Kapitalizam kao sudbina?

“Kapitalizam je kriv za sve.” “To što se u nas događa nije kapitalizam!” Nisu li to dvije parole koje, paradoksalno, daju vlastodršcima i dalje mirno spavati? Ljubav prema paradoksima u društvu uništenog dijalektičkog mišljenja ovdje stalno primjećujemo, pa je istaknimo i na ovome primjeru neuspjelih totalizacija. Jer, ako je za sve kriv kapitalizam kao svjetski proces, tko su naše lokalne vlasti da se tom oprirodnjenju društvenosti suprotstavljaju? Ta znamo iz nastave formalne logike da onaj tko dokazuje sve, ne dokazuje ništa. S druge strane, ako ovo tu nije normalno učešće u kapitalizmu kao svjetskom procesu, tko su naše vlasti da ne bi trebale, pa onda i željele, normalizaciju upravo toga što navodno nedostaje? Logika paradoksa tako skončava čim je otvorena. Ispada da što god izabrali, vlast mora promicati neoliberalnu globalizaciju. Jedina greška u ovoj logici, a ona je, rekli bismo kada bismo vjerovali u antičku sudbinu, sudbinska, sastoji se u tome što neoliberalna globalizacija nije neizbježna! No to ne piše u udžbenicima logike, osim onoga Gaje Petrovića, koji je dobrano zaboravljen.

U bezbitnom vremenu biti zamjenjuju pojave. I još gore. Postmoderna zbrka htjela je te pojave proglasiti bitima. Jer kada morate postpolitičko stanje proglasiti jedinom mogućom, pa onda i poželjnom politikom u državi, bilo bi dobro politiku istine (koju sada kao emfatičku možemo ostaviti filozofima, ako takvi nakon “reforme” univerziteta još postoje) zamijeniti relativističkim izučavanjem percepcije istine. Svugdje, a naročito u politici. Eto otkuda sva ona sila “ispitivanja javnog mnijenja”, koja naručiocima vraćaju sliku u ogledalu njihove vlastite potrebitosti. Ovo bi, usput govoreći, mogla biti i radna definicija mainstream medija u društvima propadajuće javnosti, gdje voditelji tzv. informativnih emisija ne moraju vijesti počinjati pozdravom vladi, parlamentu i predsjedniku, pa da svejedno svi znaju kako su im te adrese prva briga i onkraj trenutnih obnašatelja tih funkcija.

Tamo gdje tradicija kritike svakodnevnog života još nije sasvim uništena, moguća su društvena istraživanja na temu odnosa stanovništva/građanstva spram kapitalizma kao takvog. Ne i u nas sada. Tu se o tome, rekli smo na početku, samo (pre)osebujno spekulira. O rezultatima jednog takvog istraživanja u Francuskoj mogli smo se ovih dana informirati u “L’Humanitéu”, pod dugim naslovom “Iako ocijenjen u vrlo negativnom svjetlu, kapitalizam se ne drži odgovornim za nevolje u svakodnevnom životu”. U članku nas analitičar tamošnjeg javnog mnijenja François Miquet-Marty informira o rezultatima istraživanja po kojima su i građani Francuske skloni paradoksima. Zaoštrenost krize, koja je već (oduvijek) i društvena, a ne samo financijska i ekonomska, dovela je u posljednjih pet-šest godina do rasta popularnosti Lijeve fronte (Front de Gauche) na 11 posto. Da kapitalizam ne funkcionira dobro, preciznije da on u cjelini i kao takav ima “negativni imidž”, nije tamo nikakva novost. Novi su samo razmjeri razočaranja, jer je tako 2009. mislilo 69 posto ispitanih, a sada misli njih čak 80 posto. No kako onda objasniti da premoćnu većinu u političkom društvu, koje nije sasvim nedemokratsko, nemaju antikapitalističke i prosindikalne snage? Odgovor na ovo pitanje daje nastavak istraživanja, u kojem je jasno da usprkos negativnom doživljaju kapitalizma kako on danas funkcionira, većina ipak nije sklona radikalno ga dovesti u pitanje. Kada se trebaju odlučiti o svojstvima kapitalizma po važnosti, na prvo mjesto dolazi odgovor kako je on sinonim za “slobodnu inicijativu i stvaralaštvo” (66 posto). Tek nakon toga slijedi rašireno jasno svojstvo da je to sistem distributivne nepravde, u kojem je “akumulacija bogatstva u rukama malog broja ljudi” (to je 2005. mislilo 45 posto ispitanih, a sada vjerojatno i puno više njih). Očito, ljudi su masovno nezadovoljni stanjem u kojem je kapitalizam trenutno. No svim protestima usprkos, barem u Francuskoj, ne žure da izađu iz kuće u plamenu. Prije pitaju kakvo je vrijeme vani, pada li kiša i hoće li biti sunca, ako ovaj sistem odluče napustiti.

