Imamo polihistora!

Subotom ujutro

Dižem se u šest, pola sedam… tako sam radio cijeli život, sklanjam se u rad – kaže Arsen Dedić koji u subotnje jutro gostuje kod Nevene Rendeli. Povod, biografski film o Dediću, čija je premijera dan kasnije. Činjenica da najveći kantautor ovih prostora, genij melankolije, jedan od naših najboljih pjesnika uopće, dobiva biografski film tek u vrijeme kada mu, kako sam kaže, “teče odjavna špica”, indicija je ignorantske naravi jedne sredine. Ovdje je, naime, riječ o “interventnom uvozu”. Autor filma Mladen Matičević nije iz Hrvatske nego iz Srbije. Srpska TV samo dan ranije emitirala je polusatni dokumentarac i o Vojinu Bakiću, o kojemu Hrvatska televizija nije napravila, snimila, emitirala nikakav film, ništa! Dva dana kasnije, cijela je Hrvatska naricala nad smrću A.G.M.-a koji da je umro neshvaćen. Zašto ljude ovdje ne priznaju dok su živi? U jednom od svojih najlirskijih tekstova, Krleža će reći: “U predvečerje pogreba A.G.M.-a oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam sa odra proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao, godinama kasnije žalio sam za tim ubogim cvjetićem, jer što su godine sve više odmicale lik A.G.M.-a dobijao je sve više na dimenzijama. U predvečerje 1914. (rata), u vrijeme Rimskih feljtona, nisam ga čitao sa simpatijama, a poslije sprovoda Milan Marjanović pozvao nas je na karmine u svoj dom na Mlinarskoj cesti. Ostavio sam našu literarnu kremu i preko Orlovca popeo se na Cmrok. Bilo je rano proljeće, pjevale su proljetne vode. Na Cmroku je korijenje starih hrastova disalo na vlažnoj martovskoj zemlji, sve je mirisalo po proljeću. Sva su se stabla sa mnom na Cmroku popela na onaj randevu. Plač na proljetnoj kiši za jednim perom koje se slomilo, a do kojeg nam nije bilo stalo dok je pisalo živo. A.G.M. u trajnoj fluktuaciji, ali od balkanskih ratova nije mi bilo jasno kamo plove njegove papirnate šajkače. Značenje vrijednosti njegovih tekstova objavljuje se tek mnogo kasnije, iz retrospektive, tek negdje oko 1921. i 1928. Karmine kod M. M. bile su moj prvi šok.”

Srećom, regionalne naočale katkad imaju bolju dioptriju. Mladen Matičević kaže da je “Arsen jedan od najvećih umjetnika ovog vremena” i da “svaki čovjek koji pređe četrdesetu shvaća zašto je Arsen najveći – zato što je najprecizniji i najistinitiji”, a osim toga “vrlo je filmičan”. Arsen dodaje da to nije prvi film o njemu, i prije su, kaže, snimili neke filmiće: Zdravko Šotra, Goran Paskaljević, Silvije Hum, neki Poljaci, Česi…

Zvijezde pjevaju

Imamo hejtera! I da ne pokušava glumiti kako je težak, naporan, dosadan, pretenciozan i nadriobrazovan, Zrinko Tutić to bi s lakoćom postizao. Autor besramno sladunjavih napjeva, idejni prethodnik Miroslava Škore, razbacuje se teškim, učenim riječima: jednom pjevaču zamjera da pjeva u falsetu, drugome da pjeva nazalno… “Nazalni tonovi dokaz su nesigurnosti”, kaže polihistor Tutić, samouvjeren i nadmen kao da mu u životu sve ide od ruke, a da nije ove emisije bio bi “prazna kasa, tri asa”. Tko će ga znati, valjda su takvi mizantropi: pored ne pretjerano prijateljski raspoložene Martine Tomčić, nužan dodatak ovakvim emisijama – svijet je, konačno, dijalektično mjesto – potrebni su mu i tutići. Valjda.

