Kronika
Sijecite bandere u mojoj šumi
U kući Dragice Vranešević nestalo je struje 1995. i do danas još nije došla. Rečeno joj je da je sama u selu pa zbog nje Elektra neće razvlačiti kilometre žica i postavljati stupove
Na samoj granici Banije i Korduna, desetak kilometara sjevernije od prometnice Topusko – Vrginmost, duboko skriveno u bukovoj šumi, pusto je, ali ne i do kraja napušteno, selo Bukovica. U njemu se, od četrdesetak praznih i oronulih kuća, iz jednog dimnjaka još vijori dim. Dragica Vranešević, starica u kasnim devedesetim godinama života, posljednja je stanovnica ovoga pitoresknog seoceta, čuvarica svih njegovih njiva, oranica, pašnjaka, šuma i kuća. Stoga se, upravo zbog njene upornosti i hrabrosti, ovo selo još uvijek ne može izbrisati s popisa živih naserja.
– Ako poživim još tri godine, navršit će se ravno 70 godina kako sam došla prvi put u Bukovicu, kao djevojka. Tu sam se udala i evo, još sam ovdje, potpuno sama. Ljudi su odlazili odavde trbuhom za kruhom, mnogi su pomrli, ono što je življa ostalo, razbježalo se u Oluji i na kraju ostadoh sama. Selo sam napustila u svibnju 1995. ali sam se odmah, već iduće godine vratila s mojim unukom Milanom koji je ostao bez roditelja i nastavila sam svoj život. Kad smo se vratili, nismo imali nikakvih problema, Crveni križ, UNHCR i socijalni radnici redovito su nas posjećivali i donosili što je bilo potrebno. Dolazili su tu i pljačkaši, obilazili tek napuštene kuće, odnosili sve što je iole vrijedno, ali mene su zaobilazili, nisu me dirali niti skretali k meni. Znali su da ja tu živim, šutjeli su oni, šutjela sam i ja – prisjeća se prvih dana povratka Dragica Vranešević.
Živi od mirovine pokojnog muža, peradi i jaja ima dovoljno, podrum je pun krumpira i kupusa, uradi nešto vrta za sebe, spremi zimnicu i ne žali se. Željna je ljudi i razgovora, pa kad naleti putnik namjernik, sva ustrepta i ne zna što bi sve iznijela pred gosta, samo da duže ostane. A gosti su rijetki. Do njene kuće može se samo od prašnjave ceste prema Čemernici, gdje se ostavi vozilo, a potom se mora pješice kroz šumu gotovo dva kilometra uskim, jedva vidljivim živopisnim puteljkom. Svako malo izlete poneki fazan ili lisica, iznad došljaka kruže jastrebovi, a u potoku koji se tri puta mora prijeći, ako zastanete na brvnu, vidjet ćete pastrve. Kako nema ljudi, priroda se oslobodila.
– Već godinama sakupljači gljiva znaju za mene pa navrate, popiju kavu, odmore se i odu dalje. Poznaju me sve drvosječe, lovci i krivolovci. Svi skrenu kod mene, počastim ja njih, nekada oni mene i tako sve nekako teče. Zapravo, čini mi se da mi je ovo najbolje životno razdoblje. Kao mlada žena, ovdje sam samo, zajedno s ostalim ukućanima, radila od izlaska do zalaska sunca, uvijek lijegala premorena, a ništa bolje nisam jela ni pila nego danas. Sada uživam u životu, imam vremena za sve, a mirovina je dostatna za pristojan i skroman život. Sada i mnogo više razmišljam i povezujem neke stvari. Moji sunarodnjaci su napustili svoja ognjišta u Oluji, vratili se za kratko nakon par godina, isposlovali obnovu kuća, zaključali ih i vratili se u Srbiju. Na sve strane stoje obnovljene kuće čiji vlasnici nikada u njima nisu niti živjeli, pa sada čekaju nekakav rok da ih mogu prodati. Nije mi jasno, zašto ih država ne primora na neki način da se vrate, jer su im kuće i sagrađene kako bi ostali ovdje. Neka kažu da se ne žele vratiti, pa neka u te kuće usele obitelji kojima bi to itekako dobro došlo, a kraj bi se opet pomalo naselio – razmišlja Dragica Vranešević. Mi znamo da potencijalni povratnici ne ostaju zauvijek jer im je teško osigurati egzistenciju, ali ne želimo baku zamarati dodatnim problemima.
Kada je započela akcija Oluja, u Dragičinoj kući nestalo je struje. Do danas još nije došla. Zakucala je prije desetak godina na neka vrata u Vrginmostu pa joj je rečeno da je ona sama u selu i da zbog nje Elektra neće razvlačiti kilometre žica i postavljati stupove.
– Rekli su mi da je netko posjekao bandere, pa da je to skupo ponovo graditi. A nije bilo skupo obnoviti onolike kuće koje zjape prazne. Pa valjda ja, koja živim ovdje, zaslužujem tih desetak bandera. Ako nemaju, neka ih posijeku u mojoj šumi. Ovako, mučim se već gotovo dvadeset godina uz svijeće, a novaca imam da platim struju – žali se Dragica.
U ispostavi HEP-a u Topuskom, od direktora Mladena Štajduhara, saznajemo da u Elektri ne postoji zahtjev za uvođenje struje u kuću Dragice Vranešević. Kaže da će se tim slučajem pozabaviti i vidjeti što može učiniti.
Najdraži gost Dragice Vranešević je njen unuk Milan Simić, koji živi u Topuskom. Iznajmio je kafić i nekako spaja kraj s krajem.
– Redovito, nekoliko puta tjedno, obilazim moju baku Dragicu. Već se dogovorimo što da ponesem i kupim, pa je snabdijevam kruhom, mlijekom i drugim namirnicama. Sve mi se nekako čini da živi bolje od mene. Iako joj je mirovina skromna, sigurna je, a ja stalno nešto pretačem i kuburim; porezi, prirezi, fiskalni računi, obaveze i stroga pravila poslovanja stalno me drže napetim. Baka je super, dođe mi da nekada od nje posudim koju kunu, umjesto da je obrnuto – kaže Milan i dodaje kako je inače vrlo emotivno vezan za svoje selo Bukovicu, gdje je rođen i gdje je proveo sretno djetinjstvo.
Vladimir Jurišić
Imovinsko – pravne zavrzlame u središtu Zapadne Slavonije
Izbjegavanje povrata imovine
Nakon dva desetljeća nije učinjeno ništa po pitanju povrata nacionalizirane imovine Privrednika, Prosvjete i SPC-a u Daruvaru
Imovinsko – pravni sporovi su među najučestalijim oblicima parničenja na hrvatskim sudovima. Izravna su posljedica bespravnog oduzimanja vrijedne imovine, poslovnih objekata i zgrada raznih društava, ne toliko u materijalnom smislu koliko zbog važnosti održavanja kontinuiteta djelovanja i svrhe zbog koje je pojedino društvo osnovano. Niti nekoliko desetljeća kasnije pitanje povratka nacionalizirane imovine nije riješeno, a izgleda da po tom pitanju ne postoji volja “s vrha”. Sintagma “neka institucije rade svoj posao” ovdje ne vrijedi. Loptica odgovornosti prebacuje se s jedne institucije na drugu, a imovina stoji i propada ili je zaposjednuta. Što se tiče daruvarskog područja, slučaj je to i Srpskog privrednog društva Privrednik, SKD-a Prosvjeta i Srpske pravoslavne crkve.
