Najmlađa desnica Unije

Kada su tri europska ministra vanjskih poslova – Poljak Radoslaw Sikorski, Francuz LaurentFabius i Nijemac Frank-Walter Steinmeier – u petak slavodobitno objavili da su pomogli ishoditi dogovor između ukrajinske vlade i opozicije, međunarodna zajednica već je razbijala glavu pitanjima hoće li u Ukrajini izbiti građanski rat i hoće li se zemlja raspasti.

Tom je dogovoru, naime, prethodilo još jedno prekršeno primirje jer prosvjednici nisu napustili Trg neovisnosti, kako je bilo dogovoreno, već su se sukobili s policijom koja ih je silom pokušala rastjerati. U najgorim okršajima od početka prosvjeda poginulo je preko 80 ljudi, no unatoč tome što prosvjednici nisu ispoštovali svoj dio dogovora, Europska unija odlučila je uvesti sankcije za najviše ukrajinske dužnosnike, demonstriravši time bezuvjetnu podršku opoziciji. Deseci članova vladajuće Stranke regija zatim su prešli na stranu opozicije, pa je predsjedniku Viktoru Janukoviču konačno odzvonilo.

Iako je sporazumom koji je blagoslovila Europska unija bilo predviđeno da Janukovič ostane predsjednik do kraja godine, on je u subotu smijenjen, a za njim je izdana tjeralica zbog “masovnog ubojstva prosvjednika”. Donesena je odluka da se iz zatvora puste bivša premijerka Julija Timošenko i svi uhapšeni prosvjednici, pa makar bili i sudionici nasilja, a među izglasanim ustavnim promjenama našle su se i one kojima se ukidaju prava ruske manjine.

Stanovništvo ruskog istoka zemlje, očekivano, reagiralo je uspaničeno. Iako je parlament izglasao odluku kojom se zabranjuju pozivi na separatizam, regionalne vlade preuzele su vlast objavivši da će tako biti sve dok se u zemlji ponovno ne uspostavi pravni poredak, dok su na ulicama krimskog Sevastopolja viđeni ruski tenkovi. U Kijevu, prosvjednici su organizirali obilazak brojnih nekretnina i pokretnina predsjednika Janukoviča, kojemu se u međuvremenu izgubio svaki trag na istoku zemlje, a oslobođena Julija Timošenko na Majdanu je održala patetično-huškački govor u kojemu je od prosvjednika zatražila da se ne raziđu “sve dok ne završe posao”. Iako je i taj njezin apel bio u raskoraku s onim na što su u petak svoj potpis stavili europski ministri, njemačka kancelarka Angela Merkel odmah je telefonirala Juliji Timošenko da joj čestita na izlasku iz zatvora. Privremeni predsjednik Oleksandr Turčinov objavio je da je državna blagajna prazna, pa su iz EU-a i MMF-a odjednom počele pljuštati ponude za financijsku pomoć, iste one koje nisu dolazile u obzir dok je na vlasti bio Janukovič.

Ako je Europska unija u početku prosvjeda i oklijevala uključiti se u smjenu ukrajinskog režima, njezino pasivno prihvaćanje kršenja dogovora kojemu je posredovala raspršilo je takve dvojbe. No ta bi joj se avantura uskoro mogla obiti o glavu, unatoč izglednim geostrateškim uspjesima, prije svega odmicanju Ukrajine iz sfere utjecaja Rusije. Naime, čak i ako podjele u Ukrajini ne idu precizno po etničkim linijama i čak ako EU i SAD nisu željeli dovesti do razdora ukrajinskog stanovništva, oni su mogli znati da će se takvo što dogoditi.

