Safet Sušić: Neću zbog Messija žrtvovati svog igrača

Jedna od najvećih nogometnih karijera ovih prostora počela je u Zavidovićima, gdje ste svaki slobodan trenutak provodili s loptom: jednom ste kazali da ste upravo ondje, na ulici, naučili sve vještine koje su vas učinile izvanserijskim igračem. Kako biste mlađim generacijama, koje vas nisu imale priliku vidjeti na djelu, objasnili tajnu svoga, od mnogih velikana priznatog umijeća?

Teško je to analizirati i objasniti. Rođen sam u malom gradiću, s desetak hiljada stanovnika, u kojemu u to vrijeme nije bilo ničeg osim fudbala. Nije bilo kao danas: nije bilo interneta, pa ni televizora. Svi su u školi, i prije i poslije nje, igrali fudbal, i puno se više vremena posvećivalo sportu nego danas. Naučiš sve to kao mali, nema tu neke tajne. Nogomet je takav sport da nema nikakve šanse da uspiješ ako ne počneš rano da ga igraš.

Tko vas je inspirirao u mladim danima, kome ste se divili? 

U to vrijeme bile su četiri ekipe: Partizan, Zvezda, Dinamo i Hajduk. Ostali nisu imali navijača, možda jedino u mjestima iz kojih su dolazili. Kao mali navijao sam za Partizan; ta generacija, koja je tamo negdje 1965. i 1966. igrala u finalu Kupa šampiona, imala je dosta igrača koji su bili nekakvi idoli, ali nikada nisam imao prilike da ih gledam, tako da doista ne mogu kazati tko je meni bio idol. Prvi sam put utakmicu gledao uživo kada sam imao petnaestak godina, a na televiziji sa svojih deset, možda dvanaest: u to su vrijeme utakmice rijetko prenošene na TV-u, pa sam tako i ja odrastao bez idola.

Ne žalim ni za čime

U svom ste prvom profesionalnom klubu, FK Sarajevu, proveli gotovo cijelo desetljeće i napravili velike stvari. Kako to da ste toliko dugo ostali u Sarajevu, a željeli su vas veći klubovi?

Bilo je zainteresiranih klubova, pogotovo tamo negdje poslije moga prvog ugovora 1977. godine. Dolazili su predstavnici Crvene zvezde i Partizana, a sjećam se da su prije mog odlaska u inostranstvo došli i predstavnici Dinama. Bilo je ponuda, no meni je u Sarajevu bilo lijepo i zaista nisam imao razloga da mijenjam sredinu. Možda sam i pogriješio, ali jednostavno sam se osjećao dobro, imao sam dosta prijatelja, imali smo dosta dobru ekipu, nekoliko godina smo bili u vrhu, borili se za mjesto u Kupu UEFA-e i nisam imao nekog posebnog razloga da mijenjam ekipu u Jugoslaviji. Čekao sam da odem u inostranstvo, kao i svi igrači. Da sam otišao u neku od tih ekipa, vjerojatno bih imao koju titulu više, ali nema veze, ne žalim ni za čime.

Nakraju, kada ste dočekali da možete u inozemstvo, došlo je do problema u Italiji. Što se točno dogodilo u priči s Interom i Torinom? 

Bio je nesporazum. Malo sam se dulje dogovarao s Torinom i taj dan kada su trebali da dođu, zakasnili su na sastanak. Predstavnici Intera su došli: vidjevši da ovih iz Torina nema, mislio sam da su odustali i sjeo da razgovaram s Interom. Kada sam s njima praktički sve dogovorio, pojavili su se predstavnici Torina. Na nekakvom komadiću papira s Interom sam potpisao neke svoje uslove, koji nisu imali veze s nekim zvaničnim ugovorom. Međutim, izgleda da je taj moj potpis bio jako važan, pa sam suspendovan i nisam mogao da igram u Italiji godinu dana.

Otišli ste u PSG, gdje ste ostavili neizbrisivi trag. U uglednom “France Footballu” proglašeni ste za najboljeg igrača toga kluba u povijesti i najboljeg stranca koji je igrao u francuskom prvenstvu. Kakva vas sjećanja vežu uz to razdoblje karijere?

