Kronika

Vatrena noć u banijskom Vlahoviću

Bilo je na ovim prostorima svega još od doba Turaka, prošla su oba svjetska rata i ovaj posljednji rat, ali ovakve noći nikada nije bilo

Tvrdnja Luka Demonje iz Vlahovića, kojemu je prije mjesec dana do temelja izgorio gospodarski objekt pun sijena, koji je izjavio da je požar bio podmetnut iz osvete, o čemu su tada Novosti izvijestile, pokazala se ispravnom.

U ovom selu, u noći između prošlog ponedjeljka i utorka, zapaljeno je i potpuno izgorjelo još čak šest štala i sjenika, a vatrogasci i seljani borili su se stihijom cijelu noć, spašavajući što se spasiti dalo. Štete su velike, a mještani užasnuti i u dobroj mjeri uplašeni, jer iako je policija privela osumnjičenika M. M. (54), njihovog suseljanina otprije poznatog policiji, stanovnici Vlahovića strahuju da bi njegovim eventualnim povratkom u selo, zlo iz osvete moglo biti i veće.

– U pet sati poslije podne, u ponedjeljak, primijetila sam kod mjesnog groblja veliki dim i već su neki ljudi potrčali tamo. Gorio je susjedov štagalj. Vatrogasci i policija brzo su došli. Pomagali smo u gašenju s kantama vode i požar je nakon nekoliko sati savladan. Svi su se razišli. No potom je oko 10 uvečer, za mraka, planulo na još pet mjesta u selu. Bilo je na ovim prostorima svega još od doba Turaka, prošla su oba svjetska rata i ovaj posljednji rat, ali ovakve vatrene noći nikada nije bilo – uzbuđeno objašnjava Zorka Mraković pokraj jednako uznemirene susjede Jeke Šašo. Željko Šašo među prvima je otišao gasiti prvi požar.

– Tog poslijepodneva prvo je gorio štagalj mog prijatelja Vladimira Rešetara, ali ni mi ni vatrogasci ništa nismo mogli učiniti jer je plamen sve gutao. Mislim da je šteta veća od 20 tisuća kuna. Skupilo se cijelo selo i spasili smo barem ovce. Borba s vatrom trajala je satima, sve se smirilo, kad navečer, iza 22 sata, novi požar je osvijetlio selo. Zapaljen je sjenik Dragana Martinovića. Ponovo smo svi pohitali na požarište, ponovo su stigli vatrogasci i policija, sve je počelo “jovo – nanovo”, priča i dalje uzbuđeni Rešetar.

No prvi noćni požar još nije bio ni ugašen kad je na drugom kraju planula nova štala. Nakon prvog podmetnutog požara od prije mjesec dana, Adam Mraković je osigurao svoju kuću, štagalj i štalu, ali u susjedovu štaglju držao je ovce i sjeno. Susjedov štagalj je također zapaljen, i to u vrijeme dok su svi bili na drugim požarištima.

– Sve je osim ovaca izgorjelo do temelja. Ne mogu opisati kako se osjećam. Bilo je dramatično, jedva sam spasio ovce  – kaže Mraković koji svako malo odlazi na zgarište i zalijeva sijeno vodom da se požar ne bi ponovo razbuktao. Kaže da je šteta veća od 100 tisuća kuna.

No onda je zaredalo dalje. Plamen je počeo gutati i štagalj Mile Šeste. Izgorjelo je 80 bala sijena. Gašenje je trajalo cijelu noć, a policija i vatrogasci bili su izrazito požrtvovni i angažirani vrlo profesionalno.

Svi su mještani spremni razgovarati o šteti i nesreći koju su proživjeli, ali o privedenom koji je osumnjičen za podmetanje požara, šute. Reći će nešto, ali ne “za novine” i samo rijetki pristaju na fotografiranje. Može se iščitati da ih je strah. Svi su oni bili na neki način u većem ili manjem sukobu s privedenim, pa je očigledno riječ o osveti.

Brine ih i naknada štete. Kažu da bi bilo dobro, dok istraga traje, da se blokira imovina osumnjičenog, kako ne bi prodao vrijedne strojeve i kuću, pa pobjegao. Ne znaju kome da se za to obrate, jer bez toga nikada ne bi mogli naplatiti štetu. Ima još nešto, na što upozoravaju mještani. Privedeni osumnjičenik bio je već na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi, a njegova supruga prima naknadu za brigu o njemu. Imaju saznanja da i u Srbiji prima neku socijalnu pomoć jer je kako sumnjaju mještani, krivotvorio dokumente o neposjedovanju imovine i prihodima.

Za zapovjednika DVD Glina Mladena Bobetu, vatrena noć u Vlahoviću bila je zahtjevan zadatak.

– Prvu dojavu smo zabilježili u 17,30 sati. Ugasili smo požar i vratili se oko 21,30 u Glinu, kad poslije 23 sata dolazi dojava da gore četiri štale. U pomoć smo pozvali vatrogasce iz Viduševca i Malog Gradca, pa sa svim raspoloživim sredstvima i ljudstvom odlazimo ponovo u Vlahović. Borba s vatrom trajala je cijelu noć i prije podne idućeg dana. Tih 12 sati o nama su brinuli mještani, nudili su nas hranom, pićem i svesrdno su nam pomagali cijelo vrijeme intervencije – kaže Bobeta.

Iz Policijske uprave Sisačko – moslavačke, od glasnogovornice Sanje Kvasničke, dobivamo službenu potvrdu da je te noći u selu Vlahovići u podmetnutim požarima izgorjelo šest štala i štagljeva. Osumnjičeni piroman je priveden, po završenom ispitivanju podnijeta je kaznena prijava za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Ukupna šteta procjenjuje se na više stotina tisuća kuna.

Vladimir Jurišić

Pruga do Daruvara ipak se obnavlja

Vlak koji kasni četiri godine

Trenutno je u tijeku obnova pruge do Pčelića, a na čijoj se dionici nalazi općina Đulovac, jedna od najvećih na području od posebne državne skrbi 

Obično se u kronologije pojedinih mjesta upisuju događaji koji su najznačajniji za stanovnike toga kraja. U kronologiji daruvarskih događanja stoji da je prvi vlak ovim krajem protutnjao još daleke 1885. godine kada je otvorena pruga Barch – Daruvar. Deset godina kasnije, 1895. otvorena je pruga Daruvar – Pakrac. Izgrađena za vrijeme vladavine Franje Josipa I. i Austro – Ugarske, kada je i izgrađeno najviše željeznica diljem zemlje, no ukinuta je u 21. stoljeću. Nekad trgovačko i industrijsko središte, danas je grad umirovljenika iz kojega sve više mladih odlazi.

Dan koji je također upisan u kronologiju je 16. svibanj 2010. godine. Te nedjelje u 19:30 na daruvarsku željezničku postaju stigao je posljednji vlak. Bio je to početak prometne izolacije Daruvara i svih onih mjesta koja mu gravitiraju. Nesmotrenom odlukom tadašnje vlasti na čelu s ministrom prometa i veza Božidarom Kalmetom, “privremeno” je ukinut promet na relaciji Sirač – Pčelić, bez naznaka kada bi se tom dionicom moglo opet prometovati. Mjesta na toj dionici poput Sirača, Đulovca, prigradskih naselja Daruvara, područja su od posebnog državnog interesa, no pokazalo se da pravog interesa nema. Sve upućuje na to kako je država digla ruke od takvih mjesta u kojima obnova gospodarstva u velikoj mjeri ovisi o prometnoj pristupačnosti. Skeptičan je tada bio i gradonačelnik Daruvara Dalibor Rohlik.

