Ljubav iz jasnog interesa

Fahrudin Radončić više nije ministar sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine: nakon šesnaest mjeseci mandata, smijenjen je odlukom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Da bi ova odluka bila konačna, treba je potvrditi Dom naroda iste te Parlamentarne skupštine na sjednici koja još nije ni zakazana. Prema najavama, bit će održana krajem ovog mjeseca, a prema ranijem iskustvu, to će tijelo samo formalno zasjedati.

Da je Bosna i Hercegovina ono na što mislimo kada kažemo normalna država, nikada Fahrudin Radončić ne bi bio ministar sigurnosti. Da je BiH makar blizu onome na što mislimo kada kažemo normalna država, smjena Fahrudina Radončića bila bi, recimo tako, prirodna. Nije, naime, uobičajeno da ministar sigurnosti ne snosi sankcije kada u njegovom mandatu izgori zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a u opisu radnog mjesta mu je, uz ostalo, i zaštita državne imovine i onih što u nju idu na posao. Još je manje uobičajeno da prominentniji članovi stranke ministra sigurnosti – Saveza za bolju budućnost – dakle obnašatelja vlasti u šarolikoj koaliciji, aktivno učestvuju u protestima protiv te iste vlasti, odnosno u radu Plenuma građana, makar to činili samo da smetaju. Upravo je jedan takav, kandidat sa izborne liste u nekoj od sarajevskih općina, Plenumu predložio da se za mandatara Vlade Kantona Sarajevo imenuje profesor Besim Spahić, što je otprilike kao delegiranje Slavena Letice za ministra zdravlja, ako nije i gore.

Nikada u kratkoj i mučnoj povijesti višestranačja u BiH niko nije smijenjen zato što je krivo ili nikako radio svoj posao. Preživljavali su ministri mandate i mandate ne čineći apsolutno ništa, osim što su, eto, dolazili u kabinete, čitali novine i čavrljali s ljubavnicama na službeni telefon. Rušili su se svjetovi oko njih, kakav god resor da su imali bilo im je apsolutno svejedno, do raspoloženja i stava građana držali su koliko i do borbe za opstanak u drugoj kineskoj rukometnoj ligi za žene… Dok god bi bili u partiji dovoljno živoj da nekome treba u beskrajnim igrama preslagivanja moći, mogli su komotno računati na novu, ugodnu poziciju bez ikakve odgovornosti. Da se, u najkraćem, isključivo radi o neučinkovitosti ili krivoj reakciji u pravom trenutku, bivši ministar sigurnosti bio bi i sadašnji: našlo bi se već neko objašnjenje da ga se odbrani od činjenica.

Umijeće politike je i, nazovimo ga, strateško gubljenje – provociranje prividnog poraza radi dugoročnog trijumfa. Nasuprot tome je apsolutno kriva procjena da se neki, dobrovoljni gubitak, može kapitalizirati, iako po svemu predstavlja rafiniranu tehniku samoubistva. Zna to, bolje nego mnogi drugi, bivši predsjednik Republike Srpske i Srpske demokratske stranke Dragan Čavić: godine 2006., malo uoči izbora, kada je bilo jasno kako rejting SDS-a nije bajan, mandat za sastav nove, prelazne Vlade povjerio je čelniku opozicije Miloradu Dodiku. Osam godina je trebalo da se od te greške, i to jedva, oporave i on i njegova uveliko bivša stranka, koju je Dodikov SNSD pomeo prvom zgodnom prilikom, koristeći poziciju premijera radi PR-a.

Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH, nije od onih ljudi što uče na tuđim greškama. Ne uči on, međutim, ni na svojima, već u dugom maršu ide iz jedne u drugu, donoseći odluke koje su uvijek gore od prethodnih ili se dešavaju u najgore moguće vrijeme. Lagumdžija je, naime, zaslužan za to što je njegov – nekada i ponovo – ljuti neprijatelj, vlasnik medijskog imperija Avaz, uopće postao ministar, umjesto da ostane u opoziciji: lider SDP-a je šefa SBB-a izvukao nakon što se pokazalo kako mu propada koalicija sa SDA-om. Bila je ljubav iz jasnog interesa: socijalisti na baterije dobili su novog partnera za nove manevre, a Radončić više nego što je osvojio na izborima. I svi su živjeli sretno i kratko, do trenutka kada je, a to je bilo ubrzo jer on naprosto nije glup, bivši ministar shvatio kako mu je od identificiranja sa sadašnjom vlašću puno isplativije biti njen protivnik, bez obzira na funkciju koju obnaša.

U državi u kojoj je svako vlast na nekom nivou, u vođu bošnjačke opozicije prometnuo se lider stranke iz vladajuće koalicije, kojem su nedavni nemiri savršeno poslužili da ne radi svoj posao i tako se, još malo i još jednom, dodvori budućim biračima.

Opći izbori u BiH su za sedam mjeseci i uveliko traju pripreme za njih: očajnici se grupiraju, pokušavajući jedni drugima spasiti golu kožu. Tako se, eto, dogodilo da Radončićevu smjenu predloži SDA, a podrže je SDP i Dodikov SNSD! Sve te stranke sljedeću jesen ne očekuju nimalo optimistično, pa sada unutarnjim dogovorima, jednostavno, pokušavaju isposlovati što je više moguće.

“Tri otvorena pitanja, a to su Zakon o prebivalištu, izmjene Izbornog zakona u vezi s Mostarom i smjena ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića, trebaju se posmatrati integralno”, kazao je Staša Košarac, SNSD-ov zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda, komentirajući najnoviju epizodu bosanske političke sapunice. U prijevodu, ukratko i krajnje pojednostavljeno, da bi se SDP i SDA riješili Radončića, SNSD će dobiti Zakon o prebivalištu kojim će biti sužena mogućnost da u ratu protjerani Bošnjaci, ponovnim prijavljivanjem na predratne adrese, značajnije učestvuju u kreiranju vlasti u manjem entitetu. Na kakve se pak izmjene Izbornog zakona oko Mostara misli, još nije do kraja precizirano, ali će uskoro morati biti: ni HDZ ni HDZ 1990. nisu podržali smjenu Fahrudina Radončića, što ne bi bio problem da ju je bez njih moguće verificirati u Domu naroda. Pritom ne treba zaboraviti kako su te dvije stranke u najkomotnijoj poziciji: jedini način da zajedno ne osvoje najmanje dvije trećine glasova Hrvata u BiH jeste da se samoukinu.

Kada na jesen preuzme poziciju bošnjačkog lidera u BiH, Fahrudin Radončić bi mogao, bilo bi lijepo, uručiti zahvalnice, prvo Zlatku Lagumdžiji, pa onda i Bakiru Izetbegoviću. Time što su ga smijenili, napravili su baš ono što mu je trebalo, a da mu čak nisu ni suzili prostor za promociju koju je imao kao ministar. “Dnevni avaz” je naime, iako ga je, kao, prodao bivšoj supruzi, i dalje njegov bilten, sa vlasnicima druge novinske imperije, Oslobođenja, izdilao se, dio neovisnih medija je pacificirao stalnim tužbama i sve što mu je ostalo jeste da nastavi trubiti o lošim vlastima prethodnih godina i tome kako mu nisu dali da spašava nešto, ali ga, eto, jesu tjerali da tuče gladni narod. To što bez svih ranijih, loših vlasti njega ne bi bilo i što je narod gladan zbog tajkunizacije čije je on otjelotvorenje, naravno, malo će kome što značiti. Možda taj argument pomenu Izetbegović i Lagumdžija, samo što su uvelike zakasnili.