CIA, snajka, CIA

Odnosi i komunikacija između američke tajne službe CIA-e i onih koji su joj formalno nadređeni često su bili nedefinirani i konfuzni: za vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana, hodnicima te službe kružila je šala kako nitko sa sigurnošću ne može reći što se i s kojim efektom odvija između predsjednika, koji je slabo čuo, i tadašnjeg direktora Agencije, koji je nerazgovijetno govorio.

Nedavno je pak senatorica Kalifornije Dianne Feinstein u svojem četrdesetminutnom govoru pred Senatom oštro kritizirala CIA-u, optuživši je za kršenje američkog ustava. Dianne Feinstein je na čelu Odbora za obavještajnu zajednicu američkog Senata, koji je formiran nakon afere Watergate i od tada formalno nadređen Agenciji. Osim za kršenje Ustava, senatorica je optužila CIA-u za kršenje 4. amandmana i kompjutorsku prevaru; prema njoj, CIA-a je Odboru uskratila dio dokumenata o ispitivanjima i mučenjima koja su se događala za predsjednika Georgea Busha mlađeg, a Agencija se našla i pred optužbama da je hakirala i nadzirala računala djelatnika Odbora. Senatorica je naposljetku od tajne službe zatražila da prizna svoja (ne)djela i da se za njih ispriča.

Ako su senatoričine optužbe istinite, jasno je da je kršenje ustava ozbiljnije od njezine povrijeđene taštine i da zahtijeva oštre sankcije. No nekoliko sati nakon njezina istupa, oglasio se i bivši djelatnik CIA-e i NSA-a, zviždač Edward Snowden, nazvavši ga “Merkel efektom” i optuživši Dianne Feinstein za licemjerje. Snowden je za američku TV kuću NBC rekao kako je jasno da je CIA pokušala sakriti dokumente vezane uz ispitivanje svojih nadglednika u Senatu, što svakako jest ozbiljan ustavni problem, no da je podjednako, ako ne i više, zabrinjavajuće što izabrani dužnosnik ne mari za milijune običnih građana kojima tajne službe povređuju prava, sve dok ta ista prava ne budu narušena i njemu osobno, što tada postaje prvorazrednim skandalom. Naime, prošle je godine Dianne Feinstein branila pravo tajnih službi na prisluškivanje milijuna građana, rekavši kako to “pridonosi nacionalnoj sigurnosti”. Sada, osim nadziranja od strane CIA-e (a valjda prema onoj Benjamina Franklina kako čovjek koji je zbog sigurnosti spreman žrtvovati slobodu ne zaslužuje ni jedno ni drugo), senatorici i Odboru prijeti i kazneni progon. Naime, Agencija je optužila djelatnike Odbora i njegovu predsjednicu za iznošenje tajnih dokumenata iz CIA-inih ureda i njihovo preseljenje u svoje prostorije na Capitol Hillu, što Agencija smatra kaznenim djelom, a FBI je pokrenuo istragu. Dok senatorica govori kako je to pokušaj zastrašivanja Odbora koji radi svoj posao, ugledni američki časopis “Foreign Policy” u članku naslovljenom “Lajanje ili ugriz” konstatira kako je Dianne Feinstein objavila rat CIA-i, pitajući se koliko je daleko spremna u njemu ići.

Senatorica je sada pred izborom: ili će, kao i ranije, sve ostati na verbalnim kritikama a tajne službe nastaviti raditi po svome ili će konkretnim mjerama pokušati spriječiti nedopušteni rad sigurnosnih agencija. A utjecaja i metoda za to, barem formalnih, ima. Mehanizmima koje joj nudi pozicija mogla bi zaustaviti imenovanja na ključne agencijske pozicije što ih predlaže Bijela kuća i pokrenuti veću istragu o CIA-inom nadzoru Senata; zadužena je i za alociranje sredstava prema Agenciji, što se čini najvažnijom i najmoćnijom ovlašću kojom bi toj službi mogla uvelike smanjiti financije što joj stoje na raspolaganju.