Što se sve događalo s Privrednikom u Hrvatskoj i Daruvaru svima je poznato. Početkom prošlog stoljeća, trgovac i veleposjednik Isidor Dobrović, inače dobrotvor i član Privrednikovog Patronata, osnovao je fond za podizanje srpskog pomlatka. Sa suprugom Hristinom, rođenom Daruvarčankom, svake je godine uplaćivao Privredniku određen iznos, a Društvu je poklonio i nekoliko objekata – od čega dvije kuće u centru Daruvara. U godinama koje slijede društvu se tri puta zabranjuje rad; 1914., 1941. i 1946. godine, a vlasti mu oduzimaju imovinu koja postaje općenarodna.
Privrednik formalno obnavlja rad 1993. godine kada s aktivnostima nastavlja tamo gdje je društvo stalo. Zahtjevi za povratak imovine pravodobno su podneseni, kao i svi dokumenti koji dokazuju da su oduzete nekretnine u Privrednikovom vlasništvu i to u travnju 2011. godine kada se zahtjev podnosi Vladi Republike Hrvatske, uz podršku Mitropolije zagrebačko – ljubljanske SPC i SKD Prosvjete.
Država, u početku nije vraćala oduzeto zbog odredbe Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, koja kaže da Privrednik nije održavao neprekinuto pravno sljedništvo, ali isti zakon kaže da se u slučaju prekida zbog političkih razloga imovina može vratiti, ako je subjekt promicao hrvatske državotvorne interese. To znači da Vlada odlučuje koje je društvo promicalo interese, a koje nije.
Od tada se nije dogodilo ništa. Privrednik nezadovoljan takvim razvojem situacije u ožujku 2013. godine pokreće kampanju za povrat imovine pod nazivom “Inicijativa za povrat Privrednikove bespravno oduzete imovine”. U obraćanju za pomoć, Privrednik je tada iznio:
– Privrednik do sredstava za stipendiranje dolazi izuzetno teško, uglavnom donacijama, i u ozbiljnoj je opasnosti da se prekine njegova plemenita misija pomaganja siromašnoj djeci i omladini u školovanju zbog nedostatka sredstava za stipendiranje. Istovremeno Privrednikova imovina, formalno u vlasništvu države, propada neiskorištena ili služi samo za bogaćenja pojedinaca. Povratom te imovine i država bi u značajnoj mjeri bila oslobođena obaveza prema tim mladim ljudima, ali bi isto tako poslala snažnu simboličku poruku da brine o sudbini trenutno najranjivijeg dijela društva. Nažalost, sve do danas, ni jedna hrvatska vlada nije ozbiljno razmatrala Privrednikov zahtjev za povrat njegove imovine, niti je uzimala u obzir Privrednikove nesumnjive doprinose hrvatskom društvu i hrvatskoj državi iako je Privrednik pomaganjem u školovanju generacija mladih ljudi značajno doprinosio preobrazbi tadašnjeg pretežno ruralnog u moderno, građansko društvo.
S pravne strane sve je riješeno, odluka je na strani političara. I dok oni odlučuju Privredniku još niti jedna kuća u Daruvaru nije vraćena. Baš kao ni SKD Prosvjeti. Zgradu u ulici Josipa Jelačića 2 koriste druga društva ili su prostorije prazne. Imovina je također oduzeta za vrijeme jugoslavenske vladavine, a sudski spor se vodi od 1992. godine. SKD Prosvjeta je isto kao i Privrednik dokazala kontinuitet djelovanja, međutim bez rezultata. Predmet se danas nalazi na Upravnom sudu.
Najvećim gubitnikom u vezi (ne)povrata oduzete imovine u Daruvaru moglo bi se proglasiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Njoj je oduzet čitav kompleks zgrada u blizini crkve koji zauzima cijelu stranu ulice u kojoj se nalazi, a to je sami centar grada, na Trgu kralja Tomislava. Crkva je još početkom 90-ih krenula u prikupljanje dokumentacije u svrhu predaje zahtjeva za povratom imovine, a predala ga je i prije zadanog roka 1. srpnja 1997. U međuvremenu, gradske vlasti predale su prostorije drugim subjektima. Tako se danas tamo nalaze trgovina, Crveni križ, a jedan objekt bespravno je useljen. Sudskom odlukom Crkvi je sve oduzeto i odlučeno je da joj ništa ne pripada. Protojerej Luka Bosanac nikako nije zadovoljan takvim ishodom.
– Radi se o velikoj imovini i politici nije u interesu da nam je vrati. Mi smo poštovali rok predaje dokumentacije za povrat, a tadašnji gradski oci naknadno su jedan dio naše imovine, poslije 1.srpnja 1997., dali na korištenje Crvenom križu. Tako su iskoristi rupu u zakonu jer se radi o humanitarnoj organizaciji – ističe Bosanac.
Danas se predmet nalazi na Sudu za ljudska prava u Strazburu. Država, kako stoji u rješenju, nudi naknadu od milijun i 600 tisuća kuna što protojerej Bosanac smatra nerealnom cijenom. Osim zgrada, Crkvi je oduzeto zemljište i šume, koje samo oko Manastira Pakra zauzima 820 jutara površine.
– Kada nam se oduzimalo to zemljište nije provedena ni rasprava. Samo nam je vraćeno zemljište u Uljaniku i to već prije 10 godina, oko kojeg nije bilo nikakvih problema. Ja bih se žalio na svim razinama, ali za to nedostaje sredstava. Ako nam se ne može vratiti sve, bili bi zadovoljni i jednim dijelom oduzete imovine – kaže Bosanac.
Danijela Havranek
Boro Lipovac, predsjednik VSNM-a Grada Kastva
Otvorena vrata
Nikada nisam došao kod gradskih vlasti Kastva i naišao na zatvorena vrata
Kako bi se našim čitaocima predstavili, nakon što zadnje tri godine vršite dužnost predsjednika VSNM-a Grada Kastva?
Radim u INA-i, po zanimanju sam kemijski tehničar – specijalist, 53 su mi godine. U Rijeci živim od svoje četvrte godine i namjera mi je ovdje ostati živjeti do kraja života, jer je ovdje i u ovom širem riječkom kraju izuzetno lijepo živjeti. U Rijeci sam živio 20-tak godina, kada sam se 1988. oženio i preselio u Kastav, koji je prije devedesetih bio dio grada Rijeke, a sada je zasebni grad.
Koje su aktivnosti gradskog VSNM-a?
U gradu Kastvu mi Srbi imamo primjeren tretman, naravno, uzevši u obzir što se sve dešava Srbima širom RH. Mi smo ovdje vrlo daleko i vrlo visoko iznad republičkog prosjeka. To znači da su sve naše akcije i prijedlozi od strane gradonačelnika i Gradskog vijeća dostojno prihvaćeni na stvarno iskren i prijateljski način. Nikada nisam došao kod gradskih vlasti i naišao na zatvorena vrata. Uvijek sam ostao više nego ugodno iznenađen načinom kako su nas u gradskoj upravi primili. Kao predsjednik gradskog manjinskog vijeća pokušavam naš rad usmjeriti u pravcu osnovnog zadatka, a to je promoviranje naše zajednice, kulture, tradicije i povijesti. Nisam član niti jedne političke stranke što mi onda daje pravo da se tako i ponašam. Postoji i dio našeg nacionalnog korpusa koji mi to zamjera. Meni čista politika nije u prvom planu i mislim da smo zato tako dobro prihvaćeni. Sličan pristup imao je i moj prethodnik Zoran Stanković, jer je i on bio vanstranačka osoba.