– Prije nekoliko godina ukinut je redovni transportni promet na ovim kolosjecima. Privremeno, no nije ponovno obnovljen – izjavio je tada Rohlik.

Teretni promet bio je okosnica industrije koja je tada bila razvijena na ovim prostorima. S vremenom, zbog niza socioekonomskih, političkih i društvenih faktora, prvo je dakle ukinut teretni, a potom 2010. i putnički promet. Odluku Hrvatski sabor nije morao potvrditi jer je navodno bila privremena, pa je time izbjegnuto glasovanje. Prestankom prijevoza na toj dionici, ostalo je prometno paralizirano više od 12 tisuća stanovnika. Iz HŽ-a su uvjeravali kako će “rekonstrukcija pruge započeti iduće godine”, međutim to se nije dogodilo. Da situacija bude besmislenija, vlakove su zamijenili autobusi koje je HŽ plaćao po velikoj cijeni, novcima s kojima se moglo krenuti u rekonstrukciju odmah.

Ukinućem prometa na toj relaciji, Daruvar je ostao nepovezan sa Pakracem i Lipikom. Poveznica između ova tri grada je višestruka. Bili su jedinstvena samoupravna cjelina u prošlosti, a danas su povezani po gospodarskim i turističkim osnovama. Dnevne migracije stanovništva velike su na tom potezu s obzirom da velik broj daruvarskih srednjoškolaca u Pakracu pohađa školu, ali i zbog Pakračke bolnice koja je Daruvaru najbliža, bliža i od one županijske u Bjelovaru. Štoviše, željeznički promet između županijskog središta – Bjelovara i drugog po veličini grada i ujedno turističkog središta županije – Daruvara, ne postoji.

Autobusne linije također su vrlo rijetke. Potvrđuje je to Bjelovarčanin Bojan Blažević koji svake godine dolazi na rehabilitaciju u Daruvarske toplice.

– Već dugi niz godina dolazim, tako i ove godine. Tijekom rehabilitacije zbog iznenadnih poslovnih obaveza morao sam se na nekoliko sati vratiti u Bjelovar. Neugodno sam se iznenadio kada sam shvatio da ne mogu isti dan otići i vratiti se u Daruvar, jer nikakvog prijevoza nakon 16 sati nema – kaže Blažević.

U međuvremenu su Daruvarčani potpisivali peticije za obnovu pruge i slali je resornom ministarstvu, ali ništa se nije pokrenulo s mrtve točke. Situacija se počela mijenjati tijekom 2012. godine kada se događaju promjene u upravama HŽ holdinga i HŽ infrastrukture. Ujedno se poslije parlamentarnih izbora 2011. godine poklopila opcija vlasti na državnoj i lokalnoj razini što je olakšalo cilj. Rezultati su postali vidljivi u listopadu 2012. godine kada je započela obnova dionice od Sirača do Daruvara koja je koštala oko 5 milijuna kuna, a puštena je u promet u svibnju 2013. pred lokalne izbore.

Trenutno je u tijeku obnova pruge do Pčelića, a na čijoj se dionici nalazi općina Đulovac, jedna od najvećih u Bjelovarsko – bilogorskoj županiji i područje od posebne državne skrbi. O tome što željeznica znači za taj kraj rekao nam je predsjednik VSNM Općine Đulovac Milan Radaković, ujedno i županijski vijećnik.

– Ljudi ovog kraja navikli su na vlakove, oni su dio naše tradicije. Uz to prijeko potrebni su, jer se putovanje do ne tako udaljenih mjesta zakompliciralo. Osim toga, putovanje vlakom je za mnoge učenike koji putuju u Daruvar i Viroviticu mnogo jeftinije nego autobusom – tvrdi Radaković.

Prometna izoliranost se za Daruvar pokazala kao egzistencijalni problem, što nikako ne ide u smjeru gospodarske razvijenosti kojoj sve jedinice lokalne samouprave teže. Iako se govorilo da pruga, kada se jednom zatvori više ne otvara, zvuk udarca krampa o šine i kamenje dokazuje da nije tako. Pozitivno u cjelokupnoj situaciji privremeno je zaposlenje nekoliko desetaka radnika na pružnim radovima. Da se već 2010. godine krenulo u rekonstrukciju, umjesto da je pruga gotovo dvije godine ostavljena da propada i bude zapuštena, iznos koji se danas mora izdvojiti za njezino obnavljanje bio bi daleko manji i mogao se usmjeriti na nešto drugo. Sada je bitno da se pruga obnovi i za teretni promet što je važno za poticanje gospodarstva, ali i za povećanje konkurentnosti malobrojnih firmi koje su preživjele na ovom području.

Gledajući nekoliko godina unaprijed, mještani se nadaju slici grada u kojeg putnici dolaze s namjerom, gradu u kojeg ljudi dolaze raditi u novootvorene tvornice, jer Daruvar ima mnogo toga za ponuditi, a ne samo najjeftiniju registraciju automobila.

•  

Danijela Havranek

Olivera Radović, potpredsjednica SPD “Privrednik”

Kultura i identitet

Kako je došlo do inicijative da “Privrednik” organizira tribine vezane uz književnost i kulturu?

“Privrednik” jeste primarno usmjeren na stipendiranje nadarenih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti, ali kroz to on nastoji doprinijeti razvoju potencijala i stručnih sposobnosti pojedinca. Srpska zajednica je suočena sa specifičnim problemima u Hrvatskoj. U gradovima se odvija “tiha” asimilacija, jer mladi ljudi, pripadnici srpske zajednice, vjeruju da napredak u poslu i karijeri znači odricanje od vlastitog identiteta i pripadnosti vlastitom narodu. Pokrenuli smo seriju tribina prvenstveno s ciljem da ukažemo na te i druge probleme, ali i da pokušamo naći puteve njihovog rješavanja. Prvobitna ideja bila je bavljenje društvenim temama, temama iz obrazovanja, poduzetništva, zapošljavanja, religije i običaja, pitanjima izbjeglica, povratničkih područja i tako dalje. Kulturne i teme iz različitih područja umjetnosti tako su se nametnule kao bitna odrednica identiteta. Biti pripadnik bilo koje zajednice znači poznavati vlastitu kulturu i tradiciju i njene najveće dosege. Također, mnogi od stipendista bavit će se nekim humanističkim, obrazovnim ili kulturnim sferama. I na kraju – jednostavno je užitak raditi ovakve tribine.

 

P: Kako ste zadovoljni interesom?

