Do koske
Sun Kil Moon: Benji (Caldo Verde, 2014.)
Kozelek je radišan autor, prošle je godine objavio “Mark Kozelek & Desertshore” i “Perils from the Sea”, a ove ga evo sa Sun Kil Moonom i albumom “Benji”, šestim koji je taj 47-godišnji autor napravio s istom ekipom. Kozelekov rad hvaljen je još od prve polovine devedesetih, kada je radio u sastavu Red House Painters, s mikroautobiografijama koje su slušatelje zasipale konfuznim, iskrzanim sjećanjima i refleksijama. Samo što se opirao rutinskom razvoju karijere, pa je, kada su Red House Painters bili na vrhuncu, okrenuo ploču, snimio nekoliko solo-albuma obradivši na jednom od njih AC/DC i time ostavivši iza leđa folk-čistunstvo, ali ne i folk, koji je i dalje ostao njegova jedina važna referentna točka. S time što je folk kod njega – i ne samo kod njega – mutant nastao iz tko zna kojih sve odustajanja od tempa i ikonografije suvremenosti.
Što ne znači da je Kozelek nesuvremen, da je riječ o čovjeku koji se odlučio vratiti na drvo. Iako bi se malo tko zadržao na zemlji na kojoj je situacija kao u pjesmama na novom albumu grupe, u kojima se smrt šulja na način koji mrtvozornici obično opisuju terminom “čisti horor”: to su one usamljeničke smrti, kada čovjek otputuje na posljednje putovanje iz situacija radikalne osamljenosti, bez ikoga u svojoj blizini, u sobi miljama udaljenoj od ostatka čovječanstva. Jasno, album tako nakrcan smrću dotiče se i života, kao velike uvertire u umiranje – no tu je riječ o fokusiranosti na sitnice, male pomake u svakodnevici, na mikrovalovlje koje oplakuje obale duša glavnih junaka. Neki problemi, doduše, i nisu tako mali: recimo problemi s prostatom. Ima na albumu i serijskih ubojica, npr. Richard Ramirez, Night Stalker, lik koji kao da je izašao sa stranica ranih romana Jamesa Ellroyja, posebno njegova romana “Killer on the Road”; ta notorna američka psihologija, koja se ukazuje po svim tiskovinama posljednjih nekoliko desetljeća, ovakve misaone situacije natopljene smrću opisuje kao krizu srednjih godina. Ne bih rekao da je Kozelek psiholog, kao ni to da bi se dao psihologizirati: demone, na koncu, Sun Kil Moon već vijaju po brdima i dolinama svojih pjesama, pa u “Dogs” čak malo i prestignu vlastite vragove, i nakraju zazvuče kao Crosby, Stills, Nash & Young – ono, bjež’mo, u brda, u brda…
Problem njegove vrste ludila nema veze s poremećajem nego s izuzetnošću: riječ je o jednom od upečatljivijih umjetnika u posljednja dva desetljeća, o autoru koji ispituje svijet oko sebe jednako kao što pažljivo osluškuje sitnu tektoniku nutarnjih stanja. Junaci njegovih pjesama odrastaju munjevito, prijelaz od djetinjstva do srednjih godina obave do osamnaeste; nema ovdje ovog balkanskog prenemaganja u četrdesetima i epifanija koje to nisu u pedesetima. Samo poprilične doze nesmiljenosti, oštri rezovi i emocije koje otupe do petnaeste, jer su išle do kosti, pa nije bilo šanse da ostanu meke kao ove naše, ušuškane i svim barijerama omotane.
Šteta je što je i takva književnost rijetka (filmova bi se još i našlo po nezavisnim festivalima) – pritom ne mislim na autentičnost na koju se osjete storije, nego na strategiju kratkih rezova, na brz prijelaz prema suštini, ali izveden na spor način, tako da se ćute sve nijanse brzine. Zapanjujuće malo instrumenata, doslovno nekoliko nota, potrebno je da bi se hvatale jake slike. Samo je jedno neophodno za ovu vrstu ribičije, pravi mamac. A to je talent. Ovdje ga ima na klafre.