Kakve su potrebe zajednice?
Mi smo u gradskom manjinskom vijeću nastavili takav slijed kakav je započeo kolega Stanković. Srbi se u Kastvu ne osjećaju strancima i sve naše potrebe su uglavnom zadovoljene. Naravno da se može i bolje, ali još uvijek očigledno nije vrijeme za pretjerane zahtjeve uzevši sve trenutne okolnosti u obzir. Naravno, želimo podijeliti okolnosti u kojima se naši sunarodnjaci nalaze u Republici Hrvatskoj, sa susjednim državama razorenim ratovima i svime onime što se događalo na prostorima SFRJ. Situaciju treba sagledati realno i u datom se trenutku ponašati realno te tražiti objektivan odnos.
Kakva je zastupljenost u Gradskom vijeću?
Gradskog vijećnika nažalost nemamo. Imali smo prije više od 5 posto Srba u Kastvu, a prema popisu iz 2011. ima nas 4,8 posto. To u apsolutnom broju znači 530 – 550 stanovnika od 12 hiljada građana Kastva. Gradsko manjinsko vijeće smo birali tri puta za redom. Saradnja sa gradskim vlastima je vrlo dobra. U gradu je na vlasti koalicija oko SDP-a čiji je i gradonačelnik Ivica Lukanović, koji je izuzetno korektan prema svim građanima. Njegov izbor podržale su gotovo dvije trećine birača u Kastvu.
Cijeli riječki krug, zapravo, je vrlo tolerantan?
Naravno, tu su ujedno Viškovo i Opatija. Želja je da svi građani žive dobro, bez obzira otkud dolaze i što su po nacionalnosti ili vjeroispovijesti, bili manjinci ili pripadnici većinskog naroda. Naš osnovni problem je zapravo zajednički – loša ekonomska situacija i pozicija za sve nas. Ako je kod nas loše, na Primorju, kako li je tek onda u drugim dijelovima Republike Hrvatske ili u našem najbližem okruženju?
Planovi?
Zadržati pozicije koje sada imamo i ne dozvoliti smanjenje položaja i prava naših pripadnika. Znam da to neće biti jednostavno jer se kriza svakodnevno produbljuje. Nažalost, postoje i određene političke snage koje ne idu u smjeru suživota. Želimo i dalje stvarati prijatelje, a ne neprijatelje. Naš izbor je Primorje, Kastav i ovaj dio RH. Kao VSNM moramo Srbe što više aktivirati kako bi očuvali našu tradiciju, kulturu, vjeru i povijest. U ovom vremenu teško se boriti protiv asimilacije.
M. Cimeša
Proračun u rezalištu
Prijedlog rebalansa proračuna za 2014. koji je Sabor usvojio 21. marta, odbijajući 11 amandmana mahom iz opozicije, vrlo je restriktivan prema manjinama, ali i obnovi i stambenom zbrinjavanju srpskih povratnika, zaključili su manjinski zastupnici.
Desetak dana prije usvajanja rebalansa, Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora razmotrio je prijedlog rebalansa, pri čemu je u raspravi izraženo nezadovoljstvo činjenicom da se predloženim rebalansom nastavlja tendencija smanjenja sredstava namijenjenih programima i aktivnostima koje predstavljaju temeljne pretpostavke za ostvarivanje Ustavom i zakonima zajamčenih prava nacionalnih manjina.
Od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine, sredstva za njegovo provođenje koja Savjet za nacionalne manjine raspoređuje manjinskim udruženjima i ustanovama postepeno su se povećavala do 2009. godine, od kada konstantno opadaju. Iznos predložen rebalansom iznosi 35.298.370 kuna, što je za 2.655.390 kuna ili 7,3 posto manje od onog predviđenog u prvobitnom proračunu za 2014. godinu.
U odnosu na 2013. godinu, iznos predviđen rebalansom je manji za 13 posto, a od onog za 2012. za 18 posto, pa je trenutno na razini sredstava od prije osam godina, odnosno 2006./2007. godine.
Smanjuje se i iznos koji se u okviru Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta osigurava za poticaje obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina, odnosno za sufinanciranje izrade i nabave udžbenika za nastavu na manjinskim jezicima i pismima, za druga nastavna sredstava i pomagala u funkciji te nastave. Za navedene potrebe sredstva se smanjuju od prvobitno planiranih 2.181.713 kn na 1.581.713 kn, odnosno za 600.000 kn ili za 27,5 posto.
Rebalansom su smanjena sredstava za obnovu i izgradnju u ratu oštećenih stambenih jedinica i to za 21.376.005 kuna, odnosno od 56.876.005 na 35.500.000 kuna ili za 37,6 posto, iako se konstantno upozorava da je došlo do zastoja u obnovi.
Smanjuju se i sredstva predviđena za pojedine aktivnosti provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013.-2020., kao i sredstva za Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma, namijenjena poticanju zapošljavanja koja se od ranije planiranih 9.100.000 kn smanjuju na samo 2.216.000 kn, odnosno za 6.884.000 kn ili čak za 75,6 posto.
Obnova zaustavljena
U ime Kluba zastupnika SDSS-a Milorad Pupovac je upozorio na negativan trend u povratku, rekavši da lani zbog nedostatka sredstava gotovo da nije bilo dodjele stanova, i da je obnova dodjelom građevinskog materijala, skoro stala. To su zabrinjavajući podaci jer povratnici dugo čekaju na rješenje svojih stambenih problema, a s druge strane je stalo i ono malo građevinske aktivnosti koja je bila vezana uz to.
Za reelektrifikaciju namijenjenu za dvjestotinjak adresa u 50-ak naselja za što bi trebalo 30-ak miliona kuna, u protekle dvije godine nije izdvojena nijedna lipa.
– Ljudi koji su imali struju, zahvaljujući razbojništvima, pljački i potpunoj nebrizi države ostali su bez nje, pa ispada da su oni prvi kad se treba štedjeti, rekao je Pupovac.
Na reelektrifikaciju je ukazao i šef zastupničkog kluba Mile Horvat. Radi se o 16 domaćinstava u Bariloviću, 17 u Slunju, 13 domaćinstava u Donjem Lapcu, u Pakracu, Karinu…
– To nisu pojedinačni slučajevi, to se radi o cijelim selima, rekao je Horvat, dodavši da bi pak za adekvatan rad ureda koji se bavi stambenim zbrinjavanjem, trebalo još deset miliona kuna kako bi mogao bar donekle ispuniti svoje zadatke. Naglasio je i da bi se s dodatnih 10 miliona kuna moglo bivšim nosiocima stanarskih prava kupiti još pedesetak stanova u odnosu na dvadeset koliko ih se može kupiti s postojećim sredstvima, što ni izdaleka nije dovoljno u odnosu na ciljanu brojku od sto kupljenih stanova do kraja ove godine.
