Nebojša Jovanović: Milanović je u BiH podržao vladajuću, a ne etničku garnituru

O aktualnim događajima u Bosni i Hercegovini razgovarali smo s Nebojšom Jovanovićem, publicistom i filmskim teoretičarom iz Sarajeva. Doktorski je kandidat na Odjelu za rodne studije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Objavljivao je u “Arkzinu”, “Borecu”, “Časopisu za kritiko znanosti”, “Frakciji”, “Prelomu”, “Reči”, “Sarajevskim sveskama”, “Sineastu”, “Springerinu”, “Životu umjetnosti” itd. Priredio je zbornik tekstova Renate Salecl “Protiv ravnodušnosti”.

Kako komentirate to što su radnički ustanak i socijalni nemiri pokrenuti u zemlji koja je praktički pod međunarodnim protektoratom? Pitamo to zato jer BiH predstavlja vjerojatnu budućnost za druge periferne evropske zemlje. Naime, na neki perverzan način upravo je BiH zemlja koja je možda najintegriranija u međunarodne institucije. Recimo, MMF je taj koji bira ili je birao guvernera Centralne banke BiH, Evropski sud bira članove Ustavnog suda BiH, tu je i Visoki predstavnik kao svojevrsni gubernator i pacifikator (ima moć pozvati vanjske vojne snage da smire “domoroce”) itd. Puno prije no što je Trojka (MMF, Evropska centralna banka i Evropska komisija) nametala premijere ili guvernere Grčkoj ili Italiji, imala je upliv u institucije BiH?

Kada već potežete primjer Ustavnog suda, ostanimo pri njemu kao zgodnoj ilustraciji: od njegovih devet sudija, Evropski sud za ljudska prava bira njih troje (uz konzultacije s Predsjedništvom BiH), a ostalih šest biraju skupštine Republike Srpske i Federacije BiH. Drugim riječima, “međunarodna zajednica” jeste tu ali, kako vidimo, nije i presudna: glavnu štetu čine domaći politički akteri. Ta je šteta najveća ili, još bolje, običan svijet je najviše osjeti upravo na nižim razinama vlasti, poput kantona ili općine. Otuda ovi prosvjedi nisu usmjereni protiv EU-a ili ostalih međunarodnih institucija, nego su adresirani na vlade i skupštine kantona u Federaciji. Kantonalne vlade dale su ostavke u Tuzli, Sarajevu, Bihaću…, a prosvjednici od kantonalnih skupština zahtijevaju da izglasaju nove. Međunarodne institucije su malo prisutne i utjecajne na toj razini svakodnevnog života, svakodnevne muke. Naravno da su i te strukture određene okvirima koje su uspostavile i međunarodne institucije, ali – da iskoristim ovu novu, Audi aferu u Hrvatskoj – nećete rušiti EU zato jer je vlada vaše države kupila basnoslovni vozni park; još manje ćete to uraditi ako je takav vozni park kupio kantonalni ili općinski moćnik.

Masne laži i Schlamperei

U tom svjetlu, treba li odustati od Daytona ili je taj sporazum, kako se to obično voli kazati, i nadalje garant mira?

Dayton je garant mira jedino u mjeri u kojoj svoje potpisnice podsjeća da je mir u BiH donio NATO, vojnom intervencijom koju je opravdanom smatrao i jedan Eric Hobsbawm. Dayton bi prekrajali svi bosanskohercegovački političari, nije to nikakva tajna, ali se ipak boje da pritom ne izgube privilegije kojima sada raspolažu. Jer, koliko god napadali Dayton, bosanskohercegovački političari nikada neće priznati da im je upravo on omogućio opscenu moć, de facto svevlašće na prostoru kojim dominiraju, pa i malo šire. Vidjeli ste i sami, kada mostarski HDZ nazove, Zoran Milanović trči tamo brže nego u Vukovar. Ali vratimo se prosvjedima: oni nisu pokrenuti da bi se mijenjao Dayton, ljude je potaknula gramzivost političara i vlastita bijeda – a obje su pojave u infradejtonskom spektru.

Također, je li potreban Visoki predstavnik za BiH, je li i on neophodan za mir?

