Mario Lozančić: Europska komisija skriva sadržaj pregovora sa SAD-om

Ovog su tjedna nastavljeni pregovori o Transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP), kojim bi trebala biti uspostavljena zona slobodne trgovine između EU-a i SAD-a. Europska komisija detalje pregovora drži daleko od očiju javnosti. No ne prolazi sve ispod radara zainteresiranih. Tako Mario Lozančić, ekonomist i politolog na Katoličkom sveučilištu Eichstätt-Ingolstadt, koji je magistrirao na temi procesa pridruživanja Hrvatske EU-u, a prije je radio u njemačkom parlamentu i gospodarstvu, upozorava na to da smo postali građani EU-a i da se bitne odluke o našoj budućnosti zaista donose u Bruxellesu.

U kojoj su fazi pregovori o TTIP-u? I koliko se o njima uopće može doznati iz onoga što trenutačno govori Europska komisija?

Ovaj je tjedan trebala započeti četvrta faza pregovora, a glavni pregovarač EK-a je komesar za trgovinu Karel De Gucht, koji ih vodi samostalno. S izvještajima se štedi, jer se pregovora unutar manje-više tajnih gremija, ispunjenih predstavnicima velikih kompanija. Yannicka Jadota, francuskog EU-parlamentarca koji je trebao izvještavati s pregovora, iz njih su isključili: ni on nema uvid u ono o čemu se pregovara jer su pregovori tajni – svaki dokument koji dobije zabranjeno mu je podijeliti s javnošću. Nedavno je objavljena studija o utjecaju TTIP-a, koju je naručila Europska komisija. Zanimljiva je, zapravo, kontradiktornost onoga što pričaju zagovaratelji ugovora i činjeničnog stanja, odnosno posljedica koje će ugovor imati po gospodarstvo: u studiji se spominje rast od svega 0,05 posto BDP-a godišnje za EU, no ta činjenica smeta i samom komesaru za trgovinu, pa mu je draže govoriti o milijardama eura, a ne o postocima. Spominju se i mnoge druge lijepe brojke, no stručnjaci za međunarodnu trgovinu, poput Jagdisha Bhagwatija sa Sveučilišta Columbia, kritiziraju naručene studije EK-a jer se temelje na izjavama pojedinaca, a ne na fundiranim podacima ili simulacijama.

Kanadski primjer

EK si dopušta naručivati takve studije?

Da, dopušta si, jer njima želi kupiti ugled. Primjerice, spomenuta studija spominje da će trgovina između SAD-a i EU-a porasti za 80 posto, uz fiksiranje tečaja dolara i eura.

Tečaj “jedan za jedan” ili neki na štetu eura?

To nije definirano. Definirat će ga, ali za to je potrebno stabilizirati ekspanzivnu monetarnu politiku SAD-a. Svakako se želi izbjeći valutni rizik, otkloniti opasnost da investicije ili profit budu pojedeni zbog tog rizika. Političari su sa svojim preuveličanim obećanjima o pozitivnom učinku ugovora spremni žrtvovati demokratski uvedena prava i zakone, poput onih o zaštiti potrošača na EU i nacionalnoj razini, o zaštiti okoliša i stabilizaciji financijskih tržišta. Svi su ti standardi zaštite u SAD-u na jako niskim razinama.

Tko su ljudi koji guraju pregovore?

U Washingtonu je to Stuart Eizenstat, bivši američki veleposlanik u EU-u i jedan od idejnih začetnika TTIP-a, koji se kao član Transatlantskoga poslovnog vijeća (TABC) zalaže za interese industrije SAD-a. Za njega su standardi u Uniji previsoki; smatra da bi ono što je dobro za potrošače u SAD-u trebalo biti dobro i za potrošače u EU-u. EU nema mandat svojih članica za snižavanje standarda zaštite, ali ipak o njima tajno pregovara. Iz dokumenata proizlazi da je 95 posto pregovaračkog odbora ispunjeno predstavnicima industrijskih udruženja, a nema predstavnika potrošača, radnika i zaštite okoliša. Čim se usvoji sporazum, moguće je, prema Eizenstatovu stavu, da poduzeće iz SAD-a tuži pojedinu članicu EU-a zbog onemogućavanja plasiranja svojih proizvoda na njeno tržište. Tu bi odštetu nakraju platili građani te zemlje, koji bi bili primorani odstupiti od svojih standarda zaštite i omogućiti otvaranje tržišta.

Takvi slobodni trgovinski sporazumi mogu biti jako skupi za porezne obveznike pojedinih zemalja: o tome govori i jedan kanadski primjer, odnosno tužba omogućena sporazumom o slobodnoj trgovini u Sjevernoj Americi, NAFTA. Naime, građani kanadskog Quebeca na referendumu su odlučili zaštititi okoliš od eksploatacije plina putem frackinga, no Kanadu je zbog toga tužio plinski koncern Ethyl Corp iz SAD-a, pa su porezni obveznici te zemlje morali američkoj kompaniji platiti 251 milijun dolara za izgubljenu dobit.