N. Jovanović
Opet predizborni ispadi mržnje na terenu
S riječi na nedjela
Kampanja mržnje koja je potresla Glinu, polučila je kontraefekt na izvanrednim izborima za gradonačelnika
Desetak dana uoči izvanrednih izbora za gradonačelnika Gline, koji su održani prošle nedjelje, u gradu i okolnim selima, pod okriljem noći, rasparčavan je letak pod naslovom: “Milan Bakšić – prava istina” u kojemu se kandidata za gradonačelnika Milana Bakšića, grubo vrijeđalo, uz navode da je “ratni profiter, da je zapošljavao kumove i rođake, da mu ništa nije sveto, ni Domovinski rat, ni socijalno ugroženi, ni Glina”. Usprkos očekivanju autora, ovaj prizemni pamflet bio je zapravo vjetar u leđa Bakšiću, pa je možda i to jedan od razloga što je porazio protukandidata Ivu Žinića (HDZ) i tako po treći puta zasjeo u gradonačelničku fotelju.
Od ukupno 8.643 upisana birača, Milan Bakšić, kandidat koalicije HSLS, HSU, SDP i njegov zamjenik, Igor Karaturović, dobili su 2.068 glasova, a za njegovog jedinog protukandidata, Ivu Žinića, glasovala su 102 birača manje.
Bakšić kaže da su izvanredni izbori raspisani zbog prevrtljivosti bivšeg koalicijskog partnera HSS-a, koji se usred mandata priklonio HDZ-u, proračun grada nije usvojen, a sve je ukazivalo na to da se Ivo Žinić, nakon debakla na prošlim lokalnim izborima za župana, morao negdje “skrasiti”. Sva ova igra gradu Glini nanijela je višemilijunsku štetu.
– Na sreću, građani su to prepoznali i – idemo dalje. Posebno me veseli što mi sada, nekoliko dana nakon izbora, prilaze građani i čestitaju. Među njima je nemali broj hadezeovaca, koji kažu kako su glasovali za mene jer ih je u dobroj mjeri razljutio letak koji je kružio gradom u kojemu se mene vrijeđalo, ne samo kao gradonačelnika, već i kao čovjeka, zbog čega, na kraju, trpi i moja obitelj. Isto tako, velik broj glasova dobio sam od građana srpske nacionalnosti, jer su prepoznali moje programe i brigu koju vodim o tome da se olakša život u napuštenim i zapuštenim selima ovog dijela Banije, posebno povratnicima. Što se tiče spornog i neugodnog letka, mislim da je povrijeđena sloboda odlučivanja birača, zašto su, zakonom, predviđene i kazne. Naravno da HDZ poriče izradu spornog pamfleta, no siguran sam da će policija utvrditi tko je autor i ma tko to bio, o tome izvijestiti javnost – kaže Bakšić, koji je također izjavio da mu njegov protukandidat Žinić nije čestitao na izbornoj pobjedi.
Neposredno pred izvanredne izbore za gradonačelnika Gline, grad je bio oblijepljen i zlokobnim osmrtnicama nepoznatog autora, kojima se “… Tužnim srcem javlja da je 23.03. u 19,05 sati preminula podružnica SDSS Glina…”, što je, jednako kao i već spomenuti letak, u dobroj mjeri uznemirilo građane.
U Policijskoj upravi Sisačko – moslavačkoj, od glasnogovornice Sanje Klasničke saznajemo da policija radi na slučaju osmrtnice, ali da još uvijek nisu zaprimili nikakvu prijavu niti dojavu o letku koji je dijeljen po Glini i okolici, pa policija o njemu nema nikakvih saznanja.
Đuro Stojić, predsjednik SDSS-a u Glini zgrožen je uznemirujućom smrtovnicom koja je, neposredno pred izbore, osvanula u gradu.
– Ne pamtim da se ovako nešto u Glini, a vjerujem i šire, ikada dogodilo. Članovi SDSS-a u dobroj mjeri su uznemireni. Kako čujem, članovi ostalih stranaka, obični građani, pa čak i neki ljudi iz HDZ-a osuđuju neprimjeren čin. Ljudi su zaplašeni i pripadnici srpske nacionalne manjine smrtovnicu doživljavaju kao prijetnju. Mislim da je sputavanje demokracije i izražavanja slobodne volje građana kroz ovakvu bizarnu prijetnju i po zakonu kažnjivo i vjerujem da će policija uskoro pronaći autora. Što se tiče samih izbora za gradonačelnika, iako SDSS nije zvanični partner koalicije čiji je predstavnik Milan Bakšić, Srbi iz Gline dali su Bakšiću podršku i svoj glas. Iako se ne može reći da smo u potpunosti zadovoljni njegovim dosadašnjim radom na poziciji gradonačelnika, ne može se osporiti da je u najvažnijim trenucima za srpsku nacionalnu manjinu na ovom dijelu Banije uvijek nastojao, a u većini slučajeva i bio, prilično korektan – objašnjava Đuro Stojić.
Vladimir Jurišić
Knjiga o maspoku
Hrvatsko proljeće, odnosno “maspok” iz 1971. bio je uvod u rastakanje Jugoslavije, svojevrsna generalna proba za ono što će se desiti dve decenije kasnije, rečeno je 20. marta na predstavljanju knjige Radovana Kovačevića “Proleće posrnulog bratstva” u dvorani “Prosvjete” u Zagrebu.
O knjizi s podnaslovom “Dalmacija 1967-1972. u predigri za jugoslovensku tragediju” koju je 2012. izdao beogradski “Službeni glasnik”, osim autora koji je bio dopisnik “Politike” iz Splita, govorili su doskorašnji dopisnik ovog lista iz Zagreba Radoje Arsenić i predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić.
– Politika je u Radovanu našla iskusnog i objektivnog novinara koji dobro poznaje sredinu iz koje izvještava, o čemu govori knjiga o jednoj od najosjetljivijih tema koja je ostavila traga na cjelokupnu društvenu i državnu zajednicu, rekao je Arsenić, koji je burne 1971. kao apsolvent prava, bio studentski aktivist i član sveučilišnog rukovodstva koje je srušila nacionalistička studentska struja predvođena Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom.
Citirao je Arsenić i univerzitetskog profesora u Beogradu Slobodana Komazeca koji potiče iz Dalmacije, te je napisao da se “uvidom u taj rukopis može shvatiti kako se mučnim održavanjem sistema otuđenog od običnih građana pripremalo razbijanje jugoslovenske države preko leđa Srba u Hrvatskoj”.
Sam Kovačević govorio je o svojim susretima s Milošem Žankom koji je smijenjen jer je smetao hrvatskim nacionalistima. Kovačević je govorio i o uzavrelim duhovima u Dalmaciji za vrijeme maspoka, kad je pokušavao naći sugovornike s glasom razuma. Također je naveo da je istaknuti rukovodilac Ante Jurjević Baja do Karađorđeva podržavao maspok, a onda je odjednom promijenio stranu kao i brojni drugi partijci. Istaknuto je da je maspok još uvijek rijetka tema u publicistici, a posebno stručnoj, dok za političare predstavlja svojevrsnu vruću kašu.
