Ljevica iz vica

Politička vizija predsjednika HDZ-a, znamo, uska je, klaustrofobična i mračna: u tunelu, usred mraka, nailazimo na Karamarka. Ništa čudno, utoliko, što mu se ondje povremeno ukazuje crvena petokraka. Iznerviran, u Zadru je gorljivo povikao da će mrsku zvijezdu zabraniti čim osvoji dovoljno zastupničkih mandata; istreniran, u Bruxellesu je obećanje povukao nakon nepuna dvadeset i četiri sata. Dezorijentiranu bi potragu korifeja hrvatske opozicije za vlastitim mišljenjima i stavovima najsmislenije, dakako, bilo ignorirati. Riječ je o tko zna kojoj po redu potvrdi paradoksa ovdašnje političke geometrije, koja kaže: čim u Hrvatskoj netko spomene zvijezdu, znamo da se vrtimo ukrug. Ovoga puta, međutim, vrijedi čuti političku reakciju na Karamarkovu reakcionarnu akciju. Dijelom zato što je začarani zvjezdani krug pokušala napustiti. Ali dijelom, na nesreću, i stoga što nas je iznova podsjetila koliko je nisko postavljena ljestvica onoga što se kod nas naziva ljevica.

A naziva se recimo laburist Branko Vukšić, koji se odmah autao kao “istinski ljevičar”, potkrijepivši svoje opredjeljenje drskim priznanjem kako doma na zidu drži poster Che Guevare; el comandante pritom “slučajno ima zvijezdu petokraku”. I ne samo on: petokrake, upozorio je Vukšić, glavni su ukras službene zastave Evropske unije. Ta Unija, opet, ima i svoj Sud za ljudska prava, a on je još 2008. godine – kako nas je istom neprilikom podsjetila SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović – presudio protiv zabrane komunističkih simbola. HNS-ovac Igor Kolman odabrao je relaksiraniji pristup temi: ako bismo sankcionirali isticanje crvene zvijezde, našalio se, morali bismo iz dućana povući i jedno poznato strano pivo… Gledajući u totalu, Karamarkova je neinformirana osuda totalitarizma razmontirana odgovarajućim retoričkim sredstvima: malo krute faktografije, potom abeceda ljudskih prava, pa još i dosjetka za kraj. Parlamentarna je ljevica, vidimo, spretnija i spremnija od svojih desnih parnjaka za nastupajuće predizborne okršaje, elegantno eskivira crveno-crna mitska polja, ne spominje ustaše ni partizane: tu se maše evropskim zastavicama, opušteno pijucka uvozno pivo, kompetentno referira na presude Strasbourga. Kome bi uopće mogla zasmetati tako uzorna taktička minijatura? Samo nekome, valjda, kome načelno smeta da se lijeva pozicija brani dizajnom interijera i pivskim dosjetkama iz frižidera: nekome kome načelno smeta ljevica iz vica. Jer ako nam se kao ključni argument lijeve politike nudi lik s plakata, onda teško da ćemo naći precizniji primjer plakatnog ljevičarenja. Ako tu politiku branimo sudskim presedanima, onda je unaprijed tretiramo u formi egzotičnog ekscesa. A ako crvenu zvijezdu prvenstveno asociramo uz rashlađeni Heineken, onda je to završni potez brisanja ovdašnje povijesti socijalizma, povučen gestom superiornog cinizma: za razliku od retrogradne desnice koja bi petokraku u ideološkom jurišu pregazila i uništila, mladi HNS-ovac nonšalantno je lišava krvave stogodišnje povijesti, pa žovijalno aranžira u brendirani privjesak moćne multinacionalne korporacije.

Sve se ovo, zanimljivo je, zbiva dok u neposrednom susjedstvu slovenske ljevičarke i ljevičari osnivaju Inicijativu za demokratski socijalizam – predstavio ju je u pretprošlom broju “Novosti” koordinator stranke Luka Mesec, komentirao Marinko Čulić – pokazujući jasno kako se s crvenom petokrakom postupa na politički dosljedan i odgovoran način: tako da je se stavi na grb i zastavu organizacije koja se javno zalaže za borbu protiv kapitalizma i kolektivni rad na izgradnji novog, socijalističkog društva. U tom trenutku, ona prestaje biti zgodan historijski kuriozitet, logo s pivske naljepnice i ugrožena simbolička vrsta pod zaštitom evropskog sudstva: iznova postaje simbolom otpora prepariranju povijesti, vladavini brendiranih oligopola i Evropi svedenoj na rasklimanu arhitektoniku Unije. Koliko god ovaj otpor bio malen i marginalan, zanimljivo, hrvatskoj parlamentarnoj ljevici i dalje predstavlja neprobavljivo krupan zalogaj. Ironija njenoga refleksnog revizionizma sastoji se pritom u tome što nas pozivanje na evropske vrijednosti i prigodnu marketinšku ikonografiju, zamišljeno kao elegantna obilaznica oko traumatskih točaka lokalne povijesti, iznova vraća na početak priče.

Jer Karamarkovo lakozapaljivo povijesno brljanje može trajati kratko – onoliko koliko i put od Zadra do Bruxellesa – ali njegova će stranka, kako stvari stoje, na predstojećim izborima još jednom poslati u Evropski parlament gotovo polovicu hrvatskih predstavnica i predstavnika, da tamo, skupa s ideološkim kolegama od Londona pa do Balatona, disciplinirano odbijaju izvještaje o ravnopravnosti žena i muškaraca ili neke slične, podjednako problematične dokumente. Jer je sama ta Evropa, drugim riječima – iako pomno čuva muzejske izloške socijalističke prošlosti – u temelju rastočena sve snažnijim nazadnim, ksenofobnim i antiradničkim tendencijama. Jer je, naposljetku, sam pogled na ono amblematsko kolo žutih evropskih zvijezda ispred plave pozadine dovoljan kako bismo shvatili da je ovdašnja politička geometrija nakon svega ipak ostala netaknuta: čak i ako petokrake izmjestimo na zastavu Unije, vidimo neobično jasno, i dalje se vrtimo ukrug.