Moja Jomovina

Velika imanja skrivaju raskošne privatne kuće čija moderna arhitektura još nosi obilježja kolonijalnog stila. Bez iznimke su opasana zidinama, preko njih cijelom se dužinom u pravilnim loknama uvija bodljikava žica, a kroz nju su gusto rastegnuti redovi gole žice pod električnim naponom. Na masivnim željeznim kapijama koče se table zaštitarskih tvrtki, a iza njih smještene su stražarske kućice u kojima se tijekom dana izmjenjuje nekoliko askarija, kako u Keniji nazivaju zaštitare. Takvo osiguranje nemaju samo veliki posjedi u bogatim predgrađima, on je pravilo za svaki iole pristojniji objekt u Nairobiju, za omanje obiteljske vile, bolje dućane, banke, zgrade i goleme šoping-centre. Razlika je samo u broju askarija, koji će vas u šoping-centru pretresti najprije na parkiralištu, a potom i na ulazu u sam objekt, u kojem ćete često naići na par vojnika u maskirnim uniformama i s dugim cijevima o ramenima.

Skupina terorista somalskog Al Šababa, bliskog Al Kaidi, upala je prošle jeseni u šoping-centar Westgate, smješten u Westlandsu, jednom od bogatijih dijelova Nairobija. Napad u kojem je poginulo 67 ljudi bio je osveta za kenijsku intervenciju u južnoj Somaliji 2011., a nakon obračuna s teroristima kenijska je vojska toliko temeljito popljačkala dućane u centru da ni do danas nije otvoren. No čuvari, zidovi i žice bili su tu i prije Al Šababa. Oni su tu da bi u zemlji u kojoj polovica od 44 milijuna stanovnika preživljava s manje od jednog dolara dnevno zaštitili one koji imaju od onih koji nemaju.

Dok se taksijem vozimo na sastanak s Robertom Muhuhuom, direktorom agencije Sojourn Safaris, čijim smo kombijem nekoliko dana ranije jurili po divljini Nacionalnog parka Nairobi, jedinog mjesta na svijetu gdje se iza gazela, zebri, žirafa, bizona i velikih mačaka u afričkoj savani pruža pogled na horizont koji zatvaraju zgrade i visoki neboderi tromiljunskog grada, vozač uvježbano zaobilazi rupe na cesti, izlokane naprasnim kišama i gustim prometom prijestolnice. Ove godine ožujak je još pretežno sunčan, pod bistrim nebom između zidova izbijaju bujne krošnje sa žutim i ljubičastim cvjetovima, stabla su osvojila svaki centimetar plodne crvene zemlje. Između skupih terenaca, japanskih limuzina i smetlarskih kamiona u čijim se koševima radnici voze zajedno s vrećama smeća, grbavim cestama danonoćno jure i rasklimani matatui, prenatrpani privatni kombiji koji zamjenjuju javni prijevoz u kenijskoj prijestolnici. Uz rubove ceste, usred kaosa koji zbog oskudne prometne infrastrukture zna prouzročiti višesatne čepove, po prašnjavoj zemlji lakim korakom hodaju stotine crnih Afrikanaca, dok drugi pronalaze mir i hladovinu izležavajući se u prekrasnom Uhuru parku uz glavnu gradsku aveniju, iz koje puca pogled na ušminkani centar s administrativnim zgradama i korporacijskim tornjevima. Povremeno uz cestu, iz oblaka crvene prašine uzdižu se ponosne, vitke figure Masaija, pripadnika jednog plemena koje se još uvijek tvrdoglavo opire novom dobu. Omotani u tanke crvene deke, ukrašeni ogrlicama i naušnicama od sitnih šarenih perlica i obuveni u sandale skrojene od automobilske gume, hodaju po zemljanom pločniku pogleda uperenog u daljine, kao po otvorenoj savani.