Koliko su se dužnosnici EU-a i EK-a dosad izjašnjavali o sporazumu, je li mu se itko javno usprotivio?

Usprotivila se zelena parlamentarna frakcija, kao i mnoge zapadnoeuropske civilne udruge i neki neovisni parlamentarni zastupnici.

A glavne skupine u EU-parlamentu – pučani, socijalisti i demokrati? Što o sporazumu misle Martin Schulz ili Jean-Claude Juncker, glavni kandidati za novog šefa EK-a?

Šute, što znači da odobravaju. Bit takvih škakljivih tema jest da se o njima šuti, sve dok javnost ne pozove na uzbunu, tek se onda počne razmatrati stav građana i civilnih udruga… Kako bi se ugovor mogao sklopiti, zamjenica predsjednika EP-a Dagmar Roth-Behrendt zamoljena je od strane grupacije socijalista i demokrata da zažmiri na jedno oko na EU-standarde. Ljevica i komunisti su u pravilu protiv svega što ima veze sa SAD-om, tako da je moguće da je i Nikola Vuljanić rekao nešto protiv sporazuma.

Pritisak na parlamentarce

Što mi, kao građani Unije, možemo učiniti da nas naši europarlamentarci čuju? Je li se itko od njih javno oglasio oko ove teme?

Dobro pitanje: mi smo najnovija članica EU-a, pa stoga i najslabije informirani i najlošije povezani s ostalim europskim građanima i civilnim udrugama. Moramo naprosto shvatiti da više nismo građani Hrvatske nego EU-a i da nas se odluke koje se donose u Bruxellesu tiču kao i svakog Irca, Španjolca ili Poljaka.

Što je s pučanima?

Oni su najveći prijatelji i pobornici pregovora. Ali najbitniji su birokrati EK-a koji vrše pritisak na parlamentarce: u internim dokumentima EK-a ne dotiču se sadržaja, nego načina na koji će uvjeriti građane da amenuju takav ugovor. Ne žele govoriti o brigama potrošača, nego o rastu BDP-a i zaposlenosti, čime se opravdava put izlaska iz krize.

Osim TTIP-a, koji su trenutačni interni problemi Unije?

Ekonomska i financijska kriza unutar EU-a najveći je problem, ali upravo je ona prilika mnogim interesnim skupinama da na razini Unije proguraju svoje ciljeve i onemoguće oporavak onih koji su pogođeni krizom.

Zbog čega onda šutnja oko toga u Europarlamentu?

Jer se europarlamentarce ništa ne pita, oni trebaju samo amenovati odluke.

Tko onda može donijeti odluku o prekidu pregovora?

EK planira za ovakve i slične ugovore uvesti odbor za regulaciju, zapravo jedan gremij sastavljen od lobista industrije, koji bi pripremao sve odrednice prije nego što se puste u EU-parlament. Dok primjerice Dagmar Roth-Behrendt iz grupacije socijalista to kritički promatra i navodi da bi se tako odmah mogli ukinuti i EP i nacionalni parlamenti te odlučivanje prepustiti predstavnicima i lobistima industrije… Ipak, EP još može odbiti sporazum, odluka o njemu najavljena je u ovoj, a potpisivanje u sljedećoj godini.

Kako bi Europska unija mogla ispuniti očekivanja svojih građana, ne samo onih u centru nego i onih na periferiji? Kamo i kako dalje?

Kao prvo, postupak stvaranje EU-a bio je dug, idejni začetnici željeli su stvoriti jedno zajedničko područje, s jednom valutom, centralnom političkom i ekonomskom upravom, jednim vijećem i parlamentom. Mnogi ekonomisti i politolozi već su tada vidjeli i ukazivali na propuste. Navest ću dva primjera: prvo, euro je trebao predstavljati krunu, vrh piramide u integraciji EU-zemalja, a postao je tek jedna od stepenica u tom procesu. Upravo u tome leži temelj današnje krize: euro je određenom broju zemalja donio zajedničku valutu, ali ne i zajedničku ekonomsku politiku; nedostajala je harmonizacija ekonomskih politika članica, kao i fiskalnih politika, politika prema stopi rasta inflacije, nadnica i zaduživanja. A s ukidanjem nacionalnoga monetarnog suvereniteta zemlje su izgubile mogućnost korigiranja tih nejednakosti: jedne bi aprecirale svoju valutu, druge deprecirale i zapravo bi se našle u ravnoteži. Glavni indikator toga jest jedinični trošak rada, koji je jedan od sudionika rasta ekonomije. Od uvođenja eura, zemlje poput Francuske, Španjolske, Italije ili Grčke svoj su neto jedinični trošak rada od 2008. povisile 50 posto, dok je Njemačka provođenjem strukturnih reformi i reformi tržišta rada zaustavila taj rast, čak ga i ograničila. Takve različite ekonomske politike dovele su do raslojavanja zemalja u EU-u. Njemačka, koja je do 2003. bila ekonomski bolesnik Europe, digla se iz pepela svojim reformama i nemarom drugih zemalja za svoje ekonomije, namamljene istodobno jeftinim eurokreditima, koji su u kratkom razdoblju uzrokovali rast BDP-a.

