Festovski paradoks

Beogradskom Festu, međunarodnom filmskom festivalu završenom prošlog vikenda u Sava centru, nije, bez sumnje, više ništa ostalo od davnašnjeg jugoslavenskog, nadaleko poznatog džetseterskog glamura i raskoši. Iako su se, prema riječima organizatora, na ovogodišnjem izdanju festivala pojavile “velike svjetske zvijezde kakvih godinama nije bilo u Beogradu” – Stephen Frears, Ralph Fiennes i Felicity Jones, te Franco Nero, Patrice Leconte i Christophe Gans – na 42. Festu bilo je manje pompe i blještavila nego na Zagreb film festivalu, pa čak i na Motovunu, o Sarajevu da i ne govorimo (nažalost, Pula je još uvijek sasvim izvan igre).

Kada se tomu doda posve nemaran festovski odnos prema novinarima i kritičarima, najbolje vidljiv na zasebnim novinarskim projekcijama sa skrinera i na nedopustivo nezategnutom platnu, kao i u ograničavanju akreditacija na dnevne termine Velike dvorane i ostavljanju profesionalaca da ovise o (na sreću, redovito dobroj) volji “biljetera” i praznim mjestima neke od četiriju preostalih gradskih dvorana Festa, nimalo ne čudi da je kraj festivala medijski obilježila prilično oštra polemika između filmske kritičarke “Politike” Dubravke Lakić i izvršnog direktora Festa Dragana Marinkovića. Ukratko, ona Festu zamjera “kadrovsku obeznačajenost” i negativnu selekciju, odnosno nedostatak “neophodnog” karizmatičnog vođe, te tvrdi (kao i većina kolega) da je “sazrelo vrijeme za promjene”, a kao moguće rješenje predlaže gradnju “festivalske palate” u najavljenom “Beogradu na vodi”, predizbornom master-projektu koji zastrašujuće podsjeća na megalomansku verziju zagrebačkog Hoto-prolaza, no koji izaziva nevjerojatno malo kritika i otpora u Srbiji. Izvršni direktor festivala kritičarki dnevnog lista, nekadašnjeg suosnivača Festa i današnjeg medijskog sponzora, spočitava nepojavljivanje na press konferencijama i “grube materijalne greške u tekstu”, ali i kontradiktornost u tvrdnji da su festivalsko vodstvo i organizacija loši, dok je sve ostalo dobro – program, gosti, medijski interes, posjećenost…

Ovdje nas ta, ljubiteljima filmske umjetnosti možda ne baš tako značajna polemika, dovodi do onoga što je doista na 42. Festu bilo odmah vidljivo svakome iole upućenom u (regionalne) kinematografske (ne)prilike, a jako je bitno: riječ je o stršećem paradoksu očite festovske organizacijske “zastarjelosti”, kao i potpunog izostanka (vidljive) popratne filmske industrije i značajnijeg “jumbo” marketinga i PR-a, uz istovremeno ohrabrujuće velik broj takozvane obične, neprofesionalne filmofilske publike na svim projekcijama. Pritom je u ovom slučaju ipak manje bitna – financijski, naravno, nikako zanemariva – informacija da je u deset dana Festa prodano gotovu sto tisuća ulaznica. Kao i činjenica da je radnim danom u jedan i pol popodne, više od tri i pol tisuće mjesta Velike dvorane Sava centra bilo do kraja ispunjeno na razvikanim filmovima netakmičarskog Glavnog programa, poput “Hotela Grand Budapest” Wesa Andersona, infantilno-nostalgičarske ideološke šaralaže koja iza vesele povijesne ambalaže prodaje ciničnu priču o “društvenoj pokretljivosti”, “važnosti” vrhunske služinčadi i (muških) sponzoruša.

Za ovogodišnji festovski gledateljski paradoks nije nešto naročito znakovito bilo čak ni veliko zanimanje publike za na kapaljku davane kasnonoćne projekcije “Nimfomanke”, nažalost, skraćenog i cenzuriranog četverosatnog diptiha Larsa von Triera, s Charlotte Gainsbourg i Stellanom Skarsgårdom u glavnim ulogama, u kojemu je i dalje čudno optimistično-pesimistični danski autor složio roštilj za sve one koji se uhvate na pornofilski reklamni mamac filma, ali i svim filmolozima, filozofima, teolozima, psiholozima, seksolozima… ponudio fascinantan, na momente briljantno duhovit osmodijelni puzzle o seksualnosti, ponajprije onoj muškoj. Naravno, radi se o filmu koji, kao i istovremeno zanosna i karikaturalna “Velika ljepota” Paola Sorrentina, zaslužuje poseban osvrt.

Ono što je dakle na ovogodišnjem Festu najviše iznenađivalo, ali i bilo najvažnije, svakako su prepune manje dvorane Kulturnog centra Beograda, Doma omladine i kina Fontana, do kraja ispunjene čak i u nemogućim terminima, poput kišne nedjelje rano popodne ili vjetrovitog utorka kasno navečer, i to neprofesionalnom publikom, od 17 do 77 godina, a na projekcijama nerazvikanih, no uglavnom odličnih filmova iz programa Evropa i Panorama svjetskog filma. Riječ je o naslovima poput socijalno-obiteljski obojenog “La Paza” Argentinca Santiaga Loze, akinovske norveško-iračkokurdske priče “Prije snijega” Hishama Zamana ili artistički pretencioznih, no potresnih “Ljestava za Damask” Sirijca Mohammada Malasa.

Zanimljivih naslova, šarolika, većinom beogradska publika našla je i u programima Fokus: Rusija i Fokus: Skandinavija, s uglavnom za još jednu nijansu mračnijim i društveno kritičnijim, u pravilu žanrovskim filmovima, kao što su itekako poučan norveški naftni “Pionir” Erika Skjoldbjærga, mačistički nasilan ruski državno-mafijaški “Glavni” Jurija Bikova, iznenađujuće uzbudljiv “Metro” Antona Megerdičeva i anarhističan “Osloboditi se” Alekseja Učitelja, oba ipak na kraju (ne)očekivano patrijarhalno-konzervativna.

Iako nisu imale svoj odvojeni program, nakon publike najvažnije mjesto na 42. Festu, održanom pod motom “Nije sve crno-bijelo”, pripalo je ženama, odnosno redateljicama i njihovoj zaokupljenosti usamljenošću: sjetni “Čudesni som” Meksikanke Claudije Sainte-Luce priča je o ženskoj slobodi i društvenoj (ne)prihvaćenosti, stilski posve različita od “Nimfomanke”, pa i od žestoke francuske “Suzanne” Katell Quillévéré, no zato začudno slična, makar u raspletu sasvim suprotna otkačenom “Rujnu” Grkinje Penny Panayotopoulou.

Među ukupno 75 filmova i desetak redateljica izdvojile su se dvije tridesetineštogodišnje autorice: Mira Fornay s minimalističkim, poetskim (češko-slovačkim) filmom “Moj pas Killer” i Iram Haq, norveško-pakistanska glumica čiji je izvrsni, dijelom autobiografski debitantski dugometražni naslov “Vaša sam”, o problemima majčinstva potenciranim kulturalnim (rodnim) razlikama, osvojio i žiri festivala – redatelja Gorana Markovića i filmske kritičare Tomislava Kurelca i Klausa Edera, te je zasluženo proglašen najboljim u jedinom takmičarskom, vjerojatno i najkvalitetnijem festivalskom programu, Evropa van Evrope.