O: Za sada smo zadovoljni, ali to sve, naravno, zavisi od teme kojom se svaka pojedinačna tribina bavi. Nastojimo dovesti kompetentne i stručne predavače, nakon čijih izlaganja bi bila otvorena diskusija u koju se svi mogu uključiti. Trudimo se da u odabiru tema budemo aktualni i da ih ne prikazujemo jednostrano, već što objektivnije, da ponudimo mladima mjesto na kojem će se voditi konstruktivni dijalog. Uz teme kojima želimo zainteresirati i educirati mlade, trudimo se da pratimo što te mlade zanima, pa smo otvoreni za sve koji imaju korisne savjete i prijedloge. Uz to ih želimo okupiti oko Privrednika i prenijeti im Privrednikov duh humanizma, zajedništva, plemenitosti. Srodne teme koje predstoje bit će i dalje u skladu s dosadašnjom idejom – dotaknut ćemo se značajnih umjetnika i pisaca. Bavit ćemo se jezikom, pismom, kazalištem i glazbom. Do sada smo imali tribine: Mladi i nacionalni identitet, Nacionalna ili interkulturalna književnost, Suočavanje s prošlošću ili povijesni revizionizam, Umjetnost bez posebnih potreba i Ubi me prejaka reč. Već iz samih naziva vidljivo je u kojem smjeru idemo. Pokušavamo obuhvatiti širok spektar tema i zainteresirati raznoliku publiku. Tribine održavamo utorkom uvečer jednom do dva puta mjesečno, a snimke objavljujemo na našem portalu.

 

P: Koliko srpske organizacije uspijevaju podsjetiti na istaknute umjetnike i stvaraoce, pogotovo što oni nisu na najbolji način predstavljani?

O: Slažem se da srpski umjetnici, ali i mnogi drugi istaknuti i zaslužni pojedinci, nemaju u hrvatskoj kulturi i i javnosti zasluženo mjesto. Srpske organizacije nisu krivac za to, one čine koliko mogu, ali su možda nekad i obeshrabrene, jer vrlo često nailaze na nerazumijevanje. Čini mi se da se još uvijek o većini znamenitih Srba u Hrvatskoj govori stidljivo i tiho, tek u okvirima manjinskih društava. A ta manjinska društva su u teškim okolnostima, nedostacima sredstava, nekako uvijek preokupirana vlastitim problemima. Suradnja je poželjna, jer upravo ona rješava dio problema.

 

P: Kako ocjenjujete kulturnu razmjenu između Hrvatska i Srbije uopće?

O: Mislim da napreduje. Nažalost, negativan utjecaj političkih odnosa se i tu osjeća, ali sve manje, rekla bih. Kultura i umjetnost najlakše i najbrže prelaze granice: državne, nacionalne, ideološke i sve druge. Kroz njih se najlakše razvija dijalog između naroda i država. Pored individualnih gostovanja umjetnika, razvija se i institucionalna suradnja. Mislim da je suradnja na svim područjima sve bolja – brojni filmovi se snimaju u koprodukciji, učešća na festivalima su obostrana, hrvatski i srpski pisci gostuju na sajmovima knjiga i drugim manifestacijama i izdavači se otvaraju. Kazališna i pozorišna gostovanja su sve češća, a i redateljski angažmani, pop i rock pevači održavaju koncerte. Kad smo kod ovih posljednjih, tretman je, doduše, vidno drugačiji – srpskih pjevača nema mnogo na hrvatskoj televiziji i radiju, dok su hrvatski mnogo više zastupljeni u Srbiji.

Nenad Jovanović

Manje birališta

Na saborskoj raspravi u hitnom postupku o konačnim izmjenama i dopunama Zakona o izboru članova u Europski Parlament iz RH, u ime kluba SDSS-a Milorad Pupovac je naveo da je važno odgovoriti na pitanja o usklađenosti tog Zakona s Ustavnim zakonom o provedbi Ustava, o posljedicama smanjenja broja članova biračkih odbora za dostupnost biračima koji su stari i bolesni, kao i na pitanje – koje su moguće posljedice jer predstavnici lokalnih vlasti smanjuju broj biračkih mjesta i na taj način utječu na mogući ishod glasanja odnosno na rezultate izbora.

– Osnovno pitanje glasi da li se Ustavni zakon o provedbi Ustava i ovaj prijedlog zakona igdje sudaraju. Drugim riječima, da li se odredbe Ustavnog zakona o provedbi Ustava, koje kažu da se izborno zakonodavstvo ne može mijenjati u godini prije održavanja izbora, odnose i na izbore za Europski parlament? Ili postoje neka izuzeća kakva su bila 2011. godine kada se ignoriralo tu odredbu Ustavnog zakona o provedbi Ustava u vezi sa izmjenama i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o izborima za zastupnike u Hrvatski sabor, kada su posrijedi izbori za zastupnike nacionalnih manjina, a kada je Ustavni sud stvorio pretpostavku da može djelovati protiv vlastitoga zakona, a to znači Ustavnog zakona o provedbi Ustava – pitao je Pupovac.

•  

“Savršeno navijanje”

Na raspravi o Izvještaju o radu HRT-a, Pupovac je ustanovio da je “jezik hrvatskog radija i hrvatske televizije katastrofalan”.

– Ne znam zašto se dopušta da na ekran dolaze bilo kakvi izvjestitelji i spikeri, a koji ne znaju javni jezik koji je u upotrebi u Hrvatskoj. Zašto ih netko tome ne poduči i ne pripremi? To nije nemoguć posao. Nekada se u javnom prostoru govorilo tako da bude uzor svima drugima, a danas nema razlike između jezika kojim ljudi govore na ulici i govora novinara – ističe Pupovac. Također se pita – zašto nije moguće u skladu sa profesionalnim zahtjevima i novinarskom etikom, u vijestima najprije odgovoriti na pet pitanja što, kada, gdje, tko i zašto, pa tek onda eventualno davati komentare.

– Kad su u pitanju netolerancija i predrasude koje se događaju, kad je u pitanju mržnja, onda u vijestima nema komentara. Oni dolaze tek nakon tri, četiri dana, ako i dođu. Na nedavnoj utakmici između dva košarkaška tima tokom koje se, kako je naveo izvjestitelj, “savršeno navijalo”, prešućeno je da se uzvikivalo “ubij, ubij Srbina”. Isto tako “krasno” navijalo se i na jednoj drugoj utakmici, ali uz povike “Za dom spremni”. To sve nitko od izvjestitelja nije primijetio osim samih gledalaca. Zašto? Zar je to odgojna funkcija HRT-a? To nije ni u skladu sa zaključcima koje smo imali – da će se utakmice ili njihov prijenos prekidati. Ukoliko već organizatori neće prekidati utakmicu, onda televizija treba zbog toga prekinuti prijenos ili ga barem komentirati. No u ovakvim slučajevima to nije pitanje pristojnosti, jer kad se viče da treba ubiti nekoga, onda je riječ o temeljnim vrijednostima hrvatskog Ustava. A u ovom izvještaju HRT-a o svemu ovome se ne govori, eventualno se govori o tzv. neprikladnom navijanju, što također nije to – navodi Pupovac.

Tokom rasprave o Izvještaju o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije za 2012. godinu, Mile Horvat je naveo da je elementarni problem medijske zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina što su njihove priče prikazivane tek tokom stotinjak sati godišnje među čak 163.400 sati radijskog i televizijskog programa.

– Pri davanju koncesije nekom mediju, trebalo bi uvrstiti i uvjet da on obavezno ima manjinske emisije. S obzirom da i manjine redovito plaćaju mjesečnu televizijsku pristojbu, velik nerazmjer između onoga koliko sudjeluju u participaciji Fonda za poticanje pluralizma i njihovog konzumiranja medijskog prostora – kaže Horvat. Od 160 radiostanica u Hrvatskoj samo njih 17 ima posebne emisije o nacionalnim manjinama, koje financira Fond za poticanje pluralizma.