Pravi gospodari Unije 

Koji je drugi primjer propusta?

U manjkavosti demokracije i preizraženoj ekonomizaciji od strane velikih korporacija. Zapravo se postavlja pitanje tko je pravi gospodar EU-a, političari ili korporacije. Kada pogledamo koliko imamo birokrata u Europskoj komisiji (više od 54.000), a koliko europarlamentaraca (oko 750), vidi se nejednakost. Drugo su lobisti velikih korporacija, koji kroz raznorazne gremije sudjeluju u radu EK-a, sugerirajući mu djelovanje. Zakoni i direktive kroje se po principu interesa industrijskih kartela, koji kroz patente imaju monopol. Proizvodnja je tu skuplja, pa se likvidiraju sve alternative i stvara kartelski monopol. Povjerenici Europske komisije biraju se bez uplitanja EU-parlamenta, kojem nedostaju karakteristike nacionalnih parlamenata – ona je izvršna vlast, a bira je tek uzak krug ljudi i određena je po zemljama. Super, svatko ima svoga komesara, ali mi u posljednjih osam mjeseci nismo čuli ni glasa o Nevenu Mimici i njegovu uredu. Nadalje, ne postoje europske stranke, nego se sve vrti preko nacionalnih stranaka i njihovih predstavnika u frakcijama. Parlament ne bira ni vladu ni predsjednika EU-a, nema zakonodavnu inicijativu. Fokus svake zemlje je usmjeren samo prema Bruxellesu, ne postoji dijalog među zemljama, ne postoje europski mediji. A oni su nam potrebni, potrebno je razviti svijest da smo dio nečega zajedničkoga, da postoje narodi i društva koji dijele iste stavove, ista razmišljanja kao i mi u Hrvatskoj, ali i različita. To je posebno potrebno u vrijeme ove krize, kada jačaju određene političke struje koje pokušavaju dati odgovor na to, ali i one euroskeptične, koje sve žele vratiti na nacionalnu razinu.

Je li rješenje europskih problema ipak na razini višoj od nacionalne?

Bitno je da harmoniziramo i ujednačimo rast i razvoj Europe, od lokalne, regionalne i nacionalne do EU-razine. Smeta me percepcija, koja se nameće hrvatskoj javnosti, da će EU riješiti sve naše probleme, da će novac iz fondova dolaziti sa svih strana, zaposliti ljude i financirati sve ono što prije nije. Neće, on može pomoći do neke mjere, ali ako se sami ne potrudimo odgovorno voditi promjene na lokalnoj i regionalnoj razini, ni EU nam neće pomoći.

Kako bi TTIP ugrozio standarde zaštite u Uniji?

Indirektno se planiraju izuzeti mnoga pravila o zaštiti potrošača, a na nacionalnim će razinama poduzeća moći tužiti zemlje ako im svojim zakonodavstvima i visokim standardima onemoguće poslovanje u punom potencijalu. Stoga se planiraju uvesti posebni privatni sudovi na međunarodnoj razini, čiji bi suci bili odvjetnici pojedinih odvjetničkih kuća koje se bave međunarodnom trgovinom. Tako bi se moglo dogoditi da proizvodi (poput piletine sterilizirane u otopini klora ili govedine napumpane hormonima za rast), koji su u Uniji zabranjeni zbog štetnih učinaka po zdravlje, slobodno smiju na europsko tržište. Unija bi bila preplavljena prepariranim proizvodima niske kvalitete – onima sa štetnim hormonima, čija je higijena u pripravi bila slaba, koji sadrže štetne kemijske sastojke i onima koji su genetski modificirani, a građani to ne bi znali jer se ukida obveza GMO certificiranja. Namjerava se provesti izjednačavanje zakonodavstava. No je li ono što je dobro za korporacije dobro i za građane? Gotovo svi pregovarači zastupaju interese velikih korporacija. Odluke koje će donijeti imat će dalekosežne posljedice, što je dovoljno velik razlog za nadzor pregovora, no oni su tajni, pa to nije moguće. Demokracija bi, zapravo, trebala izgledati potpuno drugačije.