Kult ličnosti
Branko Ćopić
Jedan od najpopularnijih jugoslavenskih pisaca napustio je ovaj svijet prije tri decenije, 26. ožujka 1984. godine, skokom s Brankovog mosta u Beogradu. Ćopić je bio autor izuzetne popularnosti, neobično plodan i preveden na više od 30 jezika širom svijeta. Prvu književnu nagradu dobio je za kratku priču 1938. od Akademije sedam umetnosti, dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, NIN-ovu nagradu za najbolji roman primio je 1958. za “Ne tuguj, bronzana stražo”, dok je Njegoševu nagradu dobio 1972. za antologijsku zbirku pripovjedaka “Bašta sljezove boje”. Veliku popularnost stekao je među mladima pišući priče za djecu, kao što su “Ježeva kućica”, “Doživljaji mačka Toše”, “Orlovi rano lete” i druge. “Kada završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti”, govorio je. Očigledno je pisanjem bajkovitih priča o djetinjstvu i ratu branio i samoga sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve skučenije i tamnije.
Mladen Stilinović
Retrospektiva znamenitog zagrebačkog konceptualnog umjetnika otvara se krajem ožujka u New Yorku u galeriji e-flux. Na izložbi naslovljenoj “Ništa dobiveno kockom” Stilinović će izložiti više od pedeset radova, uglavnom kolaža nastalih posljednjih tridesetak godina. Prikazivat će se i njegovi filmovi, a jedan od središnjih radova bit će instalacija “Ambijent od novca” iz 1980. godine. Jedna serija radova nosi pak naslov “Polagano uništavanje američke ekonomije”. Riječ je o kolažima napravljenima od isječenih novčanica dolara, o čemu Stilinović kaže: “Sada već godinama radim tako da uništavam dolar, pa tako mogu reći i da uništavam američku ekonomiju.”
Yael Ronen
Kazališna redateljica iz Izraela ovih je dana u Berlinu, u kazalištu “Maksim Gorki” postavila predstavu “Common Ground” (“Zajednička zemlja”) o ratu na području bivše Jugoslavije. Za njezine glumce to je i putovanje u vlastitu prošlost. Petero glumaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije – svi već godinama žive daleko od svojih domovina – zajedno s jednim rođenim Nijemcem i jednom Židovkom traže svoju “zajedničku bazu”. Prodiru duboko u kaos od sjećanja, predrasuda i emocija i postavljaju pitanja žrtvama i počiniteljima. “Sve je tako komplicirano”, rekao je na sceni jedan od glumaca. Tema je zemlja koja više ne postoji – bivša Jugoslavija, ali i sukob koji je i dalje tu, bez obzira na to što je rat odavno završen.
Oliver Frljić
U HKD Teatru u Rijeci redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević otpočeli su probe za predstavu “Aleksandra Zec”. Praizvedba je zakazana za 15. travnja, a o predstavi Frljić kaže: “Nakon više od dvadeset godina, ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na sva priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između naših i njihovih. Ova predstava bi pak pokušala napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija, 18 godina nakon rata spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i u Antigoni, mi se još uvijek spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.”
Ivan Vidić
Dramski pisac iz Zagreba, autor je zbirke priča “Južna država” koju je objavio u vlastitoj nakladi. Radi se o trinaest žestokih, satiričnih i najčešće fantastičnih priča, u kojima se autor otkriva kao duhovit promatrač, maštovit pripovjedač i otrovan kritičar našega svijeta i svoje generacije, čiju je mladost zapečatio rat. Okosnica svih priča su tzv. mali ljudi, čovječuljci dva i tri centimetra visoki što žive u kući velikoga tajkuna. Oni su fantastična bića nestvarne realnosti: pustinje koja predstavlja domovinu, terevenke koja se nastavlja unedogled i događaja koji se, kao kakav teatar smrti, kreću od bizarnog do zastrašujućeg. Diskretan humor, poigravanje s apsurdom, poremećena osjećajnost likova i dobar pripovjedni stil razlozi su zbog kojih Vidićevu zbirku priča valja pročitati.
Peter Handke
Književnik poznat po revolucionarnim djelima poput “Psovanja publike”, “Straha golmana pred jedanaestercem” i “Kratkog pisma za dugi rastanak”, laureat je cijenjene nagrade Ibsen za 2014. godinu. Unatoč njegovim neosporno vrijednim djelima, brojne je svoje fanove odbio podrškom Slobodanu Miloševiću i knjigom “Pravda za Srbiju” objavljenom 1996., u kojoj objašnjava da genocida u Srebrenici nije bilo. U tom je razdoblju otkrio i da se sastao s Radovanom Karadžićem, i to u vrijeme kada je on već bio optužen za ratne zločine i započeo višegodišnje skrivanje. U obrazloženju žirija piše kako je nagrada Handkeu uručena zbog njegova “opusa koji je bez premca u svojoj formalnoj ljepoti i briljantnim refleksijama”. Nagradu Ibsen utemeljila je norveška vlada 2007., a dosad su je dobili Peter Brook, Ariane Mnouchkine, Jon Fosse i Heiner Goebbels.