Asfaltirani pločnici privilegij su bogatih predgrađa Nairobija, čiji stanovnici ne oskudijevaju ni u čemu osim u osjećaju sigurnosti. Iako posjeduju zemlju, uvijek su na oprezu, kreću se od jedne ograđene točke do druge, slamove zaobilaze u širokom luku. Zato će i svaki bijeli turist dobiti prijateljski savjet da se ne vozi matatuima: osim što može poginuti u divljoj vožnji, može biti i opljačkan. Ne preporučuje se ni šetnja, pogotovo ne s novcem ili drugim vrijednostima, a predvečer ni u strogom centru grada, koliko god ovaj nalikovao na središta evropskih metropola. Ako se na ulici i zalomi koji bijelac pa susretne drugog bijelca, ovaj će mu drugarski klimnuti glavom, kao da govori: “Svoji smo, pođe li nešto po zlu, računamo na vas.”

“East African Standard”, jedan od vodećih kenijskih listova, donio je u ožujku prilog o novim sigurnosnim mjerama kojima bogati pokušavaju odgovoriti na nedavni porast nasilnih pljački, zbog kojih je Nairobi odavno ponio nadimak Nairoberry. Pogođena su osobito ušminkana predgrađa, poput Karena i Hardyja, okružena sirotinjskim slamovima koji se u Nairobiju naprosto izmjenjuju s elitnim kvartovima. Od početka godine u Karenu, gdje pomiješan s novom crnačkom elitom živi dio male bjelačke zajednice zaostale iz kolonijalnog doba, policija je registrirala 24 krupnija incidenta, redom brutalnih provala oružanih bandi u izolirane vile. U jednoj je ubijen bivši britanski vojnik, u drugoj su ranjeni kenijski parlamentarac i njegova žena, u trećoj je tijelo pilota pronađeno u septičkoj jami njegova posjeda…

– U korijenu je nejednakost, jer u Keniji deset posto ljudi posjeduje 90 posto resursa, a taj disparitet koji se sve više širi recept je za kriminal. Sloj koji živi u raskošnim kućama i vozi skupe aute izaziva bijes, zbog čega se kod provala često koristi prekomjerna sila – priča nam Robert Muhuhu, s kojim ispijamo kavu u sigurnoj zoni jednog restorana u Westlandsu, dodajući da Kenija mora razvijati ekonomiju kako bi apsorbirala ogromnu nezaposlenost i prevladala bijedu.

Takve ocjene nećemo pronaći u “Standardu”, novinama bivšeg kenijskog diktatora Daniela arap Moija, koji se obilato okoristio vladavinom. Pristup problemima kriminala i sigurnosti izrazito je plitak i u drugim vodećim listovima, uočljivo orijentiranima prema ovdje tankom sloju onih koje bi se u Evropi svrstavalo u višu srednju klasu. No zato možemo čitati o patnjama bogatih čiji su posjedi toliko izolirani da nitko ne primjećuje pljačku u susjedstvu. Stoga su održali zajednički sastanak s višim policijskim službenicima i šefovima zaštitarskih tvrtki, gdje je odlučeno da će susjedi razmijeniti brojeve mobitela, da će dobiti brojeve lokalnih policajaca i da će se postaviti umreženi sustavi koji će u slučaju napada alarmirati cijelo susjedstvo. Bogataši iz Karena, k tome, donirali su lokalnoj policiji novi terenac radi bolje zaštite vlastitih guzica, a još je dogovoreno da će im državna tajna služba pomoći u sigurnosnoj provjeri osoblja.

– Policijske stanice u Nairobiju raspoređene su tako da štite bogate. Kada su na izborima 2007. izbili etnički sukobi, ljudi su se ovdje poubijali, a policija je samo gledala i osiguravala da nasilje ne izađe iz slama – kazao nam je Simon Nyamai kada smo kasnije došli razgovarati sa stanovnicima Kibere, najgušćeg afričkog slama u kojemu živi i dio uslužnog osoblja više klase, njihovi askariji plaćeni jedva 70 dolara mjesečno, njihove domaćice i spremačice, pa čak i nešto bolje plaćeni osobni šoferi koji zarađuju do 250 dolara, no s čime ne mogu osigurati ni pristojan dom, ni obrok, ni školovanje za djecu.