– Ono malo stavova što se na ovu temu može čuti dijametralno su različiti, baš kao i kad se poteže tema o proteklom ratu, tj. da li se radi o agresiji ili klasičnom građanskom obračunu “drugim sredstvima”, ocijenio je Arsenić. Među publikom u punoj dvorani bili su i otpravnica poslova ambasade Srbije Bosa Prodanović i brojne kulturne i javne ličnosti iz srpske zajednice u Zagrebu.
N. J.
Skup “Evropsko bogatstvo višejezičnosti”u Vukovaru
Antievropska inicijativa
Da li onima koji su u slabijoj poziciji, treba pomoći da budu ravnopravni članovi ili ih pretvoriti u građane drugog reda?
U okviru Dana interkulturalnosti, a u organizaciji kampanje “Svi mi – za Hrvatsku svih nas” , Nansen dijalog centra i Evropskog doma Vukovar, u Vukovaru je održan okrugli sto na temu “Evropsko bogatstvo višejezičnosti: Quo vadis Croatia?”, s ciljem doprinosa interkulturalnom i međuetničkom razumevanju, zaštiti kulturnog i jezičnog bogatstva i raznolikosti.
Manjinski jezici upotrebljavaju se u 27 lokalnih zajednica na osnovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a u njih 30 u skladu sa Statutima lokalnih vlasti, čulo se na skupu. Prema rečima Eugena Jakovčića iz Dokumente, cilj ovog događaja je odaslati zajedničke poruke o višejezičnosti kao imperativu kulturnog identiteta Europe. Kampanja “Svi mi – za Hrvatsku svih nas” pokrenuta je protiv širenja mržnje i netolerancije te kao odgovor na aktuelna referendumska događanja u Hrvatskoj.
– Naša inicijativa je u januaru ove godine Hrvatskom saboru predstavila podnesak zastupnicima i sudijama Ustavnog suda u vezi sa zahtevom Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara o raspisivanju referenduma o pravu nacionalnih manjina na ravnopravnu upotrebu manjinskog jezika i pisma te dala pregled svih međunarodnih instrumenata i normi za zaštitu jezičnih prava nacionalnih manjina, rekao je Jakovčić i dodao da će Platforma 112 koja okuplja brojne organizacije civilnog društva i dalje institucionalno raditi kako bi preduhitrila bilo kakvu inicijativu koja bi mogla krenuti tragom zahteva za referendumom.
– Referendumska inicijativa kojom bi se prava na manjinski jezik i pismo ostvarivala samo u onim sredinama u kojima neka nacionalna manjina čini više od 50 odsto stanovništva, suprotna je načelima i dobrim praksama širom Europe, upozorio je Jakovčić.
Uz predstavnike državne i lokalne uprave, nacionalnih manjina, organizacija civilnog društva i tzv. Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara, skupu su prisustvovali i predstavnici ambasada Švedske, Finske, Belgije, Velike Britanije i Mađarske koji su govorili o višejezičnosti i pravima nacionalnih manjina u svojim zemljama u kojima je prag za pojedina manjinska prava daleko niži od onog koji danas prelaze Srbi u Vukovaru, ali je stepen ostvarivanja tih prava vrlo visok.
Jedino je predstavnik hrvatske nacionalne manjine u Srbiji Tomislav Žigmanov, direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, izrazio nezadovoljstvo što je broj lokalnih samouprava u Srbiji u kojima je hrvatski jezik u službenoj upotrebi neusporedivo manji u odnosu na slovačku ili rumunsku nacionalnu manjinu. U mestima gde je i hrvatski jezik službeni, postoje problemi poput vođenja sporova pred pravosuđem kao i kod izdavanja dokumenta na hrvatskom jeziku te ostvarivanja prava na službenu komunikaciju sa predstavnicima državnih tela Srbije. Navodeći pozitivne primere, Žigmanov je rekao da je u telima Skupštine AP Vojvodine, Vladi i javnim preduzećima, u službenoj upotrebi i hrvatski jezik, da postoji komunikacija s tim telima i na hrvatskom jeziku, što je, smatra, deo već tradicionalno većeg osećaja pokrajinskih vlasti za prava nacionalnih manjina.
– Manjinska prava su sastavni deo korpusa ljudskih prava i njihovo kršenje predstavlja kršenje ljudskih prava. Kao država morali smo ispuniti političke kriterijume za članstvo u EU koja je od nas zahtevala da izgradimo demokratske institucije koje će jamčiti vladavinu prava, ljudska prava i prava pripadnika nacionalnih manjina. Živimo u demokratskom društvu i nemam ništa protiv toga da se zahtevi pokreću, međutim, pojedini zahtevi zasigurno će za sobom povući upitnost verodostojnosti našeg članstva u nekim međunarodnim telima, upozorio je Ljubomir Mikić, predstavnik vukovarskog Centra za mir, pravne savete i psihosocijalnu pomoć.
Sa skupa je upućen apel Platforme 112 i Građanskog odbora za ljudska prava u kome se ističe da se iskazivanjem netrpeljivosti prema nekoj manjini i simbolima njenog kulturnog identiteta ograničavaju sloboda, prava i sigurnost njenih pripadnika, građana i građanki Republike Hrvatske, a u konačnici su ugroženi i pripadnici većinskog naroda koje se stalno uverava kako su im “oni drugi”, iako ih je daleko manje, trajna i opaka pretnja.
– Iza kojih smo mi moralnih načela spremni stati kao osobe, članovi jednog društva i države? Da li onima koji su manjina, dakle u slabijoj poziciji, treba pomoći da budu ravnopravni članovi ili ih se treba pretvoriti u građane drugog reda?, pitanja su iz “Apela u ime razuma, za Hrvatsku svih nas“.
Dragana Bošnjak
Godišnjica u Bolmanu
Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista (ZUABA) Osječko-baranjske županije (OBŽ) organizirala je obilježavanje 69-godišnjice Bolmanske bitke, koja se odvijala od šestog do 21. marta 1945. godine na širem prostoru oko Bolmana i uz lijevu obalu rijeke Drave, a u njoj su učestvovali borci Jugoslovenske, Crvene i Bugarske armije, a protiv jedinica njemačkog Vermahta.
Vijenci su položeni na spomen-obilježja u Petlovcu, Baranjskom Petrovom Selu i Bolmanu, a glavna svečanost podsjećanja na te značajne dane održana je kod Bolmanskog spomenika na raskršću puteva Bolman – Baranjsko Petrovo Selo – Petlovac, koji je obnovljen prošle godine.
Vijence su položili predstavnici SABA RH, generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić, predstavnici SUBNOR-a Vojvodine, Apatina, Bečeja i Sombora, predstavnici Osječko-baranjske županije, SABA-e OBŽ i ZVO-a iz Vukovara te predstavnici Općine Jagodnjak, Općine Petlovac, Grada Belog Manastira, VSNM-a OBŽ, Darde, Belog Manastira i belomanastirskog pododbora SKD-a “Prosvjeta”. Na obilježavanju godišnjice bile su i delegacije Općine Kneževi Vinogradi i antifašističkih udruženja iz Belog Manastira, Borova, Osijeka, Požege, Trpinje i Vukovara.
U ime Općine Jagodnjak vijence su položili načelnik Anđelko Balaban i Vlade Stajević zvani “Kruščar”, najstariji Bolmanac i jedini živi učesnik Bolmanske bitke iz Bolmana. Završno obilježavanje godišnjice Bolmanske bitke održano je kod spomenika u središtu sela, na kome su isklesana imena poginulih boraca iz Bolmana i Majških Međa, a poslije toga je u mjesnom Domu kulture održan i završni dio svečanosti.