Osim Snowdena, nekoliko sati nakon govora Dianne Feinstein oglasio se i direktor CIA-e John Brennan, kojeg je na tu funkciju prije nešto više od godine imenovao Odbor s kojim je sada u sukobu: on je odbacio sve optužbe, rekavši kako je senatoričina verzija događaja jako daleko od istine. Dodao je kako Agencija ne špijunira senatore, poštujući podjelu moći između njih kao izvršne i Senata kao zakonodavne vlasti. Nije, međutim, razjasnio hoće li i kada CIA ponuditi svoju verziju događaja.

Dan nakon što je afera izašla u javnost, predsjednik Barack Obama kazao je da podržava objavljivanje izvješća Senata o kontroverznom programu ispitivanja i mučenja, no da njegovoj funkciji ne priliči miješanje u sukob između Senata i sigurnosne službe. Bijela kuća već se dulje zauzima za objavljivanje tih dokumenata, kažu zato da bi javnost prosudila o CIA-inim djelatnostima, pošto je 2009. počela istraga o tzv. poboljšanim tehnikama ispitivanja, korištenima u vrijeme predsjednika Busha. Demokratska senatorica Dianne Feinstein podržala je NSA-ino prisluškivanje, koje se smatra Obaminim programom, ali je oštro osudila CIA-ine metode, koje su ostavština predsjednika Busha.

Tajni centri za ispitivanje nisu nikakva novost u CIA-inom operativnom djelovanju: s njima je služba krenula ubrzo nakon svog osnutka sredinom prošlog stoljeća, pa su oni postojali u Njemačkoj, Japanu i Panami, kao i za operacije “Feniks” u Vijetnamu. Međutim, nakon terorističkih napada na njujorške “Blizance” 11. rujna 2001., predsjednik Bush je tajnim službama dao ovlasti koje dotada nisu imale. NSA-a je dobila pravo na prisluškivanje unutar granica SAD-a i to bez sudskog naloga, a CIA pravo da osumnjičene preda stranim sigurnosnim agencijama koje će bilo kojom raspoloživom metodom iznuditi priznanje, što će ga potom Agencija, odnosno njezini nalogodavci, uzeti za relevantno i osloniti se na njega u svojim izvještajima i djelovanjima. Takav program autorizirao je predsjednik Bush, a zabranio Obama ubrzo nakon dolaska na vlast u siječnju 2009. godine.

Osim što su ti podaci dobiveni na krajnje pravno i moralno neprihvatljiv način, diskutabilan je i njihov kredibilitet, što je potvrdio i niz krivih procjena Agencije, od kojih je razorne posljedice imala dezinformacija o iračkom oružju za masovno uništenje, što je SAD-u dalo opravdanje da krene u rat. Priznanje o iračkom oružju za masovno uništenje mučenjima je iznudio EGID, tajna služba svrgnutoga egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, kojoj je na čelu bio jedan od najmoćnijih svjetskih obavještajaca Omar Sulejman, koji se poslije Mubaraka pokušao kandidirati za egipatskog predsjednika, ali mu je to onemogućila tamošnja komisija.

CIA je oduvijek bila služba koja voli sama pisati svoju povijest, a dugu tradiciju opiranja promjenama i nadzoru od strane predsjednika ili bilo kakvih regulatornih tijela nastavlja i danas. Otvorena fronta između Agencije i Senata mogla bi se razriješiti intervencijom nekog trećeg tijela – Bijele kuće (unatoč Obaminom obećanju o nemiješanju u sukob) ili pravosuđa. Senatorici Feinstein zasmetalo je kršenje privatnosti i 4. amandmana tek kada je to osjetila na svojoj koži. Slično bismo mogli reći i za SAD, koji nastupa puno revnije, odlučnije i djelotvornije kada se treba pobrinuti za poštovanje demokratskih standarda širom svijeta, nego kada te kriterije treba primijeniti u unutarpolitičkoj areni.