Preslagivanje pamćenja

Miroslav Mićanović: Jedini posao (MeandarMedia, Zagreb, 2013)

U okruglih petnaest godina za nama, koliko je proteklo od knjige “Zib”, Miroslav Mićanović tek je naizgled apstinirao od poezije. Tijekom spomenute tri petoljetke objavio je pet knjiga koje, apsolutnoj dominaciji proznoga sloga usprkos, sačinjavaju stabilan, prohodan ponton do ove posljednje stihovne. Pogotovo ovako, retroaktivno – od “Trajekta”, preko “Dana” do “Vrta s 1001 žaruljom” – sve ih je redom moguće čitati kao neku vrst privremeno okrupnjenoga riječnog otoka kroz koji probijaju te ga prije ili kasnije i raznesu brzaci stihova. Malo je u njima suštinski proznog, i ta se odrednica kod Mićanovića najčešće odnosi samo na formu ili, možda malčice pretjerano, trenutno preferirani slog. I baš su ti asocijativni, suptilni, raspršeni, jezično pomno izrađeni posve otvoreni tekstovi to što autorov opus čini jednim od nosivih uporišta onoga mitiziranog i osporavanoga “kvorumaškog tekstualizma”. U tih petnaest godina stihovne akumulacije poslužila je ova tek nominalno prozna ada istovremeno kao filter i kao brana: Mićanovićeva se poezija vratila stihu i grunula u tematski uokvirenoj, uvelike konceptualiziranoj knjizi ponešto pripitomljenoga, reduciranog jezika te otkrivenijeg, komunikativnijeg, egzistencijalno kontemplirajućeg lirskog protagonista.

Podnaslov vizije, fantazije, utopije, u kombinaciji s epigrafom velikoga vojvođanskog pjesnika mađarskog izraza Otta Tolnaija (koji kazuje ne vraćaj se / ne vraćaj se ako nisi ni otišao), precizno opisuje njezin središnji tematski sklop, ali i dominantni aspekt i modus. Rekonstrukcija vlastitog, više u vremenu nego u prostoru izgubljenoga zavičaja odvija se kod Mićanovića na jedinom za njega relevantnom terenu: u izvanprostornom i izvanvremenskom te stoga, iako sasvim falibilnom i intimnom, zapravo bezvremenom i univerzalnom području sjećanja. Ova je rekonstrukcija djetinjeg areala i, posredno, odnosa koji protagonist preko njega uspostavlja s nekom ranijom verzijom sebe, sobom kao likom, strukturirana kao neka vrsta retroaktivnog dnevnika. Njegove stranice odmataju se unazad, iščitavaju se tek u procesu vlastita naknadnog pisanja, nude svoj sadržaj danjem svjetlu kao iz novinskog papira iskopane, s tavana donesene igračke za koje smo čitavo vrijeme znali da negdje gore skupljaju prašinu, ali im je naše sjećanje dodijelilo sasvim drugačije obrise, neke posve drukčije priče. I ne gubi tom činjenicom dnevnik ništa od svoje autentičnosti, naprotiv; jedino je u nepouzdanom mediju sjećanja njegov sadržaj uopće mogao nastati, autofikcijska lirizacija prošloga neminovno je kreacijski barem koliko i restauracijski čin. Podnaslovnoj trijadi, unatrag projiciranim metastazama vremena, doduše upadljivo nedostaju utvare. Upravo one, ta opsežna, naturalistička galerija likova stvarnih ili potpuno fiktivnih – i Josef Metzger i Joso Mrkonjić i Antal Rab i Mihajlo Kovač i Đuro Stanić (knjigu, uostalom, otvara repetitivni motiv mrtvih muškaraca), oni i njihov izostanak čine srž svijeta knjige. Oni, koji su svojim nestankom kuće ponudili na prodaju.

Od pedeset i jedne, u šest ciklusa ravnomjerno raspoređene pjesme velika je većina naslovljena tek jednom riječju. Upravo taj postupak, koji uz pojmove asocijativno veže prizore, priče i slike, postavljajući rame uz rame one “velike” i apstraktne (poput ljubavi, smrti, sna) i one svakodnevne, “male” (kredenac, grožđe, svlačionica), predstavlja sukus Mićanovićeve izvedbe melankolije ravnice – Preslagivanje pamćenja, / prošlosti u neumoljivoj parataksi u sjećanje stjerane povijesti. Ništa više, i sve što imamo.