Drago Župarić-Iljić: EU bi za strance mogao postati još nepropusniji

Pitanje azilanata u Hrvatskoj i regiji te izgledno povećanje njihova broja povod je razgovoru s Dragom Župarićem-Iljićem, znanstvenim novakom Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) i urednikom zbornika “Prvih deset godina razvoja sustava azila u Hrvatskoj”, nastaloga u suradnji Instituta i zagrebačkog Centra za mirovne studije.

– Prema službenoj statistici UNHCR-a, od stupanja na snagu Zakona o azilu 2004. godine do prosinca 2013. zaštitu je ovdje zatražilo 4.276 osoba. Broj tražitelja se od prosječnih 150-ak godišnje između 2004. i 2008. popeo do 1.048, koliko je bilo novih zahtjeva od siječnja do prosinca prošle godine. Po prosječnom profilu, tražitelj azila je muškarac, državljanin Afganistana, star između 16 i 30 godina, najčešće sa započetim ili završenim srednjoškolskim obrazovanjem, koji putuje u grupici sunarodnjaka. Od 2006. do prosinca 2013. dodijeljene su ukupno 104 zaštite, od čega 56 statusa azila i 48 supsidijarnih zaštita – kaže naš sugovornik.

Zakonodavstvo nije rigidno, ali…

Koliko je hrvatsko zakonodavstvo rigidno prema tražiteljima azila u usporedbi sa zakonodavstvima zemalja regije i članicama EU-a?

Primjena instituta azila u Hrvatskoj rigidna je bila u počecima razvoja sustava, negdje do 2008., kada smo imali svega jedan priznati azil. Od tada ponovno, nakon loših iskustava iz devedesetih, počinjemo ispunjavati dio svojih međunarodnih obveza. Većina tražitelja azila zemlju napusti i prije utvrđivanja izbjegličkog statusa; u nekim se godinama postotak obustavljenih postupaka penjao i do 80 posto, što upućuje na tranzitni karakter Hrvatske. S obzirom na sve to, 104 priznata statusa su respektabilan broj i više se ne može govoriti o rigidnosti, iako je on manji od broja priznatih statusa u zemljama EU-a. Jedinu, ali vrlo bitnu kritiku u tom smislu treba uputiti onima koji donose odluke u MUP-u, posebice u svjetlu činjenice da je samo jedan status punog azila odobren državljanima Sirije; to je svakako poražavajući podatak.

U Srbiji je od 2008. do potkraj 2013. zabilježen velik broj tražitelja azila – 10.125, uglavnom iz Sirije, Somalije, Afganistana, Eritreje, Pakistana i Alžira. U pet godina odobreno je svega pet statusa azila i pet supsidijarnih zaštita, što upućuje na rigidnost zakonodavstva. Srbija se mora nositi i s time što je u proteklih desetak godina statistički uvijek među prvih pet država po broju osoba koje podnose zahtjev za azil. Što se tiče BiH, od 2011. do 2013. bilo je oko 3.500 tražitelja azila, najviše državljana Afganistana, Alžira, Iraka, Irana, Sirije, Palestine i Pakistana. Ukupno su 43 osobe dobile azilantski status, a 33 supsidijarnu zaštitu.

Kako mediji i javnost percipiraju tražitelje azila, je li izražena netrpeljivost?

U godinama prije priznavanja prvog azilantskog statusa, nedostatak političke volje i opća društvena klima onemogućili su razvoj institucionalnog okvira učinkovitog sustava, što se 2005. očitovalo i u slučaju sprečavanja uspostave prihvatilišta za azilante u Stubičkoj Slatini. Istraživanja pokazuju da dio populacije o azilantima izražava stavove koji ukazuju na strah od gubitka društvenog identiteta, nacionalne kulture, ekonomske stabilnosti i zaposlenosti domaćeg stanovništva, strah od bolesti i epidemija, povećanja stope kriminala i devijantnosti te terorizma. U posljednje tri godine, otkako je otvoreno prihvatilište u zagrebačkim Dugavama, jačaju negativni i antiazilantskih stavovi, što je potencirano medijskim diskursom o tome. U Kutini su prekapacitiranost tamošnjeg prihvatilišta i manje incidentne situacije pobudile nesrazmjerno veliku medijsku pozornost. Istodobno, zaobilaze se ili nesustavno prate neke druge priče, poput nedostataka i poluučinkovitosti sustava integracije ili pozitivnih i ohrabrujućih svjedočanstava azilanata koji su nakon prognaničkog pakla ovdje uspješno započeli novi život.

Čini mi se da je nivo netrpeljivosti prema azilantima puno veći i izraženiji u Srbiji, gdje građani ponekad i nasilno opstruiraju njihov smještaj i boravak, kao u primjeru općina oko Mladenovca ili u Vračeviću. Nažalost, tome pridonosi i katastrofalna prenapučenost azilantskih centara u Banji Koviljači, Obrenovcu i Bogovađi, pa su tražitelji azila nerijetko prisiljeni spavati po okolnim šumama ili obijati tamošnje vikendice. Koliko mi je poznato, u BiH su po tom pitanju manje netolerantni, pa nisu zabilježeni veći prosvjedi oko prihvatnih centara kraj Mostara i Sarajeva.