Kenijski viši sloj ne čini samo bjelačka populacija; ona ne prelazi ni promil stanovništva, i to zajedno s došljacima u brojna predstavništva, naročito ona međunarodnih organizacija, od kojih je najveća UN-ova regionalna centrala. Tu je i poslovno jaka, ali brojčano također mala zajednica od nekih 85 tisuća Indijaca, koje su Britanci nekoć doveli radi izgradnje pruge, uz koju je potom 1899. niknuo Nairobi, a na koje ovdašnji, plemenski međusobno zavađeni crnci, gledaju s izrazitom nesimpatijom. Jedan od naših taksista kazao nam je da bi bez problema oženio bjelkinju, Indijku nikada. No isto tako, on ne bi oženio ni pripadnicu najvećeg kenijskog plemena Kikuyu, koje čini petinu stanovništva, a na koje njegove Luhye gledaju možda i s više nepovjerenja nego na Indijce. A što se tiče tretmana od strane bogatih crnaca, tu već kaže: “Ima ih svakakvih.”

Robert Muhuhu opisuje nam nastanak bogatog crnačkog sloja.

– Prije smo imali Britance kao vladare svega, koji su male ljude otjerali s njihove zemlje. Kada je nakon nezavisnosti 1963. prvi predsjednik Jomo Kenyatta preuzeo vlast, trebalo je ljudima vratiti zemlju, ali on ju je dao svojima, njegova vlada samo je preuzela ulogu kolonizatora. Tako su nastali bogati Kenijci – kaže Muhuhu, dodajući da je Kenija u 24 godine vladanja Kenyattinog nasljednika Moija doživjela totalnu korupciju, a trebalo je graditi infrastrukturu za eksplozivno rastuću populaciju.

– Tek ovih dana mi u Keniji otkrivamo naftu – poentira Muhuhu.

Ako išta, kenijske novine prepune su izvještaja o korupcijskim aferama, namještenim natječajima, pronevjeri međunarodne pomoći, zbog čega zapadni donatori vječito igraju toplo-hladno s ovdašnjim režimima, ovisno o vlastitim interesima. Izdašno su hranili prijateljski Moijev režim, da bi ga tek s nestankom sovjetske prijetnje prisilili na izbore, unatoč kojima se održao do 2002. godine. Tada je njegov proteže Uhuru Kenyatta, sin oca domovine Jomoa Kenyatte, ovdašnje inačice Franje Tuđmana, izgubio od šarolike proturežimske koalicije koja je, unatoč velikim nadama, uskoro i sama ogrezla u korupciji. Lani je mlađi Kenyatta konačno dobio izbore, pa danas Kenijom vladaju on i njegov potpredsjednik William Ruto, obojica optužena na Međunarodnom kaznenom sudu zbog poticanja međuplemenskog sukoba sa 1.300 poginulih i pola milijuna raseljenih nakon izbora iz 2007. godine.

Iako stranke formalno nisu plemenske, kaže nam Robert Muhuhu, ljudi u pravilu slijede kandidate iz svojeg plemena, čime političari manipuliraju kako bi punili džepove, ignorirajući teške socijalne nepravde.

– Naši parlamentarci podijeljeni su u mnogo pitanja, ali su ujedinjeni oko svojih masnih plaća. Vlada se ne bavi edukacijom, odgovara joj da smo nepismeni jer bismo inače promijenili političku scenu. Njoj odgovaraju tribalizam i podložnost – reći će nam kasnije i Fred Sadia, još jedan od naših sugovornika iz Kibere.

Obitelj Kenyatta, s bogatstvom procijenjenim na 1,5 milijardi dolara, redovito je rangirana kao druga najbogatija u Keniji. Prva je obitelj Moi, koju smatraju najbogatijom u istočnoj i centralnoj Africi. Vodeći političari, uključujući i opozicijske, posjeduju zemljišna prostranstva i biznise u svim mogućim industrijama, uz investicije u inozemstvu. Osvajanje vlasti čak je i formalno put za bogaćenje, jer u zemlji čiji je BDP per capita 20 puta manji od hrvatskog, predsjednička plaća doseže 20.000 dolara, ministarska 12.000, a zastupnička 7.000 dolara, ne računajući obilne privilegije.