A da se to dogodilo pokazalo se već odavno na Majdanu, gdje se svakodnevno mogao čuti pozdrav “Slava Ukrajini! Slava herojima!” koji vuče korijene iz razdoblja prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada ga je koristila Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), pokret koji se nakon Prvog svjetskog rata borio protiv Poljske za teritorij tadašnje Galicije, a u Drugom kolaborirao s nacistima u progonu Poljaka, Židova i Rusa. Pokazalo se i kada je postalo jasno da su glavni nositelji fizičke sile na Euromajdanu brojne ekstremističke skupine ujedinjene u nasilni pokret Desni sektor. Znalo se također i da je jedna od tri glavne opozicijske figure Oleg Tjagnibok, predsjednik stranke Sloboda koja se ranije zvala Socijalno-nacionalna partija i koja već godinama otvoreno njeguje kult OUN-ovog vođe Stepana Bandere.

O problemu krajnje desnice u Ukrajini razgovarali smo s docenticom Jelenom Jurišić s Hrvatskih studija i poznavateljicom prilika u Rusiji i Ukrajini, koja nam je rekla da “osnovna linija podjele ukrajinskog stanovništva nije nacionalna, već politička i kulturološka, jer prema posljednjem popisu stanovništva Rusa ima samo 17 posto, a onih koji svoju budućnost žele vezati uz Rusiju 50-ak posto”.

– Opozicijski vođe ciljano su inicirali okupljanje svih onih koji se ne vide uz Rusiju da se ujedine protiv nje, pa su se tu, uz Slobodu, našli i radikalno desni pokreti UNA-UNSO i Trozubac, čiji pripadnici po Lavovu mlate ljude koji govore ruski i koji su na 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom razbijali grobove. Oni zastupaju militarizam, žele izgon ruskog stanovništva i postavljanje bodljikave žice na granici s Rusijom. Takve profašističke skupine donedavno nisu izgledale toliko brojne i nisu mogle tako otvoreno djelovati, no ovi su ih događaji izbacili na površinu, što se najbolje vidjelo nakon prvog primirja, kada su vođe Desnog sektora rekli da ih se to ne tiče i krenuli u okršaj s policijom iz čega je uslijedilo krvoproliće – rekla nam je Jelena Jurišić.

Ona kaže i da “ni s jedne strane još nije bilo miroljubivih obraćanja, pa tako ni u govoru Julije Timošenko”.

– Njezini pozivi prosvjednicima da nastave što su započeli na drugoj se strani primaju kao poziv na progon i maltretiranje svih koji se ne slažu. Zemlji sada treba ideja koja će uključiti cijelo stanovništvo, ali takvih ličnosti nema. Takav način razmišljanja je poguban jer uvijek znači loše za drugu stranu, tim više što je sadašnja vlast sačinjena od izbornih gubitnika, a prosvjednici s Majdana nisu cijeli narod – govori Jurišić.

Stranka sloboda sve donedavno bila je marginalna, no prije nekoliko godina krenuo je njezin uspon, prvo na lokalnim izborima na zapadu zemlje, gdje je u nekim regijama dobila i preko 30 posto glasova. Na parlamentarnim izborima 2012. prvi je put ušla u Vrhovnu radu, gdje joj je 10,5 posto glasova donijelo 37 od ukupno 450 zastupničkih mjesta. No ulaskom u parlament nije se odrekla svog profašističkog svjetonazora, dapače, svakog prvog dana siječnja, pa tako i ove godine, ona organizira marš s bakljama u slavu veterana nacističke jedinice Waffen SS Galicija.

Svjetski židovski kongres lani je zatražio da se Sloboda zabrani zbog antisemitske propagande, a zbog napada njezinih pristaša često se otkazuju događanja ukrajinske židovske zajednice, koja je prije raspada Sovjetskog Saveza brojila gotovo pola milijuna pripadnika, a danas ih ima manje od 70 tisuća. U selu nedaleko Lavova, Sloboda je pokušala preimenovati Ulicu mira u Ulicu Nachtigall, kako se nazivao OUN-ov nacistički bataljun, a da su na fašiste slabi i umjereniji političari pokazalo se 2010., kada je tadašnji predsjednik Viktor Juščenko Stepana Banderu službeno proglasio nacionalnim herojem, što je kasnije poništio Janukovič. U Lavovu je za vrijeme demonstracija na gradskoj vijećnici bio izvješen plakat Stepana Bandere, a u tom mu je gradu prije dvije godine podignut i spomenik. Članovi Slobode predvodili su i rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu u prosincu prošle godine.