Mirna Jasić

Sisački odvjetnik i branitelj optuženih za ratne zločine

Zorko Kostanjšek: Sudstvo prevladava etničke principe

Siguran sam da su sudovi negdje u ratnim i poratnim godinama vrlo tendenciozno, možda i u strahu, sudili u predmetima gdje su optuženici bili Srbi ili gdje su tražili svoja prava

Razgovarao Milan Cimeša

Prije nešto više od mjesec dana, Vrhovni sud RH potvrdio je oslobađajuću presudu Županijskog suda u Sisku Radi Miljeviću iz Gline koji je bio optužen za ratni zločin. On je u pritvoru proveo nešto manje od maksimalno dozvoljenih pet godina, a dva je puta bio osuđen, i to na 14 pa na 12 godina zatvora. O ovom slučaju razgovarali smo sa sisačkim advokatom Zorkom Kostanjšekom, bivšim sucem, koji je svojim umijećem doprinio oslobađanju još nekoliko ljudi optuženih za ratne zločine.

Kako komentirate oslobađajuće presude sisačkog županijskog i Vrhovnog suda u slučaju optužbe protiv Rade Miljevića zbog navodnog ratnog zločina?

Zadovoljan sam oslobađajućim presudama Županijskog suda u Sisku i Vrhovnog suda RH u predmetu protiv Rade Miljevića. Što je postupak dulje trajao, to je bilo sve izglednije da će presuda biti oslobađajuća. Taj sudski proces je bio jedan od najtežih koje sam vodio u svojoj praksi. Bilo je četrdesetak rasprava, ispitano je stotinjak svjedoka, neki i više od četiri puta, ispitivali smo svjedoke i u Beogradu. Postojale su velike razlike u iskazima brojnih svjedoka, svjedoci su mijenjali iskaze, postojale su velike razlike između materijalnih i personalnih dokaza, predmet je bio medijski jako popraćen, a tijekom postupka saznali smo mnogo i o funkcioniranju vlasti na području SAO Krajine. Saznalo se o uvjetima u njihovim logorima, ali i o sudskim postupcima koji su vođeni pred hrvatskim sudovima 90-ih godina. Kad bih imao vremena, o tome bih mogao napisati cijelu knjigu, ali nije isključeno da to jednom možda i neću učiniti.

Je li to bio isključivo pravosudni slučaj ili je možda imao i neke druge i koje konotacije?

Ne mogu tvrditi da je predmet imao konotacije osim pravosudnih. Naravno, kako to obično biva u sličnim situacijama, predmet su mediji i javnost prezentirali vrlo subjektivno i tendenciozno, s jedne i druge strane. Na početku sam smatrao da suđenje neće biti pošteno jer je sudsko vijeće odbilo jako puno dokaznih prijedloga obrane, a presude su bile jako loše obrazložene. No,Vrhovni sud je bio na visini zadatka i ukazao je Županijskom sudu na počinjene propuste te je na koncu sve došlo na svoje mjesto. Moram istaknuti da sam imao još dva teška predmeta u kojima su Srbi bili optuženi za ratni zločin. No mojim branjenicima iz Gline i Novske, je isto vijeće istog suda odmah donijelo oslobađajuće presude. Dakle, ne mogu tvrditi da se radi o političkom procesu. Ovaj predmet je naprosto bio teži i kompliciraniji.

Nacionalni naboj

Kako objasniti da je sisački Županijski sud najprije donio dvije osuđujuće presude na 14 i 12 godina bezuvjetnog zatvora, koje je Vrhovni sud potom poništio, pa je onda donio oslobađajuću presudu koju je Vrhovni sud potom potvrdio?

Suđenje nije lak posao. U konkretnom slučaju, sudovi su na kraju zauzeli stajalište da nema dokaza kako je Rade Miljević počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Prije toga sudovi su smatrali da dokaza ima. Nekakvih dokaza je bilo, no vrlo upornim radom, dokazali smo kako su svjedoci optužbe nepouzdani i da materijalni dokazi, pisani dokumenti govore drugačije i ukazuju da moj branjenik najvjerojatnije nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Iskreno rečeno, kao bivši sudac ne bih potpisao onakve presude kojima je Rade Miljević bio proglašavan krivim, a pogotovo ih ne bi tako obrazložio i sigurno ne bih odbio veliki broj dokaznih prijedloga obrane. Naravno da sam zadovoljan što je moj klijent oslobođen. Nisam zadovoljan što je to tako dugo trajalo, što je bio 1737 dana u pritvoru i što nakon izlaska iz pritvora tri godine nije mogao dobiti putovnicu.

Da li se optužbe u ovakvim procesima podižu tek reda radi i na temelju nikakvih dokaza. Npr. neki svjedoci su naveli kako su “čuli na Novoj TV” u emisiji “Istraga” da je Miljević počinio zločin?

Možda ima i toga, u ovom slučaju je optužnica podignuta temeljem određenih dokaza. Međutim, mislim da je u istražnom postupku trebalo puno temeljitije ispitati svjedoke, jer  meni je odmah bilo jasno da neki od tih svjedoka optužbe ne govore istinu. Na žalost, nisam bio branitelj od samog početka i tek kasnije sam utvrdio da su neki od svjedoka drugačije svjedočili u nekim drugim predmetima, pa čak da postoji jedna presuda koja je na temelju iskaza istih svjedoka o istom događaju donijeta protiv drugih optuženika. Moram sada napomenuti da je i u tom starom predmetu sada ponovljen postupak u korist optuženika koji su sada, u ponovljenom postupku, oslobođeni. Kad sam utvrdio postojanje te presude iz 1992. godine, onda je bilo puno lakše voditi obranu.

Kako ocijeniti hrvatsko pravosuđe ?!

Sudovi nisu sastavljeni od anđela i genija nego od ljudi kakvi su i svi drugi. Generalno, naše pravosuđe radi sporo, ima puno pogrešnih i nerazumljivih odluka, ima sudaca koji ne rade dobro, ima sjajnih pravnika, a vjerojatno ima i korupcije. Generalno, na temelju vlastitih iskustava, siguran sam da su sudovi negdje u ratnim i poratnim godinama vrlo tendenciozno, možda i u strahu, sudili u predmetima gdje su optuženici bili Srbi ili gdje su Srbi tražili svoja prava, na primjer naknade štete od terorizma i slično. No isto tako siguran sam da je na tom području postignut jako veliki napredak i mislim da je hrvatsko pravosuđe danas lišeno tog nacionalnog naboja koji je u prošlosti često rezultirao nepravednim presudama. No, ne znam objasniti zašto se često mora čekati godinu dana da sud zakaže neku raspravu, zašto se mora toliko čekati da sud donese rješenje o ovrsi i zašto ja moram čekati pet godina da mi država plati obranu po službenoj dužnosti.

Loši zakoni

Je li generator lošeg stanja u hrvatskom pravosuđu upravo Vrhovni sud, koji je donosio mnoge diskutabilne i kontradiktorne odluke?

