Bogomir Bogica Mijatović: Enciklopedija je unikatna u svetskim okvirima

Posle enciklopedije o novosadskoj rok sceni, Bogica Mijatović, muzički urednik, TV i radio voditelj, publicista i novinar, predstavio je “Ilustrovanu enciklopediju rok muzike u Vojvodini 1963-2013”, kapitalno delo koje je objavila izdavačka kuća Svič iz Sremske Kamenice.

Jedan pisac kaže: “Što manja sredina, to veći pritisak da se svi nađu u enciklopediji.” Koja je bila donja lestvica koju je neki roker morao da preskoči da bi se našao u vašoj knjizi?

Do 1967. godine, kada su se u bivšoj Jugoslaviji pojavile tri EP ploče s prvim autorskim kompozicijama, u knjizi su se našle najznačajnije kaver grupe iz svih vojvođanskih gradova, ali i nekih manjih mesta, pod uslovom da su imale češće nastupe i u obližnjim i drugim gradovima. Od pojave pomenute tri EP ploče, u knjizi se nalaze isključivo autorski bendovi, a od 1973., kada je novosadska grupa Cvrčak i mravi objavila prvi singl, uz nekoliko izuzetaka, uglavnom bendovi s postojanijim karijerama i diskografijom.

Pisanje enciklopedije veoma je naporan posao, posebno ukoliko ne postoje pisani izvori, što je bio slučaj kod najvećeg broja grupa i solista iz ove knjige, tako da je većina biografija zasnovana na kazivanju samih aktera. S obzirom na uglavnom loša sećanja muzičara, moji razgovori s njima podsećali su na policijska ispitivanja. Sedam godina svakodnevnog rada na enciklopediji, od 2006. do 2013., umorilo me do te mere da sam je do danas prelistao samo jednom – kada sam je dobio iz štampe.

Uloga Miroslava Antića

Da li biste mogli da posle ovako neumornog istraživanja napravite “fotorobot” tipičnog vojvođanskog rokera?

Veoma je teško opisati vojvođanskog rokera, ali pokušaću: talentovan ali lenj, nestrpljiv, nenametljiv i malodušan.

Putovali ste i pričali sa junacima svoje enciklopedije. Kako oni danas žive?

Kako koji! Oni koji su se posvetili samo muzici preživljavaju, ali su, na svu sreću, u manjini. Neki su se ostvarili na drugim poljima – u književnosti, nauci, prosveti, politici… A ima mnogo onih koje je tranzicija (čitaj pljačka državne imovine) dovela do prosjačkog štapa.

Kako ih se vi sećate? Kako su izgledali u onom vremenu koje vaša knjiga opisuje? Pretpostavljam da su vam u početku donosili svoje snimke na kasetama.

Kroz moje, i ruke mojih kolega, prošli su skoro svi demo snimci i oficijelna izdanja aktera ove knjige. Ne postoji kaseta koju su mi doneli ili poslali a da je nisam preslušao i odgovorio šta mislim o njihovim pesmama. Te kasete čuvam. Među njima je na primer kaseta sa snimcima probe grupe Atheist Rap. Na njoj se veoma teško razaznaje šta sviraju i pevaju, jer je snimljena na običnom kasetofonu, tako da sam morao da odem na probu u legendarnoj “Žutoj kući” da bih ih čuo.

Rekli ste zanimljivu stvar, da se muzičari iz šezdesetih bolje sećaju svojih rokerskih dana nego oni mlađi?

To me je, moram priznati, iznenadilo. No došao sam do zaključka da je njima sve to značilo mnogo više nego kasnijim generacijama, bez obzira na činjenicu da je nekima, koji su se kasnije pojavili, muzika postala profesija. Ne verujem da se neki od muzičara iz kasnijih dekada seća kada je kupio koju gitaru ili bubnjeve ili pojačalo, a muzičari iz šezdesetih sećaju se prvih pojačala pravljenih od radioaparata, prvih gitara ručne izrade, potrage za žicama, ukradenog doboša iz vatrogasnog doma, snimanja hitova s Radio Luksemburga itd. Uopšte, puta do uspeha bolje se sećaju oni koji su do njega došli teže.