Pred stotinjak okupljenih gostiju, za koje je bolmanska “Zlatna žena” priredila ručak, uspomene na Bolmansku bitku, njen tadašnji i današnji značaj, evocirali su Nikola Opačić, predsjednik ZUABA-e OBŽ i potpredsjednik SABA-e Hrvatske, načelnik Općine Jagodnjak Anđelko Balaban, prof. Pero Matić iz Darde, predsjednik UABA-e Osijek i Stevo Drača iz Apatina, predsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a Apatin te član Pokrajinskog i Republičkog odbora SUBNOR-a Srbije.
Potom je pjevačka grupa UABA-e Osijek, pod vodstvom nastavnice u penziji Dušanke Stojnović, otpjevala tri pjesme posvećene partizanskoj borbi i Baranji, a program je završen recitalom pod nazivom “Krvava bajka”, koji su izvele učenice Jelena Kozolić i Sanja Marković, članice jagodnjačkog pododbora SKD-a “Prosvjeta”.
Jovan Nedić
Profesor Milan Mirić u Karlovcu predstavio svoje knjige
O Matošu, Vaništi i drugima
Pisanjem pokušavam “otaljati” stare dugove književnosti, prijateljima i sebi, kazao je prof. Milan Mirić
Jedan od najcjenjenijih intelektualaca, književnika i publicista, profesor Milan Mirić, gostovao je u Karlovcu. Tribina je održana 17. marta, na stotu godišnjicu smrti Antuna Gustava Matoša. Govorilo se o tri Mirićeve knjige, objavljene od 2011. do 2013. godine, koje su prvi put predstavljene u Karlovcu. Riječ je o knjizi “Eseji” u kojoj Mirić piše Karlovčanima blisko povezanima s Krležom; povjesničaru i publicistu Slavku Goldsteinu, povjesničaru i teoretičaru književnosti Stanku Lasiću i likovnom umjetniku Josipu Vaništi, o karlovačkom slikaru Franji Korenu i drugim temama. Za ovo djelo Mirić je dobio nagradu Fonda “Miroslav Krleža”.
Knjiga “Tri eseja za J .V.” izdana je 2012. godine i u njoj se Mirić ponovo bavi Vaništom. Lani je izišla i Mirićeva knjiga “Cesarec smrtimice” u kojoj se bavi ovim poznatim hrvatskim književnikom i bliskim Krležinim suradnikom, stradalim u ustaškom logoru u Kerestincu.
Mirić je od sredine 60-tih prošlog vijeka pa do lani izdao još petnaestak drugih knjiga, brojne eseje, feljtone, niz članaka i kraćih literarnih djela.
– Ja sam se cijeli život bavio publicistikom, uređivanjem časopisa i knjiga u izdavačkim poduzećima. Cijelo to vrijeme tiha patnja mi je bilo aktivno pisanje, a od toga sam i preživljavao. Mentalno sam još uvijek relativno dobar, bez obzira na svoje godine i od kada sam u penziji, počeo sam aktivnije pisati, želeći sve što sam htio napisati s obzirom na vrijeme koje mi je u životu još ostalo i na taj način ostaviti nekog traga. Mislim da sam knjigom eseja iz 2011. uspio stvoriti knjigu koja danas stvarno nešto znači u hrvatskoj književnosti. Zapravo, pokušavam “otaljati” neke stare dugove književnosti, prijateljima i sebi, koje nisam uspio ispuniti dok sam radio, kazao nam je prof. Milan Mirić, 1931. godine rođen u Gornjim Dubravama, pored Ogulina.
Osnovnu školu pohađao je u Varaždinu i Kraljevu, gimnaziju u Kraljevu i Karlovcu, a diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i urednik, profesionalni omladinski rukovodilac i direktor sektora za kulturu zagrebačkog Studentskog centra sve do 1974., a u mirovini je od 1999.
Za Miroslava Krležu kaže da je svoja najveća djela, koja su i danas najintrigantnija, napisao do 1941. Matoš je i danas “živ” pisac. Za Vaništu, Lasića i Goldsteina kaže da su klasici i njegovi dobri prijatelji, da je o njima pisao s veseljem uz nadu da ih nije razočarao. Boem i slikar Franjo Koren je čovjek kojem bi se Karlovac trebao dostojno odužiti i jednoj galeriji dati ime po njemu. Za Antuna Cesarca Mirić kaže da je “morao poginuti jer nije imao drugog izbora sa obzirom na svoj dotadašnji rad i stavove”, premda su mu ustaše nudili spas ako ga se javno odrekne, na što on nije pristao.
M. Cimeša
U dalju obeležili Svetski dan voda
Nagrade učenicima
U konkursu na temu “Voda i energija” učestvovali su đaci iz Bijelog Brda i Dalja
Komunalno preduzeće Čvorkovac iz Dalja i ove godine je prigodnom svečanošću u prostoru Kulturno-naučnog centra Milutin Milanković obeležilo Svetski dan voda, 22. mart.
– Budući da je vodosnabdevanje jedna od naših delatnosti, odlučili smo da i mi nešto vratimo zajednici, u prvom redu deci. Zato smo i ove godine kao i proteklih pet, raspisali konkurs za učenike i nagradili njihove radove na temu “Voda i energija” što je moto ovogodišnjeg obeležavanja, kaže direktorka Čvorkovca Anđelka Tomašević.
Na konkursu je učestvovalo 60-tak učenika iz osnovnih škola u Bijelom Brdu i Dalju te srednje škole u Dalju. Novčane nagrade u iznosu od po 1000 kuna osvojili su prvi i četvrti razred iz Bijelog Brda i 3b razred daljske osnovne škole. Tokom istraživanja provedenog u okviru zadane teme, učenici su došli do zanimljivih saznanja koja su prezentovali kroz učešće u nagradnom kvizu. U okviru obeležavanja dana posvećenog vodi, održano je predavanje o tome kakvu vodu pijemo.
– Voda u Osječko-baranjskoj županiji je opterećena arsenom, manganom i željezom. Da bi se distribuisala do potrošača mora se preraditi, zato naši vodovodi nisu samo distributeri već i proizvođači zdravstveno ispravne vode. Činjenica je da je Hrvatska visoko u vrhu po bogatstvu voda i da smo jedna od retkih evropskih zemalja čiji stanovnici kad otvore slavinu, tu vodu mogu i piti. Velika većina evropskih gradova ima sanitarnu vodu koja nije pitka već se za piće koristi flaširana voda, istakla je Vera Santo, voditeljka odeljenja za ispitivanje vode pri službi za zdravstvenu ekologiju Zavoda za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije. Čvorkovac dosta ulaže da građani opštine Erdut piju vodu iz slavine, što kako ističe, direktorka ovog komunalnog preduzeća, nije nimalo jednostavno.
– Mi imamo čitavu proizvodnju u pogonu prerade vode. Snabdevamo sva naša mesta, Dalj, Erdut i Aljmaš sem Bijelog Brda koje se vodom snabdeva iz grada Osijeka. Pre desetak dana smo dobili najavu nove investicije vredne 150 miliona kuna vezane za projekte odvodnje i vodosnabdevanja koji će biti realizovani u saradnji sa Vladom RH, Evropskom unijom, Hrvatskim vodama kao i učešćem našeg vlasnika, opštine Erdut, najavila je direktorka Anđelka Tomašević.
