Rusko-ukrajinski ventil

Saša Radulović, RTS

Sva su uspješna društva nalik jedno na drugo, dok su sva neuspješna neuspješna na svoj način, kaže bivši srpski ministar privrede Saša Radulović u predizbornom nastupu na RTS-u. To je odlična parafraza inače precijenjene Tolstojeve rečenice iz “Ane Karenjine”. Činjenica da je Radulović izriče bez dodatnih pojašnjenja govori u prilog njegove decentnosti. Čovjek se ne razmeće. Njegova su objašnjenja lapidarna i točna. Srbija ima “parazitski sustav” i “burazersku ekonomiju”. Ja tebi, ti meni. Ruka ruku mije. U središtu problema su političke stranke, koje distribuiraju najvrednije resurse, radna mjesta u javnom sektoru. “Moramo da prekinemo s partijskim zapošljavanjem, to urušava sistem, a troškovi po građane su ogromni”, objašnjava Radulović, koji je u to pokušao uvjeriti i Vučića, ali nije išlo. Sve što govori vrijedi i za Hrvatsku, ali na ovdašnjoj sceni te spoznaje nisu stekle pravo građanstva.

Pakao Ukrajine, Al Jazeera Business

Čini se da nijedna balkanska televizija ne može napraviti emisiju na razini Al Jazeerina specijala o Ukrajini. Sve, baš sve što je gledatelj s ovih prostora želio i trebao znati o ukrajinskom problemu a nije imao koga pitati, dobio je u ovoj emisiji. Sve je bilo jasno, sažeto, slikovito, informativno, zahvaljujući vještom i iznimno dinamičnom korištenju preglednih infografika i osmišljenih i sadržajnih offova i standupova. Odnosi Rusije i Ukrajine, reportaže iz ključnih područja – naročito dojmljiva bila je ona iz industrijskih pogona Harkiva – robna razmjena Rusije i SAD-a, ali i Rusije i EU-a, prikazani su tako da ih “ceo svet razume”. Al Jazeera je donijela i nešto što su naše televizije zaobišle, a nisu smjele. Krajnje pregledno prikazala je ovisnost Srbije, Hrvatske i BiH o ruskom plinu. Egzaktno, s brojkama i podacima. Srbija bi neko vrijeme izdržala ako Putin zavrne slavinu, jer ima skladište plina. Hrvatska ima još veće skladište, pa se ne bi odmah smrznula. No Bosna i Hercegovina nema nikakvo skladište, pa je sudbinu te zemlje reporter opisao vrlo simpatičnom reportažicom u čijem je središtu bila neka mala peć na drva. No nije novac ono što naše televizije – naročito najveću, HTV – čini inferiornima u natjecanju s katarskim konkurentima. Dva razloga objašnjavaju zaostatak. Prvi je činjenica da se naši urednici brinu uglavnom o tome tko će biti u kadru (oni ili njihovi mezimci), a ne što će biti u kadru. A drugi razlog: jezik vizualnih medija posljednjih se godina strelovito mijenja, no na Prisavlju to malo tko primjećuje. Kadriranje, dinamika, ilustracije, krolovi, brojke, grafika, sve to tapka u mjestu. To je, dakako, odraz višedesetljetnog monopola i lagodne pozicije koju daje pristojba. Na dulji rok, ta će tromost biti fatalna…

Al Jazeera News

“Mi smo ovde došli u jednu, tako da kažem, mirovnu misiju”, kaže vođa malobrojne skupine četnika, koji su ovih dana otišli na Krim i izazvali medijsku pažnju kao da je otišla grupa armija. Šaljivčina. Nikada manja ekspedicija nije u ovoj regiji izazvala toliko pažnju kao ova skupina momaka koje bismo, čini se, mogli nazvati golobradima, da nisu obrasli u goleme brade. Novinaru Stefanu Goranoviću, izvrsnom reporteru AJ-a, mladi četnik objašnjava da nisu donijeli ni oružje. “Njega ćemo već dobiti, ako zatreba”, dodaje.

