo kada. A ja, kao unuk žrtava fašizma, imam obavezu da se protiv njega borim. To je najmanje što mogu. I najmanje što mogu da pokušam da obezbijedim svojoj djeci, jer ako ćemo živjeti ovdje, biće to život slobodnih, a ne miševa i potlačenih.