Istovremeno, 26 posto stanovništva izjašnjava se da na spavanje odlazi gladno, a čak polovica građana Nairobija živi u slamovima, od kojih je najpoznatija upravo Kibera, manja od Soweta u južnoafričkom Johannesburgu, ali znatno nabijenija ljudima. Tu je 2009. popisano 170 tisuća ljudi, no studije UN-Habitata kažu da ih ima više od 300 tisuća, njih 50 tisuća po četvornom kilometru, dok primjerice u bogatom predgrađu Muthaiga živi manje od 500 ljudi po kilometru, a u srednjoklasnom Parklandsu oko 2.500.

Kibera je pakao na zemlji, leglo bijede, bolesti, prljavštine, kriminala, govore boljestojeći stanovnici Nairobija. Tamo je za bijelca opasno, stresno, uznemirujuće, a na koncu i košta; svi tamo nešto očekuju – novac, hranu, školski pribor. Kibera je “najprijateljskiji slam na svijetu”, tvrde pak turističke agencije. Niču kao gljive poslije kiše, organiziraju “kulturološke ture” za 30 dolara, otvarajući usput u javnosti visokoparne rasprave o etičnosti takvih posjeta.

No unatoč svim tim zidovima, žicama i stražarima, upozorenjima i novinskim izvještajima, posjetitelj će se nakon nekog vremena u Nairobiju opustiti, shvativši logiku kojom funkcionira grad, pronalazeći da se njime može kilometrima šetati bez ijednog neugodnog susreta i pogleda, možda tek uz simpatično dozivanje šofera iz matatua u prolazu, primjećujući da su ovdašnji ljudi izrazito otvoreni i susretljivi, uočavajući da unatoč raširenom siromaštvu nitko na ulici ne prosi, da su ljudi ponosni i svoji.

U Kiberu smo došli taksijem do administrativnog središta na rubu slama, gdje naoružani čuvari osiguravaju zgradu lokalne uprave i zdravstveni centar. Iza rampe dočekuje nas Paul Mboya iz nevladine organizacije IDEWES. S njim je i Robert, za kojeg Paul kaže da je u ulozi bodyguarda, kao lokalac koji nas štiti svojim prisustvom, za što ćemo mu morati dati tisuću kenijskih šilinga, što je 12 dolara. Nakon kratke šetnje, stižemo do ureda IDEWES-a. Na ulici gužva i žamor, svi negdje žure, nešto nose, trguju. Razvili su žilavu sivu ekonomiju. Za razliku od očekivanog, nitko nas ni ne primjećuje, svi idu za svojim poslom. Kibera se sastoji od 30-ak tisuća straćara, mahom od blata, drva i kartona, s krovom od lima, izgrađenih na goloj zemlji, zbog čega ih poplave znaju odnijeti. Zemljane ulice su uske i neosvijetljene, u sredini uzdignute, a uz rubove su otvoreni kanalizacijski kanali.

– Dobrodošli u naš ured – kaže Paul dok razgrće zavjesu koja obavlja funkciju vrata na betonskoj kućici; rijetkost u Kiberi.

Uvodi nas u sobicu ne veću od sedam kvadrata. Ima struje, na stolu kompjutor, uza zid metalni ormar za registratore s logotipom američke donatorske organizacije USAID. Svoju su osnovali još 1990., a otad su se bavili svime i svačime, od pomaganja oboljelima od HIV-a do mikrokredita za lokalne poduzetnike.

Kibera je ime dobila po nubijskoj riječi za šumu. Britanci su tamo podijelili parcele Nubijcima koji su služili u kolonijalnoj vojsci, a ovi su ih uskoro počeli jeftino iznajmljivati. Postkolonijalna je vlada cijelo naselje proglasila ilegalnim, iako je 1980-ih i 1990-ih došlo do velikog doseljavanja sa sela u slamove, pa u njega ni ne ulaže. Tu su ulogu preuzele nevladine organizacije. Grade zahode i zdravstvene centre, organiziraju neformalne škole.