Značajan dio Euromajdana zalaže se za vrijednosti potpuno suprotne onima Europske unije, u čije se ime rušilo Janukoviča, a za pripadnike Desnog sektora proces EU integracije tek je sredstvo za prekidanje veza s Rusijom. No ni vođe opozicije ni vodeći eurokrati nisu se od njih uvjerljivo distancirali. Dapače, rijetki mediji koji su taj problem primijetili odmah su optuživani za napuhavanje problema krajnje desnice ili pak za potpadanje pod utjecaj Kremlja. Tako je poznata ukrajinska nevladina organizacija Centar socijalne akcije, koja se bori protiv deportacije ilegalnih imigranata, na svojoj web-stranici objavila priopćenje pod naslovom “Proruska mreža stoji iza difamacijske kampanje protiv Ukrajine”, u kojemu zapadne analitičare i medije koji se bave tim problemom, pa i američki ljevičarski magazin “Nation” i britanski “Guardian”, proglašavaju dijelom te mreže. Skupina od 20-ak ukrajinskih akademskih građana objavila je pak otvoreno pismo u kojemu također umanjuju problem krajnje desnice, a novinare koji “ne shvaćaju kompleksno nacionalno pitanje” Ukrajine mole da ga ni ne komentiraju.

I Jelena Jurišić smatra da je ovo “idealno razdoblje za procvat radikalizma”, no da “Zapad to ne vidi ili mu nije u interesu da vidi”.

– Zasad su relativno nezapaženo prošle najnovije zakonske inicijative, primjerice prijedlog da se ukine kaznena odgovornost za javno promicanje nacizma i fašizma. Ukinuta je i dvojezičnost, odnosno status ruskog kao regionalnog jezika u polovici oblasti Ukrajine, dakle dio ljudskih prava manjina. Isto tako, novi ministar unutarnjih poslova Arsen Avakov rekao je da će u novu policiju ući i pripadnici Desnog sektora i Pokreta za obranu Majdana, a podijelili su i adrese pripadnika specijalne policije Berkut koji su bili na pozicijama u Kijevu tako da ovi mogu krenuti u odmazdu. To su ekstremni koraci onih koji su se borili za radikalne promjene, koraci koji za ljude na istoku predstavljaju prijetnju opstanku. Europska unija, koja je u ukrajinsku priču uletjela grlom u jagode, predstavljajući se za velikog mirotvorca kako bi bila brža od Rusije i Amerike, zapravo je stvorila velike probleme s kojima će se sada morati nositi, jer ekstremističke pozicije kao što je dekriminalizacija fašizma u njoj nisu zamislive – govori Jelena Jurišić.

Ona smatra da je bezuvjetna podrška koju EU pruža opoziciji motivirana i željom Unije da bude važan međunarodni faktor, te kaže kako ne treba zaboraviti da je Ukrajina “pozornica geopolitičkog sukoba SAD-a i Rusije”.

– Ruska vojna prisutnost u svijetu trenutno se mjeri pomorskim bazama u lukama Tartusu u Siriji i Sevastopolju na Krimu. Osim što možemo izvući zajedničku crtu dvaju zadnjih sukoba u kojima sudjeluju SAD i Rusija, imamo i problem budućnosti ruske flote u Europi. To u načelu ne bi trebalo biti skoro pitanje, jer je Rusija 2010. s Janukovičem potpisala ugovor o koncesiji do 2042. u zamjenu za smanjenje cijene plina. Ali nije isključeno da nova ukrajinska vlast poništi taj ugovor, pa će Rusija morati prebaciti postrojbe na svoj dio Crnog mora. No nijedna tamošnja luka nema takav strateški položaj kao Sevastopolj, štoviše, on bode oči jer da Rusija nije tamo, NATO bi kontrolirao cijelo Crno more, a bez ruske luke u Siriji i cijeli Mediteran – zaključuje Jelena Jurišić.