Pitanje o cijeni upuštanja u alternativna rješenja nije dakle prisutno samo u maloj tranziciji, onoj zemalja koje su socijalizam, što nominalno što stvarno, već imale. Ustvari, kada malo posložimo kockice proteklih dekada, nije li antikomunizam, sada raširen posvuda, na početku kraja bio izvozni proizvod prvenstveno zapadnog uma? Koji je uspio od Zapada i Istoka, a ne samo od Jugoslavije, napraviti prostore bivših društava? Zato je danas moguće da većina u Francuskoj doživljava sebe deklasiranima, što stvarno, a što potencijalno. I da ta deklasiranost proizvodi ne masovnu radikalizaciju protiv klasnog društva, već samo masovni strah i nadu da će barem svoj sadašnji položaj većina sačuvati. I eto paradoksa: u društvu koje tako reklamira rizik i odvažnost (naravno, kada je poslovnost u pitanju), većina ne bi riskirala (u razlici, koliko ona još postoji, između poslovnog i životnog)! I baš tako, ne slušajući vladajuću ideologiju, ona postojeće pokušava sačuvati.

Ovdje bismo se mogli sjetiti svojedobne optužbe jugoslavenske radničke klase od strane funkcionalističkih sociologa 1980-ih u nas, Josipa Županova prije svih, zbog trulog koaliranja s vladajućima, koji ih (zbog retrogradnog partijskog monopola, tada se vjerovalo) vuku u propast. Nešto slično, u kontekstu koji jest promijenjen, ali ne apsolutno (promijenjene su države i stranke, ali ne i neoliberalna perspektiva), ovih dana tvrdi mlađi slovenski ekonomist i filozof Branko Bembič. On u predavanju “Slovenska buržoazija između dvije dužničke krize” nastavlja s, ovdje nikada jakom, analizom klasne strukture tranzicijskog društva, te tvrdi da su se društvene sile kojih je uloga u samoupravnom socijalizmu bila da jačaju uvođenje tržišnog mehanizma i koje su zagovarale jačanje republičkih privreda, sada konsolidirale. Nekadašnji socijalistički menadžment, uz ustupke raznim drugim grupacijama, sada je postao nacionalnom buržoazijom. U vremenu prije zadnje krize ta je novokomponirana buržoazija, barem u Sloveniji, pokušavala zajedno s radničkom klasom oblikovati neki “nacionalni interes” u širim procesima integracije. No taj je “konsenzus” zadnjom dužničkom krizom napokon razvrgnut.

Vratimo li se francuskom istraživaču, njegova glavna teza je da njegovi ispitanici u većini ne smatraju kapitalizam kao takav odgovornim za nevolje u svome svakidašnjem životu. Oni, a tu se misli na pripadnike svih slojeva, radije zbog svoje društvene patnje paušalno optužuju svoje nadređene na poslu, koji ne misle na svoje radnike, pokvarenjake od formata koji uništavaju društvo zbog svojih egoističnih pljačkaških interesa. Susjede koji se, jednom bez posla, ne trude naći novi. Strance koji dolaze uživati beneficije ovdašnjih javnih servisa itd. Vođe krupnog businessa, ali ne i male poduzetnike iz susjedstva, čija se destruktivnost razlikuje samo po obimu. Prigovori su dakle moralistički i individualistički, radije nego sistemski.

Jezikom koji je uspješno potisnut, možemo reći kako je klasna svijest proletarijata, bez obzira na evidentno pogoršanje njegova položaja (ili baš zbog toga) i na kratkoročne uspjehe pobuna, u EU-u ponovno buržoazirana. Pogospođena. Barem u ispitivanju javnog mnijenja. U nas toliko uspješno da to nije ni temom. Pa ipak, to ne može ukinuti politiku istine.