D. Bošnjak
U Vukovaru obeležen Nacionalni dan invalida rada Hrvatske
Problemi invalidnih nerešeni
Društvo osoba s invaliditetom “Podunavlje” danas broji 547 članova, od kojih je 70 odsto invalida rada
Programom pod nazivom “I dalje s ružom” Društvo osoba s invaliditetom “Podunavlje” iz Vukovara obeležilo je 21. mart, Nacionalni dan invalida rada Hrvatske. Prema rečima predsednice Ljubice Prekodravac, u Hrvatskoj je danas oko 250 hiljada invalida rada, a oko 5 hiljada na području Vukovarsko-sremske županije. Društvo osoba s invaliditetom “Podunavlje” danas broji 547 članova, od kojih oko 70 odsto pripada kategoriji invalida rada
– Položaj invalida rada je izuzetno težak jer su kao sve osobe s invaliditetom, i dalje na marginama društva. Sve teže ostvaruju svoja prava po pitanju penzija, radnog staža, stanovanja i javnog prevoza. Najveći problem je što ne mogu aktivirati svoju preostalu radnu sposobnost. Nema više radnih mesta na kojima su radili, ali ni prilagođenih novootvorenih radnih mesta. Imamo slučajeve obrazovanih i još uvek radno sposobnih invalida rada koje niko ne želi zaposliti pa su prinuđeni da žive od penzija koje su nedovoljne za normalan život, ističe Ljubica Prekodravac. Da penzije ne pokrivaju ni osnovne potrebe potvrđuje i Branko Kovačić iz Borova.
– Žena i ja živimo od 1200 kuna mesečno invalidske penzije. Dok poplaćamo sve dadžbine, ne ostane nam ništa, kaže Kovačić koji je invalid od detinjstva, ali je sve do 1998. godine radio u fabrici Borovo nakon čega je otišao u penziju kao invalid rada.
Još uvek je prisutan i problem pristupačnosti zgradama, ali se poslednjih godina u Vukovaru o tome vodi više računa pa tako novoizgrađeni objekti imaju prilagođene prilaze, rampe ili liftove. Među institucijama koje su i dalje nepristupačne invalidima su Vukovarsko-sremska županija, Ured državne uprave i Ured za stambeno zbrinjavanje.
– Nažalost, ljudi ne žele ili neće da shvate da je osobama s invaliditetom ponekad i jedna stepenica nepremostiva prepreka. Mi danas u Vukovaru imamo niz visokih pešačkih staza, nemamo nijednog niskopodnog autobusa, nema organizovanog prevoza za invalide dok su nekim evropskim zemljama čak i taksi vozila prilagođena invalidima. Kada je stanovanje u pitanju niko ne razmišlja da li je ono prilagođeno osobi s invaliditetom. Iako smo deo Evrope, daleko smo još od evropskih standarda, kaže Ljubica Prekodravac.
– U evropskim zemljama invalidi ostvaruju pravo i na svoje lične asistente koji im pomažu u svakodnevnom životu, dok je to u Hrvatskoj moguće samo putem projekata i programa udruženja osoba s invaliditetom, ističe Prekodravac koja smatra da bi se takve potrebe invalida trebale finansirati iz državnog budžeta.
D. B.
Jagodnjaci unapređuju proizvodnju čuvenog specijaliteta
Kulin-inkubator na čekanju
Jagodnjački bi proizvođači kulina na kraju projekta trebali bi dobiti četverodelnu halu za proizvodnju
Na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja, koji je završen 18. februara, Opština Jagodnjak nominovala je projekt vredan približno osam miliona kuna. Projekt je u uskoj vezi sa već brendiranim jagodnjačkim kulinom, praćenjem celokupnog procesa od svinjokolje do rezanja, i dakako tradicionalnom manifestacijom “Jagodnjačka kulinijada”.
Projekt se zove “Kulin inkubator” jer je osnovni cilj projekta okupiti proizvođače kulina što će za rezultat imati povećanje proizvodnje u selu. Projekt je nastao u saradnji sa Osječkim poljoprivrednim fakultetom čiji su stručnjaci duboko infiltrirani u sve što je u vezi s nadaleko poznatom baranjskom delicijom. Ako sve bude teklo prema planu jagodnjački bi proizvođači kulina, preciznije početnici, na kraju projekta trebali bi dobiti četverodelnu halu za kuline u kojoj bi svaki deo hale bio posebna celina.
Za ilustraciju, u svakoj bi se manjoj hali odvijao zasebni proizvodni proces, nakon kojega bi kulinovi završavali u četiri komore predviđene za sušenje i dozrevanje. Proizvođači početnici s halom će se moći koristiti godinu ili dve, čim se uhodaju u posao, i to potpuno besplatno, a nakon što prikupe dovoljno financijskih sredstava da se samostalno otisnu u preduzetničke vode, svoja bi mesta prepustili novim proizvođačima. Celi bi proces trebao biti praćen pod povećalom stručnjaka iz Osijeka pa je u sklopu cele priče nominovano i opremanje kompletne labaratorije u kojoj bi se pratila tehnologija proizvodnog procesa te obavljale analize s ciljem standardizacije i kvalitete. Godišnje se u ovom malom baranjskom selu proizvede čak nekoliko desetaka tona kulina, i ne manje važno, kulinove seke.
– Iz godine u godinu sve je više proizvođača kulina i u ovom ih je trenutku oko dvestotinjak domaćinstava što je respektabilna brojka. Po domaćinstvu se godišnje proizvede minimalno dvadesetak kulinova. Ne treba zanemariti ni činjenicu da se može i solidno zaraditi jer je prosječna cijena po kilogramu 180 kuna, kaže Anđelko Balaban, načelnik Opštine Jagodnjak.
Imajući u vidu da Opština Jagodnjak, inače jedina na području Baranje, već nekoliko godina u kontinuitetu koristi razne EU fondove upravo za poboljšanje kvalitete i povećavanje kapaciteta proizvodnje kulina za nadati se da će projektu stići zeleno svetlo iz resornog ministarstva.
Zoran Popović
26. prekogranično okupljanje u počast starom kraju
Beogradsko “Kordunaško veče”
Bila je to idealna prilika da se oko 700 Kordunaša okupi u velikom broju, da se druže i razmijene novosti iz postojbine
I ove godine, sredinom marta, 26. put zaredom u Beogradu je održano tradicionalno “Kordunaško veče”. Organizirao ga je Zavičajni klub Kordunaša koji su prije živjeli, a održano je u jednom surčinskom restoranu. Bila je to idealna prilika da se oko 700 Kordunaša okupi u velikom broju, da se druže, razmijene iskustva i događaje iz života, da razmjene informacije i novosti iz rodnog kraja.
Mnogi među njima nisu se dugo vidjeli, a neki čak od Oluje, dakle skoro punih 19 godina. Goste je zabavljao sastav “Crni biseri”, a također su nastupili folklor i pjevačka grupa Dvojnice iz Vrginmosta. Među gostima bili su Miodrag Linta, donedavni i budući član narodne Skupštine Republike Srbije iz redova Vučićeve Srpske napredne stranke, predsjednik SKD Prosvjeta Čedomir Višnjić i krnjački načelnik Dejan Mihajlović. Bili su tu i predstavnici Sportskog društva Petrova gora iz Vojnića.