Prema mojem iskustvu Vrhovni sud ipak posjeduje izrazito višu kvalitetu rada od niže stupanjskih sudova. Ipak, naravno, ni ja nisam zadovoljan sa svim njihovim odlukama. No, teško je biti objektivan u vlastitim predmetima. Nije problem samo u radu sudova. Problem je i u nekim jako lošim zakonima. Neki zakoni i drugi propisi su očito doneseni pred više godina zato da bi se čak i neke kategorije ljudi, pa i po etničkom principu, uskratile za njihova prava: mislim na propise o staroj deviznoj štednji, propise o naknadi štete nastale terorizmom ili od oružanih snaga RH. Nešto od toga je izmijenjeno, ali dosta na žalost još uvijek nije.

Nakon Miljevićevog oslobađanja, ipak su neke stvari ostale neriješene?

Na kraju želim reći da je te ljude, njih četvoricu koji su stradali, Janka Kaurića, oca i sina Milana i Borislava Litrića te Antu Žužića, netko ipak ubio. U ovom postupku je provedeno mnogo dokaza koji upućuju na to tko bi mogli biti stvarni egzekutori. Ja mislim da bi Državno odvjetništvo trebalo nastaviti rad na predmetu jer sam tijekom postupka imao prilike vidjeti tugu i patnje članova obitelji oštećenih. Za neke od ljudi koji su stajali u streljačkom stroju se sada znaju imena, a zna se skoro sigurno i tko je stvarno odveo te jadne ljude iz logora u Glini. Da sam ja na mjestu Županijskog državnog odvjetništva, taj predmet ne bi arhivirao. Nadam se da će jednom između Srbije, RH i BiH bit uspostavljena prava suradnja radi otkrivanja zločina i počinitelja, a ne da svatko štiti svoje. Tada će možda biti i procesuirani ljudi koji su odgovorni za ovaj i mnoge druge zločine počinjene na svim stranama u tom nesretnom ratu. Na slučaju Milljević radilo je više odvjetnika, moj partner Domagoj Rupčić, poznati Veljko Miljević i kolegica Tatjana Šijan iz njegovog ureda, ona je to prihvatila vrlo emotivno – posebno se trudila, a obranu je započeo Luka Šušak. Svi smo se trudili, a najviše sam radio ja. Da vidite spis, zauzima mi pola ureda. Vjerojatno bi se najviše trebao zahvaliti Radinoj supruzi Mari koja je morala sve to izdržati. Kad sam preuzeo obranu, bilo je jasno da smo jako daleko od oslobađajuće presude. Nije lako voditi obranu kad vam odbiju sto važnih dokaznih prijedloga. To je bio fizički i psihički napor.

Mediji su mog branjenika unaprijed optužili

Kako biste ocijenili medijsko praćenje slučaja Miljević?

Medijsko praćenje je štetilo mojem klijentu. I inače, novinari koji se inače boje napisati nešto loše o nečemu važnome, jedva čekaju da se iskale na nekome tko završi u zatvoru. To ste mogli vidjeti i u praćenju slučajeva Sanader i Vidošević. U konkretnom slučaju, moj klijent je od dijela tiskovina etiketiran kao ratni zločinac, a novinari su pisali svašta. Kad je blagoslovio sudsko vijeće, onda su jedne novine napisale da ih proklinje. Kad sam napisao demanti, onda me novinar nazvao i svašta mi je rekao. I ja sam od nekoga dobio pisanu prijetnju da će ubiti i mene i moju obitelj ako budem “dalje branio tog četnika”. Prijavio sam to policiji, ali nisu otkrili ništa. Osobno znam da su Miljević i njegova supruga bili jako potreseni kad bi pročitali neke članke u kojima je suđenje bilo pogrešno, vjerojatno namjerno interpretirano i nije spominjano ono što je išlo nama u korist. Da ne spominjem TV emisiju “Istraga” koja je o ovom predmetu govorila na upravo sramotan način, a time su dizali tenzije u javnosti.

 

•  

Direktorka Kancelarije Vlade Srbije za dijasporu i Srbe u regionu posetila Vukovar

Zajedno na izbore?

Predstavnica Vlade Srbije Slavka Drašković pozvala je političke predstavnike Srba da zajednički nastupe na vukovarskim izborima

Direktorka Kancelarije Vlade Srbije za dijasporu i Srbe u regionu Slavka Drašković je s predstavnicima Zajedničkog veća opština razgovarala o problemu registracije škola s nastavom na srpskom jeziku koji datira još od 1997. godine.

Vukovarsko-sremska županija je nedavno ponovo odbila predloge Statuta za škole u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćirilici, uz obrazloženje da nazivi škola ne mogu da budu i na ćirilici tj. dvojezični. Spornim smatraju i predlog članka Statuta kojim se definiše da se nastava u školama u Trpinji, Negoslavcima, Borovu, Markušici, Boboti i Bršadinu, koje pohađaju učenici srpske nacionalnosti izvodi na njihovom maternjem jeziku i pismu, osim nastave hrvatskog jezika. Iz Županije traže da se taj članak formuliše tako da se “nastava izvodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a za pripadnike srpske nacionalne manjine na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu po modelu A.”

– To je političko pitanje, s obzirom da je predloženi Statut rađen po uzoru na Statut koji je radila italijanska manjina, gde bez problema stoji da je to italijanska škola, na italijanskom jeziku i verujemo da će to biti jedno od pitanja koja ćemo prvo uvrstiti u rad međudržavne komisije, rekla je Drašković.

– Pitanje srpskog jezika i pisma i dalje ostaje jedno od ključnih pitanja koje se ne rešava. Lupanje i skidanje dvojezičnih tabli više nije ni vest. Sve dok se ne reše ova pitanja, koja traju ovako dugo, neće biti poboljšanja, kazala je Drašković.

Tokom susreta s predstavnicima srpske zajednice u Vukovaru bilo je reči i o mogućnosti zajedničkog izlaska političkih stranaka sa srpskim predznakom na izbore koji se očekuju u Vukovaru. Predstavnica Vlade Srbije pozvala je političke predstavnike Srba u Hrvatskoj na jedinstvo. Predsednik ZVO-a i potpredsednik SDSS-a Dragan Crnogorac podseća da druge srpske stranke u Vukovaru na prethodnim izborima nikada nisu prešle izborni prag, čime otežavaju položaj i bolji rezultat SDSS-a.

– Ne mora da bude samo SDSS stranka za koju će Srbi da glasaju, ali ako na izbore izađete jednom, dvaput, triput i vidite da ne možete preći cenzus, onda i ta politička ideja dolazi u pitanje. To je pitanje o kome treba da se razmisli, ali u svakom slučaju stranke moraju same da donesu tu odluku. Nije tu samo odluka na rukovodstvu, odluka je i na članstvu SDSS-a, ali i ostalih stranaka, poručio je Crnogorac.

Slavka Drašković posetila je i Dečji vrtić Vukovar II u kojem se program predškolskog vaspitanja odvija na srpskom jeziku i pismu, a koji je poslednjih meseci suočen s finansijskim problemima. O tome je razgovarala sa zamenicima vukovarskog gradonačelnika Danijelom Stanković i Srđanom Milakovićem koji su je uverili da gradska uprava ima dobre namere u pogledu opstanka vrtića. U vrtiću je u međuvremenu došlo i do kadrovskih promena. Gradonačelnik Željko Sabo je na predlog Upravnog veća vrtića razrešio dugogodišnju direktorku te ustanove Slavku Lončar, a za vršiteljku dužnosti imenovao Jarmilu Karlaš.