Pa pogledajte Valentina Inzka, koji nas zabavlja pričama o svojim djedovima policajcima ili, recimo, prošlog Visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga. Kada bih vjerovao da su takvi činovnici “neophodni za mir”, odavno bih se odselio iz BiH.

O tome što se događa u Bosni, za vašu oponentkinju dileme nema. Naslov u zagrebačkom “Večernjem listu” iznad teksta koji je potpisala politologinja Mirjana Kasapović kaže: “Ovo nije socijalna pobuna, već bošnjačka inačica antibirokratske revolucije”. I inače liberalni komentatori u Hrvatskoj daju sve od sebe da socijalnu pobunu prevedu u etnonacionalistički kontekst. Ima li tu iznenađenja?

Prof. dr. Mirjana Kasapović i njezine analogije – teško je zamisliti veći Schlamperei, da upotrijebim njoj dragu riječ. U istom tekstu ona se pita kako to da se BiH nakon prošlog rata nije razvila poput Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata! Ona uspoređuje BiH, koja je rat dočekala kao jedna od najnerazvijenijih i najsiromašnijih ex-Yu republika, sa državama toliko moćnim da su i pokrenule rat, i čije ekonomske resurse i potencijale nisu dovela u pitanje ni bombardiranja Hirošime ili Dresdena. Analogija s antibirokratskom revolucijom sličan je Schlamperei. Pa ko bi u ovom slučaju bio bošnjačka inačica Slobodana Miloševića? No od promašenih analogija prof. dr. Kasapović daleko su važnije njezine neistine. Na primjer: “U Sarajevu je masa i formalno zatražila ukidanje kantona, a to znači i ukidanje Federacije i njezinu zamjenu – čime?” To se zove masna laž! Prosvjednici ni u Sarajevu ni drugdje nisu tražili ukidanje kantona i Federacije – ponajmanje “formalno”, što god to za prof. dr. Kasapović značilo – nego smjenu vlada u pojedinim kantonima, dakle konkretnih funkcionera čiji su rad prepoznali kao neučinkovit i koruptivan. Dakle, prosvjednici od kantonalnih skupština traže da oforme nove vlade koje će se baviti svojim poslom. Neposredna meta demonstracija su javašluk i korupcija političara, a ne administrativni ustroj države.

Ne stižem pratiti dobar dio hrvatskih medija, i ispravite me ako griješim, ali čini mi se da su socijalnu dimenziju nemira u BiH negirali i neki komentatori koji su u nedavnoj vododjelnici s referendumom o obitelji kritizirali konzervativnu opciju. To je krajnje simptomatično: kada su u pitanju brak i seksualnost, pravite korak naprijed, ali na pomen klase – dva koraka natrag, to jest priklanjate se etničkom imperativu. Bojim se da će takvi komentatori negirati i socijalnu komponentu sličnih nemira u Hrvatskoj.

Iznenadio me Hrvoje Hribar

Kako komentirate posjet premijera Milanovića Mostaru, dan nakon početka protesta?

Posjet je već žestoko i opravdano kritiziran, s posebnim naglaskom na njegovu etničku dimenziju: predsjednik Hrvatske posjećuje podružnicu HDZ-a i tako zanemaruje ne-Hrvate u BiH. Međutim, nikako ne smijemo ostati na razini etničkog. Ključni je problem taj što je Milanović došao u BiH podržati vladajuću, a ne naprosto etničku političku garnituru. Nije on dakle zanemario ne-Hrvate, nego prije svega prosvjednike. Dakle, sve i da je posjetio stranke u čijim stožerima nema raspela – recimo, SDP BiH kao sestrinsku stranku hrvatskog SDP-a – glavni bi problem ostao isti. Nemojte zaboraviti, Milanovićev je posjet pozdravio i Zlatko Lagumdžija, vođa SDP-a BiH, a vjerujem da nije mrzak ni Miloradu Dodiku, još jednom vajnom socijaldemokrati. No ispod te etničke šarade, ostaje činjenica da je Milanović prema građanima BiH ispoljio istu onu neosjetljivost i bahatost koju tako često pokazuje prema građanima Hrvatske: malo poziranja u poplavljenim područjima, zatim vikend na skijanju u Austriji, “nisam znao da su ti auti tako skupi” itd. I iz bosanske perspektive, Milanović je prije svega nadmen i tašt političar, a tek onda Hrvat. Osim toga, Mostar je bio jedini bosanskohercegovački grad u kome je – nakon Milanovićeva posjeta – bilo nasilja, ali protiv prosvjednika i kritičara vlasti. Naime, 14. veljače pretučen je mostarski sindikalni aktivista Josip Milić, koji je neprestano upozoravao na korumpiranost klana Dragana Čovića. Isti taj dan – dan oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu – zapaljen je i ulaz na Partizansko groblje. Oba događaja su se zbila u zapadnom dijelu grada, pod kontrolom HDZ-a, u po bijela dana. Naravno da Milanović nije neposredno odgovoran za taj napad i taj palež, ali da je ulio vjetar u jedra Milićevim batinašima, u to nema sumnje…