Kada sam došao u taj klub, bila je to osrednja francuska ekipa, koja nije igrala neke značajne uloge. Ni sa mnom, u periodu od sedam-osam godina, nikada nismo imali vrhunsku ekipu s kojom smo mogli nešto napraviti u Europi. Čak smo i u Francuskoj vrlo rijetko bili jedan od glavnih favorita za titulu. Bili smo jednom šampioni, nekako smo uspjeli da budemo prvi, iako je i tada bilo boljih ekipa od nas. Vrlo malo se ulagalo u to vrijeme, kada sam došao mogla su igrati dva stranca, kasnije se to povećalo na tri. PSG nije imao neke posebne uslove (što mi nikada nije bilo jasno), pa nisu imali mogućnost da naprave veliku ekipu. Tek kada sam otišao, u jednom su trenutku napravili veliku ekipu, kada je došao Canal+. I sada imaju veliku ekipu, ali u moje su vrijeme vrlo malo ulagali u fudbal, pa u Parizu nisam imao prilike zaigrati u jednoj zaista velikoj ekipi. A trebali su se stvoriti uslovi da PSG tada bude šampion barem jedno tri-četiri puta.

Ivić mi je produljio karijeru

Nedavno je Zoran Vulić izjavio da ste vi za njega europski Maradona i da biste, da ste kojim slučajem Brazilac, bili proglašeni najboljim igračem svijeta. Jeste li ikada na svojoj koži osjetili takvu vrstu diskriminacije?

Ne, ne daj Bože. Slušajte, hendikep za mene i druge igrače iz bivše Jugoslavije bio je u tome što smo vrlo kasno odlazili u inostranstvo, ja sam otišao sa 28 godina, slično kao i mnogi drugi prije mene, Šurjak, Petrović i ostali. I to je bio naš najveći problem. Da smo mogli otići sa 21 ili 22 godine, sigurno bismo napravili daleko veće karijere, a ja bih možda bio smatran za puno većeg igrača nego što me smatraju danas. Šta ja znam, nisam toliko poznat u svjetskom fudbalu u odnosu na neke igrače koji su možda bili i slabije kvalitete, ali su imali sreću da izađu ranije, prođu dosta svjetskih klubova i naprave karijeru bolju od moje.

Koji je trener imao najveći utjecaj na vas? Kome ste posebno zahvalni?

Moj prvi trener bio je Fuad Muzurović. Izuzetan čovjek, i danas smo veliki prijatelji. Tu je, naravno, i Ivica Osim, a imao sam priliku raditi i s Tomislavom Ivićem: treninge s njim neću nikada zaboraviti, produljio mi je karijeru za barem dvije godine. Došao je u PSG kada sam imao 33-34 godine. Trebali smo s jednom osrednjom ekipom biti šampioni, na kraju smo bili drugi, i zahvaljujući tom radu s njim produljio sam ugovor za još dvije godine. Ta tri čovjeka puno su utjecala na to da napravim ovakvu karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije imali ste sjajan debi, uslijedili su podjednako kvalitetni nastupi i legendarni hat-trickovi. Kako danas gledate na svoju reprezentativnu karijeru?

Normalno je da se žali kada dođeš tako blizu polufinala SP-a u dvoboju s Argentinom pa ne uspiješ, no kada smo ostali s igračem manje, nitko nije ni pomišljao na to da možemo odigrati neriješeno. Bila je to šteta, no najviše žalim za generacijom 1982., kada smo igrali u Španiji. Po meni, to je najbolja ekipa u kojoj sam igrao. Žao mi je što tada nismo uspjeli, mislim da je to bila jača ekipa od one 1990. u Italiji. Eliminacija u Španiji teško mi je pala, bilo je teško vratiti se u Jugoslaviju. Tada još nisam dobio dozvolu da igram u inostranstvu i bilo je teško sljedećih šest mjeseci. Kod kuće su mi vrlo brzo oprostili taj neuspjeh s reprezentacijom, no nije baš bilo prijatno ići na utakmice u gostima, svaki su me put čekali zvižduci…

Imate li neku utakmicu u karijeri koje se posebno volite sjetiti?

Pa ima ih, primjerice derbiji protiv Želje ostali su mi u nezaboravnoj uspomeni. U jednom smo derbiju pobijedili 2:1, a ja sam odlučio utakmicu: bilo je 50 hiljada gledalaca, pet hiljada ih je ostalo ispred stadiona. To je bio rekord, nikada nije bilo više ljudi na stadionu. Rado se sjećam i finala francuskog kupa, utakmice protiv Nantesa. To je bio veliki spektakl, a mi smo pobijedili 3:2. Sjećam se i nekih reprezentativnih utakmica, bilo je toga…

Postoji li neki suigrač kojeg posebno pamtite, s kojim ste se izvrsno razumjeli i voljeli igrati?

Bilo je zaista sjajnih igrača. U Sarajevu sam imao Edhema Šljivu pored sebe, u početku i Predraga Pašića. U reprezentaciji sam volio igrati s Piksijem Stojkovićem. Volio sam ispred sebe imati i Zlatka Vujovića, bio je eksplozivan i tako brz da si mu u svakom trenu mogao dati loptu. Čak nije trebalo neka dobra lopta da bude, bio je toliko brz da je svaku stizao.