– Važno je da ova kadrovska pitanja i rešenja ne utiču na održanje samog vrtića i njegov rad, nego se nadamo da će vrtić sada početi da radi još bolje i da on zaista mora da se održi kao jedna od retkih manjinskih ustanova koja je tako i registrovana, poručila je Drašković.

Dragana Bošnjak

•  

U Apatinu dodijeljena priznanja za kulturni događaj i ličnosti godine za 2013.

Plaketa baranjskom Ličaninu

Stevan Medić nagrađen je za knjigu o rodnom ličkom selu Zaklopac 

U Apatinu su prije mjesec dana svečano dodijeljena priznanja u izboru kulturnog događaja i ličnosti godine za 2013. Među dobitnicima plakete je i Stevan Medić iz Belog Manastira za promociju knjigu “Selo Zaklopac s rodoslovom porodice Medić – Radekić”, kojom je “trajno sačuvana prošlost Ličana, njihovih porodica, običaja, igara, posela…”

Stevan Medić je rođen 1939. godine u selu Zaklopcu, koje danas pripada Općini Gračac i koje je 1910. godine imalo 544, a 2011. samo 23 stanovnika. Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnom selu, a gimnaziju u Belom Manastiru. Vanredno je studirao pravo u Beogradu. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Lici u krugu brojne porodice. Radio je u više poduzeća na različitim poslovima, a od 1968. godine u Centru za zaštitu od požara Općine Beli Manastir, u kojem je ostao do 1999. godine kad je otišao u penziju. Knjigu o svom rodnom selu s rodoslovom porodice Medić – Radekić objavio je 2010. godine u Belom Manastiru, u kome i danas živi sa suprugom.

– Nisam bio na dodjeli plakete u Apatinu jer organizatoru navodno nije bila poznata moja adresa, a pravo da kažem nisam ni očekivao da ću dobiti tako vrijedno priznanje. Dosad jedina promocija moje knjige bila je baš u Apatinu i to nije bilo slučajno. Poznato je da je Apatin, poslije Čikaga, najveći lički grad na svijetu, a u knjizi se govori o Lici i Ličanima, kaže Medić.

Apatinska Narodna biblioteka “Miograd Borisavljević”, u kojoj je promocija održana, bila je dupke puna, a pojedini fragmenti iz knjige, koje su interpretirali profesori Stevo Drača i Nikola Živković, bili su popraćeni i srdačnim smijehom i suzama i to, što je posebno zanimljivo, od generacije koja je treće koljeno Ličana kolonista.

– I sâm sam kao mladić, krećući u svijet trbuhom za kruhom, morao napustiti rodnu Liku pa sam, pišući knjigu, nastojao trajno sačuvati uspomenu na nju. Kao što sam s radošću održao promociju u Apatinu, neizmjerno žalim što to ne mogu uraditi u Srbu, Gračacu, Donjem Lapcu… A ne mogu zato što tamo više nema moga naroda. Promociju, nažalost, nisam imao ni u Belom Manastiru, u kome sam proveo najveći dio svog života. Najvažnije je, ipak, da je knjiga objavljena, a ona će već naći put do svojih čitalaca, sjetno govori Medić.

Jovan Nedić

U Belom Manastiru otvorena prva knjižnica alata u Hrvatskoj

Zapošljavanje marginalizovanih

Projekt “Alati pri zapošljavanju” se provodi na području Baranje, a korisnici su socijalno ugrožene grupe, naročito Romi

Simboličnim otvaranjem ulaznih vrata na obnovljenoj zgradi nekadašnjeg skladišta firme Baranjska čistoća, 17. marta i zvanično je zaživeo zanimljiv projekt pod nazivom “Alati za pomoć pri zapošljavanju”. Svojevrsnu “knjižnicu alata”, prvu u Hrvatskoj, otvorili su Angel Čabarkapa, direktor Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Duško Kostić, voditelj Udruženja romskog prijateljstva Luna iz Belog Manastira i Ivan Doboš, gradonačelnik.

Projekt se provodi od 21. avgusta prošle godine i traje 15 meseci. Za provedbu projekta iz programa IPA 2007 Uspostava podrške u socijalnom uključivanju i zapošljavanju ugroženih i marginalizovanih grupa EU, osigurano je ukupno 130.000 eura. Projekt se provodi na području Baranje, a direktni korisnici su socijalno ugrožene grupe, naročito Romi.

Svrha celog je zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba, mahom iz socijalno ugroženih grupa. Ciljevi su i poticanje celoživotnog učenja, aktivan pristup rešavanju problema nezaposlenosti, te povezivanje novih pristupa koji podižu razinu socijalne osetljivosti i članova zajednice. Knjižnica u ovom trenutku ima oko 250 raznih alata za zapošljavanje, i za očekivati je da će se kroz javnu nabavu s vremenom popunjavati. Glavni donatori projekta su Europska unija, Institut otvoreno društvo iz Mađarske, Ured za udruženja RH i Grad Beli Manastir kao partner u projektu i donator sredstava.

– Ovaj projekt nije značajan samo za romsku populaciju nego i sve ostale socijalno ugrožene kategorije stanovnika. Sa zadovoljstvom mogu istaći da je ovo već četvrti EU projekt u kojem učestvuje naše udruženje i da kroz kvalitetne projekte osiguravamo sredstva iz EU blagajne, kaže Duško Kostić.

Zoran Popović

Tradicionalna martovska smotra banijskih domaćica u Malom Gradcu

Manje kolača, više veselja

Tradicionalna martovska smotra banijskih domaćica, kako glasi novo ime već etablirane  manifestacije u Malom Gradcu, održana 15. marta u tamošnjem Domu kulture opravdala je očekivanja. Na Kolačijadi, kako će ljudi i dalje neformalno nazivati smotru, ove je godine u takmičenju bilo devet kolača, torti i ostalih slastica, nešto manje nego ranije, ali su se za veselje u dvorani pobrinuli folkloraši zagrebačkog i ženska pjevačka grupa viškovskog pododbora “Prosvjete”, kao i ženska pjevačka grupa KUD Vreteno iz Rijeke, uz uvodne napjeve domaće pjevačke grupe i dječjih recitacija posvećenih majkama.

Manifestaciji su uz zamjenika gradonačelnika Đuru Stojića, predsjednicu gradskog VSNM-a Ljubu Vrgu i doskorašnjeg gradonačelnika Milana Bakšića, kao i ostale viđenije građane Gline, prisustvovali i predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović i potpredsjednik stranke Đorđe Ćurčić.

Odlukom žirija na čelu s Milošem Vrgom, najbolja je bila Jasna Korovljević iz Siska, drugu nagradu dobila je Ljubica Ivatović iz Gline, dok je treće mjesto osvojila Dragana Kasun iz Luščana. Priznanje slasticama koje su učestvovale u takmičenju dala je i publika koja ih je vrlo brzo pojela u slast. Ne zaboravimo ni konferansu Duška Gruborovića i recitacije Lune Košutić, Leone Marčinko i Mladena Likara koje su bile popraćene pljeskom, kao ni braću Žarković koji su svojom svirkom stvorili prekrasnu atmosferu u dvorani kroz koju je prošlo preko 350 ljudi.