Naše majke, naši očevi

Zapovjednik kažnjeničke jedinice Wehrmachta naređuje vojniku da zapali kuću ukrajinskog seljaka. “Ali prije tri godine oni su nas dočekali raširenih ruku”, prosvjeduje vojnik. “Zapali je”, uporan je zapovjednik…

Ukrajina je opet dočekala zapad raširenih ruku, no tamo, čini se, na važnim mjestima sjede ozbiljne budale. Onaj tko je gurao pobunu protiv, istinabog, očajne vlade, ali ne zbog njene očajnosti već zbog trgovinskog ugovora s Rusijom, odnosno zbog stvaranja euroazijske ekonomske zajednice, nije od velike pameti. Stvar podsjeća na “Krojača Paname” Johna le Carrea, u kojemu dokoni špijun iz ambasade, da opravda smisao svog postojanja, šalje sve dramatičnije izvještaje – koji su odreda lažni. Na kraju proizvede pravi rat. Što bi bilo da Rusi proizvode puč u Meksiku kako bi ga dan poslije uveli u svoju interesnu sferu? Bi li John Kerry bio tako odan načelima? Bi li tvrdio – nakon izmišljanja kemijskog oružja u Iraku i Siriji – da nije običaj 21. stoljeća voditi takve ratove?

Mastermajnd koji je gurnuo Krim u Putinove ruke izveo je svjetsku glupost: od neseparatističke manjine stvorena je separatistička, ovaj će presedan djelovati zapaljivo na bezbroj točaka po svijetu, a jedna država – Ukrajina – zbog prljave geopolitičke igre vjerojatno je zauvijek podijeljena. No to je predatorska narav kapitalizma: ako nema konfliktnih točaka, lako ih se izmisli, jer je rat otac svega. Rim je propao kada je počeo štititi svoje granice, čuvati limese. Potrebno je stalno otvarati krizna žarišta, da se zvijer ne ulijeni.

Uzmu li Rusi Krim, zapad zemlje mrzit će ih onako kako ih mrze Poljaci, a koliku će korist imati od EU-a, sasvim je jasno. A dočekali su ih raširenih ruku.

Bujica 

Briljantna emisija našeg najboljeg voditelja, koji trenutno radi na baušteli na dalekom istoku, u Osijeku, gdje je dospio nakon političke zavjere u kojoj su mu neokomunistički policajci u automobilu otkrili drogu zvanu kokain. To je ona tvar o kojoj je nogometaš Caniggia dao besmrtnu definiciju: “Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman.” Bujanec je još manje – on drogu, navodno, nije kupovao za sebe, nego je njom plaćao djevojke za zabavu u pauzama bistrenja visoke politike. Naši novinari mogu biti dileri, porezni dužnici, kriminalci općeg profila, a ipak, svi im dolaze u goste, gdje onda zajednički zdvajaju o nevjerojatnoj eroziji morala koja je pogodila naše društvo.

Od budućeg hrvatskog premijera Tomislava Karamarka doznali smo da SDP-ovci nikada nisu željeli Hrvatsku, što je zazvučalo vrlo originalno. Još smo saznali da je presuda HDZ-u, koju Karamarko ne priznaje, možda aranžirana. U Dnevniku HTV-a istoga dana od suca Turudića doznajemo da je Karamarko imao pravo komentirati nepravomoćnu presudu, jer je predsjednik osuđene stranke, dakle strana u postupku. Po gradu se priča da će neki važni ljudi nazvati pojedince iz Vrhovnog suda, da se ne zajebavaju oko presude hrvatskom Hezbolahu, a ako HDZ opet dobije izbore, oklade na to da će Turudić završiti u Vrhovnom ili Ustavnom sudu imat će jako male koeficijente. Momak, jednostavno, zna znanje.

Svlačionica

Robert Knjaz vratio se, nakon nekoliko poluuspješnih producentskih pokušaja, kao urednik i voditelj “Svlačionice”, s kojom je stekao popularnost na OTV-u. Emisija nije loša, premda nije ni nezaboravna, a Knjaz se iz situacije relativne kreativne pustoši u kojoj je započeo karijeru vratio u priličnu gužvu u šesnaestercu, gdje sada nekolicina autora radi ono što je on radio na početku. Gdje je temeljna greška? Pa u tome što je Knjaz hrvatska Shirley Temple. On je adolescentska zvijezda, pitanja na kojima se formatirao bila su pubertetski simpatična, a “naramak brzopoteznih”, ona serija munjevitih upita na kraju emisije, bio je idealan za formate poput tinejdžerskog lista “Bravo”, koji je osamdesetih žario i palio po Njemačkoj i južnim zemljama. Knjaz je, međutim, u međuvremenu poodrastao, kao i njegovi sugovornici, no format je ostao slično infantilan – i stvar se doimlje puno lošije nego prvi put, kao kakva podgrijana hrana, jestiva ali bez svježine.