Kapitala i igara

U sjeni banalnosti iz Sočija, poput zahodskih školjki postavljenih bez ikakvih pregrada između, prošla je vijest o poginulim indijskim i katarskim državljanima koji u Kataru rade u sklopu priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo, što bi se u toj bliskoistočnoj državi trebalo održati 2022. godine. Prema nedavno objavljenim informacijama indijske ambasade, više od 450 indijskih imigrantskih radnika poginulo je u Kataru u posljednje dvije godine. Paralelno s tim, jedna nepalska nevladina organizacija za ljudska prava približila je javnosti svu brutalnost i nehumane uvjete rada u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, u kojoj devedeset posto svih radnika čine imigranti: njihov izvještaj govori o 400 radnika iz Nepala poginulih uslijed nepostojeće zaštite na radu i osnovnih potreba, poput struje i vode.

Na izgradnji infrastrukture za Svjetsko prvenstvo zaposleno je oko milijun i dvjesto tisuća radnika, ponajviše u građevinskim firmama, a potrebno je još pola milijuna njih da dvanaest nogometnih stadiona i ostala potrebna infrastruktura budu dovršeni na vrijeme. U izvješću Amnesti internešnela objavljenom potkraj prošle godine, kritizirani su uvjeti rada u Kataru, koji zaista zvuče zapanjujuće: temeljen na razgovorima sa stotinama radnika, izvještaj je uvjete rada prokazao kao robovlasničke. I to ne kao frazu kojom bi se dodatno pojačalo dojam i ukazalo na loše uvjete rada, nego doslovno. Radnike u Katar dovode razne agencije i kompanije, novca za povratak kući nemaju, a sve i da se žele vratiti – ne mogu. Mnogima je oduzeta putovnica, potpisani ugovori se ne poštuju, a radi se i po 12 sati na dan, bez slobodnog dana i minimalnih uvjeta zaštite.

Međunarodna organizacija rada procjenjuje kako bi do 2022., kada bi nogometni spektakl trebao biti upriličen, u Kataru moglo poginuti više od četiri tisuće radnika, ne promijene li se uvjeti i način rada. Svu katastrofu tog događaja najbolje je u jednoj rečenici formulirala Šaran Burou, glavna tajnica Međunarodne konferencije sindikata, koja je rekla kako će više radnika poginuti u pripremi tog spektakla nego što će na njemu sudjelovati nogometaša.

Britanski intelektualac Teri Iglton kaže kako je nogomet opijum za narod. I zaista, čak i u nekim tradicionalno kršćanskim zemljama, broj ljudi koji odlaze na nogometne utakmice veći je od broja onih koji odlaze na misu. Nogomet nudi sve: osjećaj zajedništva barem jednom tjedno, priliku da čovjek bude taktički stručnjak i da se nađe u poziciji ulagača na nogometnoj kladionici. Stvarajući novi realitet i nudeći sve ono što prosječnom čovjeku u životu nedostaje, moderni nogomet savršena je nadopuna kapitalizma. Emocionalnu, kulturnu i socijalnu vrijednost sport ima samo za pasivne promatrače, dok je organizatorima natjecanja i vlasnicima klubova poligon za enormne zarade. Veliki nogometni klubovi, baš kao i današnje države, funkcioniraju na beskrajnom zaduživanju i stotinama milijuna eura ili dolara duga. Prema modelu “dobici privatni, gubici javni”, država mnogim klubovima oprašta lavovski dio duga kada voda dođe do grla, omogućujući im da unatoč milijunskim transferima, provizijama i profitima budu registrirani kao neposlovni subjekti, s brojnim poreznim olakšicama.

Da “ortački kapitalizam” nije specifikum samo hrvatskog podneblja nego i način funkcioniranja nogometnog (polu)svijeta, svjedoči i istraga Europske komisije nad sedam španjolskih prvoligaša, uključujući i planetarno popularne Real Madrid i Barcelonu. Sumnja se da su primali nedopuštenu državnu pomoć u saniranju dugova i služili se različitim poreznim prijevarama. Tržišni fundamentalizam i minimalizacija troškova dolaze do izražaja kada treba graditi infrastrukturu i obaviti poslove nužne za proizvodnju spektakla; takva se logika, međutim, napušta kada treba sanirati dugove – tada partikularni interesi pojedinaca postaju javni, a novac poreznih obveznika sanira privatne dugove. Moderni nogomet kirurški precizno ocrtava duh vremena, tragedija u Kataru dogodila se zbog gomilanja profita manjine, što sve lošijim uvjetima života, a u ovom drastičnom primjeru i samim životom, plaća većina.          Od vremena rimskih gladijatora humanost same igre nije znatno evoluirala. Razlika je samo u tome što se krv nekada prolijevala na pozornici, a danas se to događa iza nje, u pripremi spektakla. Igre su, međutim, znatno evoluirale u tržišnom smislu i postale biznis vrijedan milijardi. Spektakl je osiguran: platite li za njega u gotovini, na kredit, rate ili s odgodom – osjećaj privremenog zadovoljstva je zajamčen, a pritom nećete morati poduzeti baš ništa. Ako je već vrijeme rada uslijed borbe radničkih sindikata i štrajkova moralo biti smanjeno, onda je – vodeći se tržišnom logikom – preostalo jedino nevoljko prihvatiti novu realnost i pokušati iz nje izvući što više novca. U slobodno vrijeme čovjek prestaje biti radnik i ne stvara novu vrijednost svojim gazdama, no potrošač ne prestaje biti nikada, pa čak ni u vrijeme koje si može sam osmisliti.

Industrija sporta i zabave, odnosno oni koji su prouzročili smrt radnika, događaje u Kataru očito ne smatraju tragedijom. Ništa se, naime, još nije promijenilo, opasan i nehuman rad u punom se kapacitetu nastavio i dalje. Koliko je ta industrija u nametanju potreba (pa potom i ispunjavanju istih) spremna daleko ići, svjedoči i primjer Lusaila, grada nedaleko Dohe u kojem će se igrati finale Svjetskog prvenstva. Grad, naime, danas još ne postoji, tek će se izgraditi, zajedno sa stadionom na kojem će se odigrati spektakl. U okolnostima nezaustavljivog marša kapitala (u koji se nogomet savršeno uklopio), gdje je sve na prodaju, a otpor marginalan i potisnut, nije nemoguće da će nakon nogometnog stadiona (Etihad u Mančesteru) šeici ili neki drugi milijarderi poželjeti reklamirati svoju kompaniju samim imenom neke javne ličnosti – a tko bi bio bolji izbor od onog čije ime komentatori diljem svijeta izgovaraju s divljenjem, koji prodaje milijune dresova sa svojim imenom i u kojeg su svakog vikenda, ponekad i češće, uprta sva svjetla.

Možete li zamisliti finale Svjetskog nogometnog prvenstva 2050. u kojem oči nogometne javnosti pomno prate kako se navala Brazila razbija na poslovično beskompromisnim njemačkim bekovima, uigranom paru Emirates investment – Katar fondejšn? Nadajmo se da oni koji bi si takvu perverziju mogli i htjeli priuštiti nisu čitatelji “Novosti”, koji će ovdje pronaći dobru ideju…