N. Jovanović

Srpska pozorišta još jednom oduševila u Zapadnoj Slavoniji

Zaječarci i Kragujevčani na virovitičkom festivalu

Ovo je prava pozorišna publika koja je odrasla na dobrom, pametnom pozorištu i tačno prepoznaje šta glumci sa scene hoće – Irfan Mensur

Na ovogodišnjem desetom, jubilarnom Virkasu, Virovitičkim kazališnim susretima, održanima od 7. veljače do 2.ožujka, odigrana je 31 predstava kazališnih ansambala iz Hrvatske, BiH, Srbije i Slovenije. Nastupila su kazališta iz Virovitice, Zagreba,Velike Gorice, Siska, Karlovca, Šibenika, Vukovara, Varaždina, Tuzle, Celja, Zaječara i Kragujevca.

Bio je to treći nastup kazališta iz Srbije na virovitičkom Virkasu. Led su probili Užičani  2012. godine predstavom “Umetnost i dokolica”. Prošle godine sudjelovali su Pozorište Timočke krajine Zoran Radmilović iz Zaječara s predstavom “Karolina Nojber” i Knjaževačko-srpski teatar iz Kragujevca s predstavom “Jedan čovek, dvojica gazda”. Zaječarci su se ove godine predstavili komadom “Žurka, žurka” Marka Kamelotija u adaptaciji i režiji Irfana Mensura, a Kragujevčani su oduševili Virovitičane predstavom “Moje bivše, moji bivši” D.C. Jacksona u režiji Slađane Kilibarde i dobili najvišu ocjenu gledatelja 4,98.

– Prošle godine smo bili umalo prvi. Naša predstava je bila druga malu razliku u odnosu na prvoplasiranu predstavu. Ove godine smo pobedili što govori da je naše pozorište u usponu. Mi smo trenutno jedno od najnagrađivanijih pozorišta u regiji: lani smo osvojili 16 nagrada. Imamo sjajan ansambl u što se uverila i virovitička publika. Imamo velike planove, čekaju nas novi festivali i brojna gostovanja. Ovo je predstava na koju smo posebno ponosni, redateljka Slađana Kilibarda zajedno s glumačkom ekipom je uložila maksimalan napor da bi ova predstava izgledala onako kako na sceni izgleda zbog čega je do sada osvojila 8 nagrada, izjavio nam je nakon predstave direktor kragujevačkog kazališta Vojo Lučić.

Riječ je romantičnoj komediji, naoko jednostavnoj, ali strukturalno veoma složenoj predstavi koja se bavi temama otuđenja i usamljenosti. U predstavi igra petoro mladih glumaca Knjaževsko srpskog teatra: Miloš Krstpović, Dušan Stanikić, Katarina Mitrović Janković i Isidora Rajković, uz gošću iz Beogradskog dramskog pozorišta Nađu Maršićević. Na 4. festivalu “Komedija fest 2013” u Zvorniku osvojila je šest od osam nagrada. Autor predstave D. C. Jakson 2010. godine proglašen je najboljim novim škotskim dramskim piscem. Redateljica Slađana Kilibarda rođena je u Zagrebu, a kazališnu režiju završila je na Fakultetu dramske umjetnosti u Beogradu. Aktivna je na mnogim scenama u Srbiji, radi kao umjetnička savjetnica Narodnog pozorišta Toša Jovanović u Zrenjaninu.

I predstava “Žurka, žurka” sjajno je prošla kod virovitičke publike: dobila je ocjenu 4,86 i svrstala se na četvrto mjesto. Radi se o komediji situacije, o nizu zapleta s lažima i prevarama. U publici je bio i režiser predstave, član Jugoslovenskog dramskog pozorišta Irfan Mensur, glumac s brojim ulogama u kazališnim predstavama, filmovima i televizijskim serijama među kojima su klasici  “Pas koji je voleo vozove” i “Čuvar plaže u zimskom periodu”.

– Bila je to jedna od boljih predstava. Nju su glumci odigrali isključivo zbog virovitičke publike koja je od samog početka prepoznala žanr i količinu želje na sceni. Ovo je prava pozorišna publika koja je odrasla na dobrom i pametnom pozorištu i tačno prepoznaje šta glumci sa scene hoće da “prebace” u dvoranu, rekao nam je Mensur. U predstavi su igrali su Vujadin Milošević, Nataša Petrović, Miloš Đuričić, Marina Lazarević i Selena Ristić Vitomirović.

U garderobi nakon predstave, zaječarski glumci su komentirali kako im je virovitička publika bila najbolja od premijerne izvedbe u rujnu prošle godine.

– Publika reaguje na pravim mestima, upravo tamo gde smo hteli, što je nama dalo dodatni elan da odigramo iznad svojih mogućnosti. Ovo nam je možda najbolje igranje i potvrda da smo ovde uvek dobro ugoščeni i da smo dobri gosti, kaže glumac Vujadin Milošević.

U Viroviticu je prvi put došao glumac zaječarskog kazališta Miloš Đuričić, Beograđanin sa zaječarskom adresom.

– U vreme kada se publika otuđila od pozorišta, kad su se ljudi udaljili od kulture u svakom smislu posredstvom nekih drugih medija, festivali znače povratak u lepa vremena kada je publika živela za sve predstave i četiri meseca ranije kupovala  karte. Na festivalima se razmjenjuju iskustva i glumci se međusobno upoznaju što je mnogo bitno. Idealno bi bilo da ostanemo zajedno svo vreme i pogledamo sve predstave, ali to danas ne ide tako pa mi mlađi stalno kukamo za tim vremenima koje nismo doživeli već o njemu slušamo od starijih kolega. Mi danas idemo na festivale, ali nemamo prilike da odgledamo ni jednu predstavu. Dođemo, odigramo, odemo. To ostavlja gorak okus u ustima, priča Đuričić.

Glumica Selena Ristić Vitomirović oduševljena je reakcijom virovitičke publike i boravkom u Virovitici.

– Za mene je ovo vrlo emotivan dolazak jer u Hrvatskoj boravim prvi put posle rata. Bila sam uzbuđena dok smo dolazili jer me na Slavoniju vežu lepa sećanja iz mladosti. Imala sam drugaricu u Srpskom Miletiću i često smo stopom išli u Osijek. Htela sam da ovde sebe pokažem što bolje i da se na kraju zahvalim publici, kazala je Ristić.

Goste iz Zaječara i Kragujevca pozdravili su i predstavnici Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije, a na predstavama je bio i konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić. O Srbima u Virovitici isprčio im je Vojislav Bosanac, predsjednik Odbora za kulturu, vjeru i historiju, poklonivši im knjige o kulturno-historijskim spomenicima zapada Slavonije, Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Virovitici i znamenitim Srbima u Hrvatskoj.

Goran Gazdek

Otkrivena spomen ploča filozofu Gaji Petroviću

Spomen velikom misliocu

Gajo Petrović između ostalog bio je autor gimnazijskog udžbenika iz logike, po kojem je učilo više desetaka generacija

Možemo biti ponosni što smo bili suvremenici Gaje Petrovića, a posebno mogu biti ponosni građani Karlovca što se u njihovoj sredini rodio i formirao kao misaono, etičko i ljudsko biće, jedan tako velik i tako znameniti mislilac kao što je Gajo Petrović, rekao je prof. Lino Veljak, nakon što je u centru Karlovca, u Lukšićevoj ulici broj 2, otkrio spomen ploču poznatom misiocu. Događaj se zbio povodom 20. godišnjice smrti jednog od najvećih filozofa Evrope i to baš na njegov rođendan, 12. marta. Petrović se u Karlovcu rodio prije 87 godina.