Kakva je uloga pesnika Miroslava Antića u istoriji jugoslovenskog rokenrola?

Mada mi je moj kolega, drug, kum i recenzent ove knjige Peca Popović zamerio što Mike nema u knjizi, ipak mislim da mu, uz sve poštovanje i prijateljstvo naših porodica, nije mesto u “Ilustrovanoj enciklopediji rok muzike u Vojvodini”. Mika jeste pokrenuo prvi specijalizovani muzički časopis u Jugoslaviji (“Ritam”, 1962.), ali u tih 69 brojeva samo su u jednom ili dva teksta pomenuti neki vojvođanski bendovi. Bilo bi nepravedno u knjigu uvrstiti Miku, a izostaviti Nikolu Karaklajića, Zorana Modlija, Slobu Konjovića, Marka Jankovića, Pecu Popovića, Dragana Kremera, Aleksandra Žikića i da ih ne ređam dalje. Na kraju knjige nalaze se, izuzev Pere Janjatovića, isključivo vojvođanski novinari, voditelji i urednici koji su podržavali izvođače iz ove enciklopedije. Otkud onda Pera u knjizi? Punih pet godina bio je zaposlen kao muzički urednik na Radio Pančevu, što mnogi ne znaju.

U vrhu srpske rok scene

Jednu od glavnih uloga ima Slobodan Tišma?

Tile je uz Andrlu (Branka Andrića) veoma važan. Ne samo za novosadsku rok scenu, već vojvođansku, pa čak i srpsku kulturu. Obojica su veliki umetnici u pravom smislu te reči. Zahvaljujući Tišmi, vojvođanska rok enciklopedija je unikatna u svetskim okvirima, jer je on dobitnik brojnih književnih nagrada u našoj zemlji. Koliko me sećanje služi, nijedan svetski roker ne može time da se pohvali. Pored Tišme, prestižnu NIN-ovu nagradu dobio je još jedan novosadski roker, Vladimir Tasić, bivši član novotalasne grupe Grad, već godinama profesor matematike na jednom univerzitetu u Kanadi.

Ima li danas u Vojvodini dobrih bendova?

Više nego što možete da pretpostavite! Neki spadaju u sam vrh srpske rok scene. Pre svega mislim na Obojeni program, Ritam nereda i Veliki prezir. Neki su već poznati i van granica naše zemlje, kao Neozbiljni pesimisti i dreDDup; ima nekoliko veoma dobrih bendova koji će, nadam se, u skorije vreme preskočiti lokalne okvire: Hype, Tona, Zion Crew, Line Out, By-Pass, Polaris, Wooden Ambulance i još neki koji su u knjizi. Ima i mnogo mladih grupa koje se nisu našle u enciklopediji, a pred kojima je uspešna karijera. Izdvojio bih tri: novosadske Uvertira i Wolfram i Zrenjanince Emphaty Soul Project.

Čuli smo da ćete objaviti knjigu razgovora sa najpoznatijim svetskim muzičarima.

Ta knjiga jeste u planu, ali tek kada budem završio dve o Dušku Trifunoviću. Do sada sam uradio oko devedeset telefonskih intervjua s muzičarima koji su mojoj generaciji ulepšali mladost. Pomenuću samo neke. Kralj tvista Čabi Čeker, gitarista Dvejn Edi, autori mjuzikla “Kosa” Galt Makdermot i Džejms Rado, Gari Voker (Walker Brothers), Redž Presli (Troggs), Džon Bi Sebastijan (Lovin’ Spoonful), Rodžer Makgvin (Byrds), Bil Vajman (Rolling Stones), Dejvid Surkamp (Pavlov’s Dog), Pit Rivera (Rare Earth), Tim Bogart i Karmajn Apis (Vanilla Fudge) i drugi. Ima mnogo zanimljivih priča. Sećam se da mi je nekolicina njih na uobičajeno poslednje pitanje šta znaju o mojoj zemlji osim velikih stradanja tokom devedesetih, odgovorila da znaju za Tita. Gitarista grupe Hollies Teri Silvester rekao mi je da zna za fudbalski klub Partizan, a na pitanje kako se osećao kada se prvo jutro probudio kao bivši basista grupe Rolling Stones, Bil Vajman mi je odgovori”Finally free!”