Montegi i Kapuleti

Iako je budući premijer Aleksandar Vučić “sve” učinio da se normalizuju odnosi između Beograda i Prištine, nedavna vest o tome da je proslavljeni glumac Miki Manojlović započeo saradnju sa prištinskom Qendra Multimedijom na pripremi predstave “Romeo i Julija” uznemirila je centralni Vladin medij – “Politiku”. Iako je očigledno da je u realnosti Srbije svaki oblik saradnje sa Prištinom nepodnošljiv, kako je moguće da centralno glasilo Vučićeve “evropske Srbije”, pod uredničkim vođenjem novinarke Ljiljane Smajlović, proslavljene za Koštunične vladavine, drugačije misli od vladara? Takve stvari se ipak nisu događale nikada pre. Da li se to Ljiljana Smajlović odlučila na iskorak ili je pak u pitanju mnogo složenija simbioza ovog dnevnika i vicepremijerovog balansiranja između Istoka i Zapada? Možda je, s druge strane, urednica Smajlović iskoristila kratkotrajno odsustvo kontrole dok je Aleksandar Vučić bio u Moskvi, doduše u “privatnom aranžmanu”, kako bi se konsultovao sa doktorima iz Kremlja oko svog zdravstvenog stanja. Slučajno se dogodilo da je zbog istih zdravstvenih problema u sanatorijum Kremlj otputovao i odlazeći premijer Ivica Dačić, za koga takođe niko u Srbiji nije znao gde je nestao. Ispostavilo se da i on ima problema sa zdravljem i da je morao hitno do ruskih lekara na magnetnu rezonancu, koja je, kao što je poznato, mnogo preciznija u Moskvi. Jedini čovek koji je znao za zdravstvene probleme političkog vrha Srbije bio je Milorad Dodik, koji je to javno i rekao. Možda je Ljiljana Smajlović sve to znala, pa je iskoristila priliku za kratkotrajnu uredničku samovolju koja se manifestovala u tekstu pod naslovom “Sto godina Mikija Manojlovića u Prištini”, čiji je autor redovni dopisnik “Politike” Živojin Rakočević, novinar i književnik sa Kosova.

Dopisnik “Politike” bio je izrevoltiran nastupom Mikija Manojlovića koji je nedavno izjavio da je ovakav projekat “trebalo realizovati ne pre četrnaest, nego pre sto godina” i da ga čudi zbog čega do takve saradnje nije došlo. Rakočević je, baš kao pre dve godine i Nenad Todorović, bivši direktor Narodnog pozorišta iz Prištine, izmeštenog u Kosovsku Mitrovicu, reagovao burno na pomen takve saradnje. Odjednom se razvila priča o vekovnoj saradnji između Albanaca i Srba na Kosovu, te o brojnim multietničkim projektima u teatru o kojima zapravo niko ništa ne zna. Činjenica je, međutim, da su Albanci tokom devedesetih godina morali da potraže alternativne prostore za izvođenje svojih predstava, dok je Srpska drama dobijala ozbiljnu podršku iz Beograda. Logistika iz Beograda nije prestala ni nakon juna 1999., kada su sve srpske institucije sa Kosova prešle u stanje “izmeštenosti” i kada je stvorena virtuelna pokrajina KiM, kojom je Milošević nastavio da upravlja do svog pada, a koja postoji i dan-danas kao nenadmašno sredstvo manipulacije. Na čelu virtuelne pokrajine KiM je sada Vučićev ministar Aleksandar Vulin, koji je pre dva dana za “Jerusalem Post” izjavio da je KiM “pre svega duša srpskog naroda”. Ovakav govor, uči nas Aleksandar Vučić, bio je deo mračne prošlosti, međutim kada njegov ministar tako nešto govori, onda se to mora tretirati kao deo implementacije Briselskog sporazuma. Tom prilikom je Vulin izrazio čuđenje zbog čega Zapad, koji se tako lepo obračunava sa “islamskim ekstremizmom”, zaobilazi jedino Balkan. Zapravo, hteo je da kaže Vulin, islamski ekstremizam je jedino legitiman na “teritoriji srpske duše”. S tim se jednostavno ne može izaći na kraj. U politici se podrazumeva da ono što jedan ministar govori o problemima iz svog resora zapravo predstavlja stav Vlade u kojoj se nalazi. Iako se Vučić svojski trudi da ne upadne u vatru i ne progovori Vulinovim jezikom, on ipak podržava ovakvu politiku na terenu, a kako stvari stoje, Vulin će i dalje ostati na mestu ministra. Stoga nije čudno što i “Politika” sebi dozvoljava da povremeno kaže ono što srbijanski državni vrh zapravo misli. Nema tu nikakve realne saradnje između Beograda i Prištine, osim glumatanja u Briselu da bi se dobili poeni i ostalo na vlasti. Kada se, međutim, dođe do vrlo konkretne saradnje, kakva je ona u najavljenom projektu Qendra Multimedije, onda se pokazuju zubi u javnosti i vređaju ljudi poput glumca Mikija Manojlovića.

Jeton Neziraj, dramski pisac i mirovni aktivista iz Prištine, objasnio je medijima o kakvom je projektu reč. Oni koji prate odnos između Beograda i Prištine, dobro znaju da saradnja jedva da postoji, i to pre svega u domenu vaninstitucionalne saradnje na polju kulture. Književni festival POLIP u Prištini, nekoliko prevedenih knjiga, izvedenih predstava i jedan nastup beogradskog Krokodila u Južnoj Mitrovici. Kada je Miki Manojlović nastupao na festivalskoj sceni (Do you read me?) sa svojim kosovskim kolegom Enverom Petrovcijem, rodila se ideja o srpsko-albanskoj predstavi “Romeo i Julija” na dva jezika apsolutne netrpeljivosti. Glavni eksponent jednog od ta dva jezika je “Politika” kada je u pitanju Priština, dok ministar za KiM dozvoljava sebi da izgovara gluposti, poput one da “bez Kosova, nije siguran kako bi objasnio svom sinu kako smo postali Srbi, kako smo ostali Srbi ili zašto ćemo nastaviti da budemo Srbi”. No to je izgleda sve u redu kada se u reforme ulazi “svom snagom”, skupa sa Borisom Tadićem, koji je do pre godinu i po dana izvodio reprizu balvan-revolucije na Jarinju i Brnjaku i dok je izmešteno Narodno pozorište iz Prištine postavljalo “Žicu” Milene Marković. Na predlog da se postavi drama nekog savremenog albanskog autora sa Kosova, podigla se velika buka.

Poražavajuća je činjenica da iz toliko decenija “međuetničke saradnje”, o kojoj govori novinar “Politike”, još uvek nije proizašla nijedna zajednička predstava, nijedna zajednička knjiga. Činjenica je da u Severnoj Mitrovici nije moguće organizovati festivale Krokodil ili POLIP, niti je moguće da Miki Manojlović bude na sceni sa Enverom Petrovcijem. Kada Vučić i Vulin budu usvojili tu činjenicu, moraće najpre da krenu u demilitarizaciju i dekriminalizaciju severa Kosova, a to znači i svoje politike. Za početak, mogli bi da dođu na prištinsku premijeru “Romea i Julije”. Skupa sa Ljiljanom Smajlović.