Kratak put do beskućništva

Hoće li, s obzirom na sve veću netrpeljivost prema strancima u EU-u, tražitelji azila biti još više diskriminirani i tjerani iz Hrvatske?

Tražitelji azila i azilanti ovdje ostvaruju zakonom zajamčena prava, ali ne sva. Najveći je problem nemogućnost učenja hrvatskoga, što bi trebalo provoditi tijelo koje koordinira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Poznavanje jezika preduvjet je integracije, pa je jasno koliko su osobe pod zaštitom zakinute. Nakon dvije godine smještaja koji plaća država, neki od azilanata zbog neuspješne jezične i, posljedično, socioekonomske integracije ostaju na ulici, postajući beskućnicima. Taj je trend zabilježen i u drugim zemljama Europe; u Mađarskoj su izbjeglice u znatnom broju zastupljene u udjelu budimpeštanskih beskućnika. Ako se u punom obimu ne počnu primjenjivati odredbe Migracijske politike RH i Akcijski plan za uklanjanje prepreka u integraciji stranaca, koji do 2015. predviđa međuresornu suradnju nadležnih ministarstava na sustavnom rješavanju problema, taj bi se trend i ovdje mogao pogoršati.

S obzirom na sve veću netrpeljivost prema strancima u Uniji, azilanti će se najvjerojatnije susretati s još više izazova, pa i onih vezanih uz diskriminatorne institucionalne prakse i ksenofobiju javnosti. No ne bih rekao da će se energičnije deportirati, prije će granice i načini ulaska stranaca u zemlje EU-a postati još čvršći i nepropusniji. Hrvatsko zakonodavstvo je u području migracijskog i azilantskog akija u najvećoj mjeri usklađeno s propisima i standardima EU-a, pa će i njegov daljnji razvoj ovisiti o razvoju i promjenama unutar zajedničkog europskog sustava.

Emina Bužinkić: Državna tijela malo rade na integraciji izbjeglica

O svom višegodišnjem iskustvu rada s tražiteljima azila govori i Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije, jedna od suurednica zbornika o azilantima u Hrvatskoj i regiji.

– Posvećeni smo razvijanju politika azila ponajviše kroz neposredan rad s izbjeglicama pri njihovom socijalnom uključivanju i integraciji, istraživanju i analizi primjene politika te edukaciji novinara, javnih službenika, studenata/učenika i drugih građana. Moje osobno iskustvo rada u tom području govori o velikom prostoru solidarnosti koji kao ljudska bića i građani možemo razvijati, ali i o često suženoj perspektivi i predrasudama koje iskazujemo prema izbjeglicama i strancima u Hrvatskoj. Osim toga, životi izbjeglica često su u čvrstim i rigidnim rukama državnih i europskih institucija i politika koje štite granice i ekonomiju, zanemarujući sve više ljudske živote, prava i sigurnost.

Koliko državne ustanove i institucije sudjeluju u integraciji izbjeglica i azilanata?

Iako ih Zakon o azilu na to obvezuje, nadležna državna tijela (osim MUP-a) ne rade gotovo ništa po tom pitanju. Njihova aktivnost je nezapažena, kao i aktivnost civilnog sektora, izuzev rijetke i male skupine nevladinih organizacija posvećenih izbjeglicama. One koje na tome rade usredotočene su na integracijske radionice s psihosocijalnim aspektom podrške, tečajeve hrvatskoga jezika, pravnu pomoć i pravne savjete te podršku u svakodnevnom životu, od obilaska institucija do uključivanja u društveni život i slično. Neke organizacije, poput Centra za mirovne studije, Crvenog križa ili Hrvatskog pravnog centra, imaju svoju mrežu volontera i suradnika, a prakse razvijaju kroz Koordinaciju za integraciju, mrežu koja neformalno okuplja i neke druge organizacije, poput UNHCR-a, Ženske sobe, Statusa M, Izazova, Iskre i drugih.

Što se događa s osobama kojima je odobren azil?

Osobe kojima je odobren azil susreću se s brojnim poteškoćama u integraciji. Osim prvih dviju godina potpore kroz stambeno rješenje i skromnu financijsku pomoć, slabo im se otvaraju prilike za obrazovanje, zaposlenje i bolju životnu perspektivu. S nekima smo i bliski, pa znamo s kakvom su diskriminacijom suočeni na tržištu rada ili prilikom traženja stana, s kakvim novčanim poteškoćama, nemogućnošću učenja jezika i upisa na visoke škole, administrativnim blokadama u sklapanju braka i slično. Zato i ima onih koji i nakon odobrenja azila odlaze u potragu za boljim životom izvan Hrvatske.