Brodvejski aktivizam
Mali čovjek želi preko crte u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo
Nedavni glazbeno-scenski performans u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo “Mali čovjek želi preko crte”, u izvedbi kazališne grupe Montažstroj i pridruženog Zbora malih ljudi, nije proizveo energiju socijalnog buntovništva i ostvario nukleus aktivističkog kazališta, na što smo od te grupe uglavnom navikli. Predstave njezina osnivača Boruta Šeparovića unatrag nekoliko godina – “Generacija 91-95”, “Moje srce kuca za nju” i “55+” u Zagrebu, “Klasni neprijatelj” u Ljubljani, “Bikini demokracija” u Subotici… – ne samo da govore o gorućim socijalnim i političkim problemima, nego na pozornici koriste obične ljude, glavne žrtve mnogih aktualnih strahota i potencijalne vjesnike društvene promjene.
Već sam naziv “Mali čovjek želi preko crte” dao je naslutiti emancipatorski zamah predstave, a posebno je to podvučeno imenom pjevačkoga kora, Zbora malih ljudi, uistinu sastavljenog od ljudi različitih rasa, nacionalnih pripadnosti i životnih orijentacija. Nažalost, čitav vizualno-glazbeni program pretvorio se u samodopadni šou jakih političkih poruka praćenih električnim gitarama i mikrofonima, te u svojevrsni komercijalni aktivizam, daleko od autentične socijalne energije. Ponajprije, za razliku od prijašnjih predstava, ovdje uopće ne doznajemo tko su ti obični ljudi koji hoće preko crte i kako to misle napraviti, iako su tu pred nama – ali tek kao prateći glasovi solo-pjevača i plesača. Prva pak postava Montažstroja ne štedi na pozornici ni stasa ni glasa da bi scenski, u maniri pravoga brodvejskog mjuzikla sa šljokicama, izgledala što više seksi i glamurozno. Troje centralnih izvođača – pjevačica Sara Renar, pjevač i gitarist Ante Perković (inače autor odlične knjige “Sedma republika”) i plesačica i koreografkinja Nataša Mihoci – odlično izvode glazbeno-scenske dionice s gitarama i bez njih, ali tih tisuću volti na pozornici u funkciji je dobre klupske zabave, a ne angažirane predstave. Sentimentalno se podsjećalo na Idole, Električni orgazam, Šarlo akrobatu i druge junake jugoslavenske muzičke pobune iz 1980-ih, a pjevalo se, uglavnom ironizirajući, o turbofolku i uobičajenim kulturno-političkim prostotama ovih prostora, tipa “mrzimo Cigane, Srbe, pedere i crnce”… U jednom se trenutku čak scenski zamišlja duet Marka Perkovića Thompsona i Cece Ražnatović, ali sve to već znamo i stoput smo čuli.
Ima tu i lamentiranja nad društvenom stvarnošću koja je loša kako to već zna biti, ali nema autentičnog iskaza malih ljudi koji zaista hoće preko crte – malih ljudi koji su fizički prisutni na sceni, ali samo s napamet naučenim pjesmicama. U logici se to zove contradictio in adjecto; nije moguće predstaviti autentičan socijalni sloj koji zastupa ideju da se krene preko crte i u isto ga vrijeme istrenirati do bijelog sjaja da izgleda atraktivno na pozornici.
Nema sumnje da su se svi suradnici dobro zabavljali radeći ovu predstavu, ali se njihova energija, kakva god bila, nikako ne može povezati s krajnje angažiranim naslovom. Možda je Borut Šeparović ovoga puta htio nešto drugo, možda je njemu ili njegovim suradnicima bilo samo do zezanja, ali promašaj izvedbe govori da bi možda trebao razmisliti i o novom i drugačijem estetskom rukopisu. Aktivističko kazalište nije ugodan medij, jer stalno govori o problemima, nekoga poziva na riskantno ponašanje, iznosi prljavi veš i zamjera se moćnicima, nakon čega nitko nema potrebu za smijehom, ali zaista nema nikakve koristi od dobro upakirane elektronske zabave koja se prodaje pod društvenokritički teatar.