Nigerija, Iran…

Jedna od vječitih nogometnih dvojbi je tko je bio bolji, Pele ili Maradona: tko je bliži vašem srcu?

Na to bih vam pitanje odgovorio – Lionel Messi. Obojica su bili zaista veliki fudbaleri, teško je reći tko je bio bolji, no mislim da nijedan igrač nikada nije bolje igrao od Messija posljednjih godina u Barceloni, ni blizu.

Prestigavši Paulina Alcantaru, Messi je prije koji dan postao najbolji Barcin igrač u povijesti, no još mu nedostaje veliki rezultat s Argentinom: sigurno će ga loviti na SP-u u Brazilu, pa i u okršaju s reprezentacijom BiH. Imate li plan kako ga zaustaviti?

Na putu prema tituli najboljeg fudbalera svih vremena Messi bi morao da osvoji svjetski šampionat s Argentinom. Sigurno je da takvog igrača ne možete ostaviti slobodnog, ali neću žrtvovati jednog svog reprezentativca da 90 minuta samo trči za njim, da mu ne da primiti loptu i da pravi faulove na njemu. Nikada to nisam praktikovao, ni sa jednom ekipom. Imat ću jednog igrača blizu njega kada primi loptu, ali ne vjerujem da ću dati instrukcije da ga zadrži po svaku cijenu. Znate kako to ide: napravi se faul-dva, ide žuti, pa crveni karton i gotovo… Ako u toj utakmici uspijemo da uradimo nešto, dobro je, ali ne očekujemo ništa specijalno. Nama je utakmica s Nigerijom ključna, a onda i ona s Iranom. Tu moramo uzeti četiri boda. I ne smijemo izgubiti s nekom velikom razlikom od Argentine.

Rekli ste da vam je žao što kao igrač niste nastupili za reprezentaciju BiH, no sudbina je htjela da postanete izbornik koji je ostvario povijesni uspjeh i prvi vodi reprezentaciju na neko veliko natjecanje. Što sada? Vjerojatno ne postoji trener koji će reći da je sretan sa samim plasmanom na Mundijal, što bi vas ondje zadovoljilo?

Znate kakva je publika kod nas. Od 32 selektora možda je samo njih deset ili dvanaest ubijeđeno da će im ekipa proći u drugi krug. Deset ih vjeruje, a deset ih se nada: mi smo u toj drugoj grupi. Vjerujem da možemo s našom kvalitetom da prođemo u drugi krug. Nije Nigerija kao što je nekada bila i mislim da imamo realne šanse da u našoj grupi budemo drugi. Nitko to od nas ne traži, ali znate kakvi su navijači… sigurno će biti veliko razočaranje ako ne prođemo u drugi krug.

Kakav odnos imate sa svojim igračima u svlačionici? Je li dovoljno biti nogometna legenda da imate njihovo poštovanje ili morate koristiti neke posebne metode?

Mislim da mora postojati distanca. Ne volim biti previše intiman s igračima. Nikada mi se recimo nije desilo da izađem s njima negdje poslije utakmice. Nisam previše daleko, ali ne volim biti ni previše blizu. Sa svojim igračima, izuzev kapitena s kojim sam u kontaktu stalno, ne komuniciram puno. Čak nemam ni njihove brojeve telefona. Kada mi zatreba neki broj, zovnem sekretara reprezentacije da mi ga dade. Smatram da je ta distanca u redu: kada se čovjek previše približi igračima, teško može biti objektivan.

Tolike razlike u budžetima nisu dobre za fudbal

Kako gledate na moderni nogomet i nova pravila igre koja su omogućila da se izdvoje najbogatiji klubovi, koji jednostavno kupe svakoga na koga se namjere? U tom je bogatom društvu uz Barcelonu, Real, Manchester City, Bayern… posljednjih godina i vaš PSG?

Eto, neka su prvenstva postala neinteresantna: kada vidite da njemački Bayern ima prednost od 20 i nešto bodova u odnosu na ekipu poput Borussije, to nije normalno. Od početka prvenstva se zna da će PSG biti šampion Francuske, samo je pitanje prednosti na kraju. Hajde, u Španiji sada imaju tri ekipe, jer se Atletico Madrid uspio približiti Realu i Barceloni. U Engleskoj je nešto drukčije, ali i u Italiji je razlika između Juventusa i Rome 17 bodova. Nije to dobro za fudbal, tolike razlike u budžetima. Nešto se po tom pitanju mora uraditi.