No nisu svi oduševljeni prisustvom velikog broja NGO-a. Dapače, upućeni lokalci tvrde da postoje deseci njih koji se samo registriraju, dovedu donatore u obilazak, a zatim nestanu. Samo u Kiberi registrirano je oko 300 od 6.000 kenijskih NGO-a. Progutali su stotine milijuna dolara, uz vrlo malo konkretnih projekata. U sobici IDEWES-a već se nakupilo četvero ljudi. Pitamo ih kako ljudi žive.

– Radi se mahom o nekvalificiranom ili polukvalificiranom stanovništvu, rade fizičke poslove, uzgajaju voće i povrće u vrtovima, pa ga prodaju. Budući da je znatno jeftinije, ljudi iz drugih dijelova Nairobija dolaze ovdje kupovati – govori Paul.

Obitelji od prosječno pet-šest članova žive u sobicama od desetak kvadrata, gotovo nijedno kućanstvo nema tekuću vodu, već je kupuje na privatnim kioscima. Vlada je prije deset godina privatizirala vodne usluge, na čemu mnogi dobro zarađuju. Za pet šilinga prodaje se 20 litara. U bogatim kvartovima voda je desetak puta jeftinija, dok se u Kiberi za vrijeme redukcija cijena udvostruči, kaže Paul.

– Kako ljudi često raspolažu s manje od 100 šilinga dnevno (1,2 dolara), život je i ovdje skup. Renta je od 1.500 do 2.000 šilinga mjesečno, voda 40 šilinga dnevno, a najjeftiniji obrok 200 šilinga. Naplaćuje se i upotreba javnog WC-a, zemljanog čučavca, pet šilinga, a uvijek ista skupina pojedinaca zarađuje i na ilegalnoj prodaji struje. Budući da su žice na zemlji, za vrijeme kiša događaju se pogibije od strujnog udara – govori Paul.

Kibera je iznimno zagađeno područje, ne samo uobičajenim gradskim smećem, već i “otvorenom kanalizacijom”, kanalima uz zemljane putove koji se redovito začepe. U Kiberi, naime, zbog neformalnog statusa naselja nema ni organiziranog odvoza smeća. Jedan zemljani čučavac koristi 150 ljudi, a prazne se ručno u zemljane kanale. Zbog manjka WC-a stanovnici Kibere bacaju u kanale uz put i vrećice s izmetom, što je u mitologiju Nairobija ušlo kao fenomen “letećih zahoda”, o kojima se govori uz smijeh. Zbog zagađenja i loše prehrane česte su zaraze, ona HIV-om prelazi 20 posto.

Siromašne Kenijce prilično iznenadi kada im kažete da je obrazovanje u Hrvatskoj besplatno sve do visokog školstva. Ovdje je samo osnovna škola formalno besplatna, ali u stvarnosti roditelji plaćaju njihovo održavanje, jer su vladina sredstva nedostatna. Većina si ni to ne može priuštiti, pa djecu šalje u neformalne škole, čije se diplome često ni ne priznaju. Paul i kolega mu Simon Nyamai tumače da nije problem samo u vladi, već da uz formalne predstavnike na razini lokalne uprave, naseljem drmaju poglavice. Oni kontroliraju prodaju struje, njihovi su kiosci s vodom i WC-i. “Lokalni šefovi ne žele promjene”, kaže Simon, “jer zarađuju na ovakvoj situaciji.”

– Kada bi se stvari poboljšale, oni ne bi mogli voditi svoje privatne biznise. Zato je jedini način da se stvari pomaknu da se ti karteli, koji kontroliraju sve što se događa u zajednici i zarađuju milijune od neformalne ekonomije, uključe u vladine projekte – ubacuje se Fred Saida.