Drugi, poput redateljice Jasmile Žbanić, nervozno su mu odbrusili da se gubi kući.

Jasmila Žbanić je maršnula i turskog šefa diplomacije, kojega je u Sarajevo pozvao vrh SDA-a, po logici ako može HDZ pozvati Milanovića, zašto ne bi i oni Ahmeta Davutoglua… Ne vidim u tome znak redateljičine nervoze. Čak je i Romano Bolković nakon Mostara priupitao Milanovića o njegovim ne baš razvijenim diplomatsko-komunikacijskim vještinama, na što je premijer Republike Hrvatske odrezao da je on odrastao u kvartu, a ne u ciriškom laboratoriju. U tom smislu, poruka Jasmile Žbanić stigla je na pravu adresu i u pravom obliku. Milanovićev odgovor rediteljici samo je iznova osvijetlio njegovu taštinu, no to nije iznenađenje. Iznenadio me je Hrvoje Hribar sa svojim dociranjem o balkanskoj neodgojenosti i tome da se filmska industrija – pretpostavljam: hrvatska filmska industrija – i politika ne trebaju miješati. Na drugoj strani, brza reakcija Društva hrvatskih filmskih redatelja na Milanovićev odgovor redateljici pokazala je da se oni ne daju impresionirati političkim autoritetom i političkom ucjenom.

Tko profitira od Principa?

Bosna je centar zbivanja ove godine i zbog stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je da Gavrila Principa jako svojata desna opcija, kao nacionalista. O čemu se zapravo radilo te 1914. kada je izvršen atentat na prestolonasljednika, o terorističkom činu, kako se to danas obično kvalificira, ili o revolucionarnoj, protumonarhističkoj akciji?

Atentat na nadvojvodu Ferdinanda nije ni prvi ni posljednji primjer nasilja koje, ovisno o vlastitoj ideološkoj afilijaciji, možete tumačiti ovako ili onako: ljevičari će isticati njegovu osloboditeljsku dimenziju, jer je Bosna bila okupirana od Austro-Ugarske, dok će desničari sa svih strana (jer je to zajedničko bošnjačkim, hrvatskim i srpskim desničarima, samo različito vrednovano) isticati onu nacionalističku: veze Mlade Bosne i srpske vojne tajne službe. U Srbiji se nedavno digla fama oko fotografije koja prikazuje Hitlera sa spomenom-pločom u čast Gavrila Prinicipa. Muharem Bazdulj, pjesnik i društveni analitičar, slavodobitno maše tom fotografijom kao krunskim dokazom da između dva svjetska rata postoji veza, to jest da je Hitler Drugim svjetskim ratom htio osvetiti poraz Njemačke u Prvom! Dakle, općepoznata činjenica da je Treći Reich nastao, između ostalog, i na resantimanu zbog poraza u Prvom svjetskom ratu, danas nam se servira kao najnovije otkriće koje će promijeniti sve što smo dosad znali o oba svjetska rata. Profitirali su srpski desničari jer su njihovi žrtvoslovni narativi o srpskim martirima i neprijateljskom Zapadu i inače najprisutniji i najutjecajniji u društvu. Bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati skup historičara u Sarajevu. Do tada, zahvaljujući medijskoj eksploataciji teme, kao da smo u Mrduši Donjoj: Kolumbo Bazdulj gostuje u “Ćirilici” kod Milomira Marića, Emir Kusturica inicira reviziju procesa “mladobosancima”, a već će nam i Nino Raspudić rastumačiti zašto je Princip gnusni terorista, a Zvonko Bušić – nacionalni junak.