Sjaj u očima
Predstava Tartuffe studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti
“Tartuffe”, najnovija predstava studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u klasi Krešimira Dolenčića, govori ne samo da je stasala nova generacija talentiranih glumaca, nego i to da zapravo rasnih glumaca od Triglava do Đevđelije nikada nije nedostajalo. Što se Hrvatske tiče, ako se primjerice sjetimo studenata-glumaca s kraja 1970-ih, okupljenih oko svoje profesorice Ivice Boban u predstavi “Pozdravi”, zatim klase Rade Šerbedžije 1980-ih i predstave “Kažu da je sova nekad bila pekareva kći”, kao i ZKM-ovih glumaca u posljednjih dvadesetak godina, poput Katarine Bistrović Darvaš, Krešimira Mikića, Jadranke Đokić i mnogih drugih razbacanih po različitim teatrima, onda s priličnom sigurnošću možemo reći da se svi mi ovdje uopće ne moramo osjećati inferiornima u odnosu na evropske umjetničke standarde. No loša je vijest što svi ti mladi glumci i glumice, onda i danas, odmah nakon diplome dopadnu često u ruke kronično mediokritetskog sustava, koji (ne samo u teatru) s godinama sve više otupljuje motivaciju, kreativni elan i intelektualnu oštrinu.
Mlade glumce iz “Tartuffea” stoga čekaju mnoga iskušenja, danas intenzivirana poplavom TV sapunica (u kojima se dobro zarađuje, ali i profesionalno ubrzano vene), no baš na takvom sumračnom horizontu njihova današnja nadahnutost izgleda snažno i blještavo. Ono što najviše plijeni u ovoj predstavi jesu duh kolektivne igre koji je razgalio gledalište i sjaj u očima koji se mogao vidjeti kod svakog sudionika na pozornici. Studentski glumački ansambl: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Anja Đurinović, Mateja Majerle, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak, Lukrecija Tudor, Tihana Lazović i Silvio Mumelaš, odigrao je Moliereovu crnu komediju s autentičnim humorom svojih godina, s dovoljnom dozom zrelosti onda kada je trebalo kontrolirati situaciju i jednako strasno i eksplozivno onda kada su odnosi između likova dosezali vrhunac. Komad iz doba klasicizma, tristo i pedeset godina star, postavljen je na sceni zagrebačke “Vidre” krajnje moderno, što znači da su glumci bili odjeveni u duhu današnjih kafića, mobiteli su obilato zvonili, a umjesto francuskih vina točio se Black & White kao na kakvoj maturalnoj zabavi. S modernizacijom komada počinju i stanoviti problemi ove predstave: “Tartuffe” je kao stvoren za političku aktualizaciju jer se još za vrijeme francuske monarhije bavio pitanjem religiozne zanesenosti iza koje se kriju sasvim drugačiji interesi, ali u ovoj izvedbi pravi razlozi takvoga problema u današnje vrijeme nisu bili jasno vidljivi. Tko je danas taj bogobojazni Tartuffe koji obrlati čitavu porodicu i zašto glava obitelji (ozbiljan poslovni čovjek) u sve to povjeruje, to iz ove predstave ne saznajemo. Ako smo iz istih razloga nedavno rekli da je ZKM-ov “Tartuffe” odličan, a beogradski JDP-ov blijed, onda moramo i kod zagrebačkih studenata reći da je, osim obilja glumačke nadahnutosti, kritički moment predstave potpuno izostao.
Zar studenti nisu svjesni u kakvom vremenu žive? Ako se pitamo u čemu je problem, onda je logično da pogled najprije treba uprijeti u učitelje: u zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti koja se godinama ne trudi da na pozornicu izvede mlade ljude koji će pucati na nebo, odnosno, u ovom slučaju, odgovornost je na redatelju i profesoru iste Akademije Krešimiru Dolenčiću, u čijim predstavama istinske društvene kritičke oštrice u pravilu nema. Opasnost svih opasnosti na ovim prostorima je ono kronično balkansko “ne talasaj”, pa se ni ne usuđujemo pomisliti, gledajući na djelu ovu glumačku mladost, talent i energiju, koliko će još žrtava morati pasti da bi se to inferiorno geslo preobratilo u iole odvažniji princip.