Od bijede Kibere mnogi profitiraju, razmišljamo dok se spremamo na obilazak naselja, kada uto u sobičak ulazi gospođa Judith Rose. Predstavlja se kao “CEO organizacije”. Rukujemo se i zahvaljujemo na razgovoru, a zatim primjećujemo da nam svojim tijelom diskretno blokira izlaz. “Znate, mi obično kod ovakvih posjeta očekujemo kompenzaciju za informacije koje pružamo. Nedavno nam je bila grupa Tajvanaca, sve su obišli, satima fotografirali, dali su nam 5.000 šilinga.” Ali mi nismo bili toliko dugo, branimo se, pa uz nešto tvrdog kenijskog cjenkanja spuštamo na 2.000. Više kod sebe ni nemamo.

Safari u svijet koji izumire

Kenijska turistička industrija sa 1,7 milijuna dolazaka i manje od milijardu eura prihoda razmjerno je mala s obzirom na potencijal: pješčane plaže na Indijskom oceanu, planine, pustinje, jezera i 56 nacionalnih parkova s jedinstvenim populacijama divljih životinja. Kako nam priča Robert Muhuhu, Kenija je tek nedavno dobila borbu za njihovo očuvanje. Lovni safari, koji su započeli Britanci, nastavio se unatoč zabrani i nakon nezavisnosti, pa je politički pokrivenim krivolovom primjerice populacija slonova srezana sa 160.000 iz 1960-ih na samo 16.000 koncem 1980-ih. Tada je uspostavljena ozbiljna, vojno trenirana rendžerska služba, koja se sukobila s krivolovcima, ali ih i lukavo preobraćala u svoje redove. Međutim, s dolaskom kineskih investitora, kaže Robert, sredinom prošlog desetljeća stvari su se ponovno počele pogoršavati, a na udaru su najviše nosorozi. Ostalo je tek 300 jer ih na Istoku traže zbog tradicionalne medicine i afrodizijaka.

Safari turizam prilično je skup jer jednodnevni pristup nacionalnom parku stoji 90 dolara, a noć u bungalovu najmanje 400 dolara. Ipak, trenuci autentičnog doživljaja očuvanih divljih prostranstava toga su vrijedni. Primjerice onaj kada, s približavanjem parku, krajolik postaje sve više prošaran kućicama Masaija, plemena koje je nekoć vladalo cijelim jugom Kenije, prelazeći sa stokom kilometre u potrazi za zelenijom travom i dijeleći prostranstva s lavovima. Ili kada, nakon iscrpljujućeg drndanja kombijem putovima kroz park vaš uigrani vozač pronađe krdo žirafa. Savana koja se trenutak prije doimala potpuno praznom odjednom poprima nadrealan ugođaj. Rijetko razasute akacije, koje u daljini podsjećaju na obrise životinja, ispuštaju tek blage mirise, a njihove plosnate krošnje spokojno brste petometarska šarena stvorenja, toliko prijateljski raspoložena da se ne boje potpuno vam se približiti. Ili kada uđete u podjednako pitomo krdo slonova, nakon što ste još na horizontu spazili njihove velike crne figure. Pustit će vas da promatrate kako nečujno hodaju i slušate zvuk čupanja trave njihovih surli. Ili kada pronađete krdo zebri, kako lako skakuću prema izvoru vode, dok im vijore crne grive. Ili kada na ciglenom parkovnom putokazu ugledate lavicu, njuške još krvave od ručka, kako doziva ostatak obitelji da se pogosti plijenom. Velike mačke su opreznije, nepovjerljive, neće se tako lako izlagati pogledima, baš kao ni Kilimandžaro, najviša afrička planina, koja će vam, ako imate sreće u parku Amboseli, pokazati svoj snijegom prošarani vrh koji gotovo uvijek skriva u oblacima. Možda ćete ga uhvatiti s krdom slonova u istom kadru. U savani je svaka slika razglednica, svaki doživljaj istovremeno je i patetični kliše, naročito u društvu još desetak vozila s turistima, podjednako dirnutih shvaćanjem da su dio svijeta koji izumire, no koji se kenijski narod, uza sve svoje probleme, trudi sačuvati najbolje što može.