Veljak je napomenuo da je Petrović bio autor gimnazijskog udžbenika iz logike, po kojem je više desetaka generacija učilo i čija kvaliteta još dugo vremena neće biti dostignuta.

Na spomen ploči filozofu nalazi se medaljon sa likom Gaje Petrovića kojeg je izradio akademski kipar Zdravko Brkić, a ploču je izradilo karlovačko Klesarstvo Stanković. S 15.000 kuna izradu spomen ploče su financirali Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Regionalna zaklada za lokalni razvoj Zamah i Odsjek za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Povodom dvadesete godišnjice od Gajine smrti u karlovačkoj Gimnaziji, koju je i filozof pohađao, održano je predavanje o profesorice Mojce Rapo-Waite i Slavka Goldsteina. Upriličeno je i predavanje Line Veljaka u gradskoj knjižnici, a u karlovačkoj Gospodarskoj komori lani je održan međunarodni simpozij o ovom filozofu.

– Tada je inicirano da se Gaji podigne spomen ploča na njegovoj rodnoj kući. Nas iz Polke-Udruženja za razvoj građanske i političke kulture Karlovac pozvali su da se pridružimo inicijativi i da dademo svoj operativni obol. Inače, u našem statutu stoji da promoviramo društveni napredak, političku obaviještenost pojedinaca, kritičan i racionalan pristup kao osnovu javnog djelovanja. Mislim da smo taj zadatak korektno obavili, kazao nam je mladi novinar Marin Bakić, predsjednik Polke, koja je organizirala postavljanje.

U Karlovcu još jedan Gajo Petrović ima spomen ploču: to je doktor, narodni liječnik, bio je stric filozofu.

M. C.

Aktivnosti Savjeta mladih Grada Belog Manastira

Počinje zelena čistka

U Belom Manastiru 22. travnja obilježit će Dan planeta Zemlje uz ekološku akciju “Zelena čistka”

Belomanastirski Savjet mladih prošle je godine razvio živu aktivnost, koja je kulminirala organizacijom Belomanastirskog ljeta mladih 2013., koje je trajalo od 19. jula do 23. avgusta.

Na nedavno održanoj 11. sjednici Savjeta, pod predsjedanjem predsjednika Savjeta Roberta Kožića, bilo je riječi baš o toj manifestaciji, za koju se ove godine priprema još veći broj kulturnih, zabavnih, sportskih, ali i edukativnih sadržaja. U planu je da se zajedno s Turističkom zajednicom Baranje podnese prijava na natječaj Ministarstva turizma za dodjelu sredstava toj manifestaciji, čime bi se povećao broj zabavnih aktivnosti, kojih u Belom Manastiru kronično nedostaje.

Na sjednici se raspravljalo i o izradi loga Savjeta mladih pa je dogovoreno da će se raspisati natječaj za njegovu izradu u trajanju od mjesec dana, a najbolji rad biće nagrađen. Za tekući mjesec planirano je i održavanje tribine o povijesti Belog Manastira.

– Savjet mladih će, zajedno s Mirovnom grupom Oaza i Osnovnom školom “Dr. Franjo Tuđman”, u Belom Manastiru 22. travnja obilježiti Dan planeta Zemlje uz ekološku akciju “Zelena čistka”. Tim povodom u planu je i izrada kućica za ptice, koje bi se postavljale po cijelom gradu. Na taj ćemo način pokušati potaknuli mlade da shvate važnost očuvanja okoliša i prirodnih bogatstava – kaže Robert Kožić.

Na kraju, članovi Savjeta pozvali su svoje sugrađane, a posebno mlade, da se uključe u život zajednice i započnu graditi – sebe i svoj grad.

J. Nedić

Stogodnjak (208)

21. 3. – 28. 3. 1914: Bude Budisavljević, narodni zastupnik kotara Vrginmost u hrvatskom Saboru i delegat u zajedničkom ugarsko-hrvatskom Saboru u Budimpešti, novinar i publicist, jedan od najuglednijih Srba toga vremena, umro je nakon kraće i teške bolesti u 42. godini u Zagrebu. Tim povodom će Srbobran objaviti nekrolog preko cijele prve stranice: “Smrću njegovom izgubila je naša stranka i srpski narod jednu jaku ličnost, čije je srce bilo puno ljubavi za male i bijedne, potištene i stradalnike… Kada je hrvatska i srpska omladina 1897. na univerzitetu u Zagrebu povela pokret za ujedinjenje hrvatske i srpske narodne snage na temelju narodnog jedinstva i ravnopravnosti hrvatskog i srpskog narodnog imena, koji je pokret tada bio izložen žestokim napadajima i sa hrvatske i sa srpske šovinističke strane, bio je Bude među prvima koji se pridružio tome pokretu. Ideje toga pokreta bile su i njegove ideje… Za njega narodno jedinstvo nije bilo ni lozinka, ni fraza, ni moda, kao što je ono bilo kod mnogih, nego ga je on duboko osjećao i ljubio je svim žarom svoje duše sve hrvatsko kao i srpsko, jer je u jačanju hrvatstva gledao i jačanje srpstva i obrnuto…”

Poznati su bili njegovi govori u hrvatskom Saboru, a među najglasovitije spadao je onaj zbog kojeg su ga i Hrvati visoko cijenili – govor o prijenosu posmrtnih ostataka Zrinskog i Frankopana u domovinu. Bilo je to – kako će zabilježiti novine – remek-djelo govorničke umjetnosti i improvizacije. Posljednji govor u Saboru održao je 23. siječnja 1914. godine, samo dan prije nego što će se srušiti u bolesničku postelju. Zanimljivo je da je posljednje što je Budisavljević napisao bio nekrolog Lazi Obrenoviću – Čiki, poznatom vojvođanskom narodnom tribunu i oduševljenom pristalici Vuka Karadžića i Svetozara Miletića. Nekrolog je na samrtnoj postelji diktirao u pero svojoj sestri Darinki. Budisavljević je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj, a pokopu su prisustvovali brojni Zagrepčani, te najviši predstavnici političkog, kulturnog i javnog života glavnoga grada Hrvatske.

* učenici srpske učiteljske škole u Pakracu stupili su u štrajk! Razlog – postupak upravitelja  Nikole Šumonje koji je iz škole izbacio šestoricu učenika “zbog neprimjerenog vladanja”. Neki su uglednici stali na Šumonjinu stranu, ističući: “Ako je srpskom narodu Srpska učiteljska škola u Pakracu potrebna, i ako mu je njezin opstanak na srcu, onda moramo prije svega ići za tim da joj taj opstanak u okviru zakona i osiguramo, ali kad to hoćemo, moramo je održati prije svega na onoj visini na kojoj ona treba da stoji, bez obzira na broj učenika…”

* trojicu 11-godišnjih srpskih dječaka – Milu Vejina, te Dušana i Manu Ivančevića – u Drežniku je usred dana presreo nepoznati muškarac i zaprijetio im kuburom i nožem, rekavši: “Ako ne kažete da ste pravi Hrvati i ako se katolički ne prekrižite, ubit ću vas!” Djeca su kroz plač rekla da su Hrvati, ali se nisu znala prekrižiti, pa ih je naoružani neznanac proganjao sve do šume gdje su djeca uspjela umaći. O svemu je obaviješteno lokalno oružništvo.

Đorđe Ličina