– Dogovorili smo nastup Karioka, a to su igrači nogometaši porijeklom sa Korduna i iz Karlovca koji sada žive u Srbiji i Beogradu, a nekad su nogomet igrali u zavičaju. To će se dogoditi na našoj tradicionalnoj manifestaciji “Zelena noć” Petrove gore koja će se ove godine održati 26. jula na Muljavi, a prije toga u Vojniću biti tradicionalni nogometni turnir. Razgovarali smo sa našim ljudima o tome kako da nam pomognu jer smo u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Naši zemljaci su nam donirali 22 sportske torbe za juniore i 20 pari kopački koje je nabavio Zoran Pekeč. Najavljene su i druge akcije u vezi pomoći našem klubu, kazao je Slobodan Malić, tajnik SD Petrova Gora.
M. C.
Skupština Sportskog društva i NK “Petrova gora”
Igraju za ručak mjesečno
Igračima “Petrove gore” ponekad refundiraju trošak dolaska na utakmice, a jednom mjesečno dobivaju ručak
Seniorski sastav nogometnog kluba “Petrova gora” iz Vojnića takmiči se u Drugoj nogometnoj ligi Karlovačke županije. Tim, pod vodstvom trenera Stjepana Benića, ima 20 igrača i u protekloj sezoni 2012./2013. zauzeo je četvrto mjesto. U ovogodišnjoj takmičarskoj sezoni, u prvom dijelu, ekipa je na trećem mjestu sa pet bodova zaostatka za vodećim timom. Ostvarenim rezultatima smo, uzevši u obzir uslove u kojima djelujemo, zadovoljni, rekao je predsjednik kluba Predrag Knežević, na izvještajnoj skupštini NK “Petrova gora”.
Financijska sredstva su izuzetno skromna tako da se igračima ponekad refundira trošak dolaska na utakmice, a jednom mjesečno dobivaju ručak nakon utakmice. Klub je bio na pripremama u Umagu, a nabavljeni su nove trenirke. Klub je sudjelovao, uz zagrebački Dinamo, kao jedina hrvatska ekipa u akciji borbe protiv nasilja i rasizma na nogometnim terenima koje provodi UEFA preko FARE programa.
– Po prvi puta nakon pokretanja omladinskog pogona imamo tri ekipe koje se takmiče u nogometnim ligama Karlovačke županije. Nismo među najboljima, ali ni uslovi nam nisu dobri. Juniori su pri vrhu svoje tablice, pioniri oko sredine, a najmlađi – limači su pri začelju. Ovi rezultati su u skladu sa našim mogućnostima, posebno financijskim. Moramo osigurati prijevoz na utakmice za sve tri mlade selekcije, više treninga i educiranje novih trenera…Ipak, uspjeli smo nabaviti trenirke i sportske torbe za mlađe naraštaje – kazao je Nemanja Eremić, član Upravnog odbora zadužen za projekte. O planu rada za ovu godinu govorio je tajnik kluba i trener sa UEFA C licencom Slobodan Malić.
– Privesti tekuću takmičarsku sezonu kraju sa što boljim plasmanom svih selekcija, organizirati “Zelenu noć”, pokušati opet otići na pripreme u Umag, omogućiti što bolji rad i uslove mlađim selekcijama, opet se uključiti u akciju sprečavanja govora mržnje i nacionalizma na nogometnim terenima, završiti konačno klupske prostorije i pomoćni teren, glavni su nam zadaci – rekao je Malić.
Igrači iz Vojnića su u prvom kolu proljetnog nastavka prvenstva na domaćem terenu pobijedili vodeću Dobru iz Novigrada sa 3:1 pa su i dalje na trećem mjestu prvenstvene tablice.
M. Cimeša
Stogodnjak (209)
28. 3. – 4. 4. 1914: “Vječna tmina, vječna gluša, vječni počinak otimlje nam i grabi nezaboravnog našeg druga Budu Budisavljevića, jednoga od najplemenitijih sinova hrvatske domovine – jednoga od najvjernijih, najznatnijih i najboljih nosioca i čuvara svetih nam predaja srpske veličine i srpskog junaštva. Srce je njegovo ljubilo tu hrvatsku rođenu grudu nad sve ino – srce je njegovo nad sve ino ljubilo srpske amanete, srpske narodne svetinje. On je bio branitelj i veliki privrženik one velike ideje – ideje narodnog jedinstva Hrvata i Srba; on je dobro poznao i vidio u tom jedinstvu najjače falange branitelja naših narodnih prava, naše hrvatske domovine…” prenosi Srbobran dijelove govora što ga je književnik Ljubo Babić, poznatiji kao Šandor Ksaver Đalski izgovorio nad lijesom Bude Budisavljevića.
Srbobran također prenosi i pisanje domaće štampe o smrti ovog poznatog srpskog uglednika, pa tako: “Nenatkriljivi pučki govornik svojom je rječitošću obarao protivnika, oduševljavao mase, sugerirajući im plemenite porive. Dubokim poznavanjem narodne pjesme… one je čitav bio jedna pjesma…” (Hrvatski pokret) “Bio je potpuni demokrata i valjan čovjek, koji je u prošlim političkim borbama bio vazda među prvoborcima…” (Slobodna riječ). Neumitna smrt potražila je jednu žrtvu u redovima mlađih narodnih pobornika i ovaj put je snažnim zamahom pokosila jedno veliko srce puno toplote i dobrote”. (Narodne novine). “Uživao je glas dobroga političara, a mi kao njegovi politički protivnici možemo reći da ono što je radio, činio je u osvjedočenju i dobroj volji…” (Hrvat). “Za njega je politika bila više stvar srca, osjećanja, kao i inače u životu što je bio – čovjek dubokog osjećaja, osjetljive duše, iskrene odanosti stvari svoga naroda, neiscrpne ljubavi za sve lijepo i plemenito, vjeran prijatelj, dobar drug… Bio je dobar Srbin, dobar Hrvat i u svojim idealima dobar Slaven…” (Agramer Tagblat). “Izrazita slavenska duša… poznat po svojoj dobroti i blagosti, koja nije bila kontradiktorna njegovoj snažnoj pojavi, bio je svagdje rado viđen i sa iskrenim veseljem priman…” (Obzor). U Zagrebu je osnovan i Fond Bude Budisavljevića iz kojeg će se nagrađivati vanjski suradnici Srpskog kola, “prvog seljačkog lista u ovostranom Srpstvu”, kako su ga nazivali, čiji je jedan od idejnih začetnika bio i sam Budisavljević.
* Srpska banka u Zagrebu održala je 18. glavnu skupštinu dioničara, posljednju u starim prostorijama. Nova zgrada na početku Jurišićeve već je dovršena, svi stanovi i poslovni prostori su iznajmljeni, a u toku je namještanje ureda gdje će se nalaziti sama banka.
* u Gračacu je, u 30. godini, umro Bogdan Ristović. U vrijeme Rauhove hajke na Srbe Ristović je zajedno s još osmoricom Glinjana uhapšen radi “veleizdaje”. Više od godinu dana nedužan je ležao u istražnom zatvoru, a umro je od posljedica zatvorskih tortura.
Đorđe Ličina