Slaveni su skloni tim paradoksima. Čovjek se ne može ne prisjetiti izjave Vladimira Putina koji je, nakon što ga je u nekoj od ranijih kriza gomila zapadnih novinara napala zbog agresivnosti, rekao: “Vi? Nakon Iraka, Afganistana, Jugoslavije? Pogledajte vaše vođe. Ja sam miroljubiv čovjek, štoviše, otkako je Gandhi umro, osjećam da nema nikoga na ovom svijetu tko bi me mogao razumjeti…”

Dnevnik, HTV 

Ukrajinski premijer na Ševčenkov dan kaže da Rusima nikada neće dati ni pedlja zemlje. Čini se da Zapad baš i ne vjeruje u to. Jakob Augstein, sin glasovitog Rudolfa, u “Spiegelu” piše: “Diplomacija je moć percepcije, kako je to rekao stari majstor Kissinger. Svijet moramo promatrati i iz kuta drugih. A to su u ovom slučaju Rusi. Što su ljudi iz kancelarkinog okruženja i ministarstva spoljnih poslova očekivali od Rusije kada su Kijevu ponudili sporazum o stabilizaciji i pridruživanju? Kada su ohrabrivali ukrajinsku opoziciju da se pobuni protiv – ipak izabranog – despota Janukoviča? Kada su pučističku vladu – kako ipak moramo da nazovemo nove gospodare u Kijevu – priznali bez oklijevanja? Što su Rusi mislili kada je američki senator John McCain u decembru na trgu nezavisnosti u Kijevu uzviknuo: Ukrajinski narode! Ovo je tvoj trenutak! Slobodni svijet je uz vas! Amerika je uz vas! I kako su se Rusi osjećali kada su bokser Kličko i plinska oligarhkinja Timošenko odmah nakon državnog udara dobili poziv na predstojeći sastanak evropskih narodnih partija? U svakom slučaju, svijet bi dobro prošao ukoliko bi se kriza završila odcjepljenjem Krima…”

Više od igre, RTS

U ranijem jutarnjem terminu, oko devet sati, srpska televizija reprizira – po stoti put – simpatičnu seriju o rođenju nogometa u Srbiji. Najbolji portretist srpske malograđanske sredine, Zdravko Šotra, davnih sedamdesetih napravio je ovu simpatičnu nanizanku u kojoj glume vrhunski glumci: Zoran Radmilović, Petar Božović, Vlastimir Đuza Stojiljković, Pavle Vuisić, Slobodan Aligrudić. Iz današnje perspektive promatrano, bili su to glumački gorostasi, a “Više od igre” izvanredan je okvir za eskapizam iz vremena u kojem su se raspale sve velike priče, svaki smisao, u kojem su zamrle velike utopije, a nije naodmet svemu ovome pribrojiti i drugu smrt Boga.

Serija “Više od igre” je, kao i sve serije o nogometu – taj je sport uvijek bio visoko politična stvar – ideologizirana. Na jednoj je strani radnički nogometni klub, na drugoj građanski: zovu se, da ne bi bilo zabune, Radnički i Građanski, a good guys su u načelu proleteri. No slatka patina vremena gura tu crtu nasilja u drugi plan, a na vidjelu ostaju samo prizori nostalgije za vremenom u kojem je svijet još vjerovao u budućnost i imao ideje.

Hrvatska – Švicarska, HTV

Kada smo već kod više od igre, na terenima u Švicarskoj događa se upravo to. Navijači divljaju, pale srpsku zastavu, izvode standardne fašističke hepeninge. Izbornik Kovač se ispričava, ti su rituali namijenjeni domaćem, a ne izvoznom tržištu.

Vladimir, Dugopolje: Kaže Drago Ćosić da je Niko Kovač, dok je vodio mladu reprezentaciju, dobio Švicarce 2:0, pa se pita hoće li to uspjeti i sada. Trenutno je 2:2. Zna li Ćosić o matematici nešto o čemu obični smrtnici nemaju pojma?

Ja: Opa! Pa kako je dalje išao tok misli?

Vladimir: Misli? Govorimo li o istom čovjeku?

Ja: Da pojednostavim, kakav je zaključak? Je li to onaj lik koji kaže: “Rođen u Gostivaru, na Kosovu?”

Vladimir: Nema zaključka, ostalo je 2:2. Kovač nije uspio izbrisati dva švicarska gola. Dragi je jamačno teško.

Ja: Nije ni nama lako.

Vladimir: Kada je nama bilo lako, crni Borivoje?