Slike s nogama

W. J. T. Mitchell: What Do Pictures Want? (The University of Chicago Press, 2005)

U marketinškoj industriji uspješne reklame nazivaju se reklamama “s nogama”. To su one koje dolaze do cilja, prelaze udaljenost, koje čine nešto. Kada su izraeliti zatražili da slika Boga “ide pred njima”, piše W. J. T. Mitchell, oni su se nadali da će ta slika također “imati noge”, da će ih dovesti nekamo i zamijeniti njihovog izgubljenog vođu, Mojsija. Moglo bi se reći da su se isto tako i križari nadali da će Pravi križ “imati noge” i voditi ih u pobjedu, odnosno da i Amerikanci dan-danas vjeruju kako će slike rušenja tornjeva WTC-a objasniti njihovu pravedničku misiju, mobilizirati ih kao naciju i voditi u “ratu protiv terorizma”.

Marketinški izraz “reklama s nogama” možda je najbolja ilustracija zašto teoretičar vizualnih studija W. J. T. Mitchell slike smatra “živima”. No slike koje nas vode nisu i jedini odgovor na naslovno pitanje njegove knjige “Što slike žele?” Uvredljive slike također izazivaju reakcije. Michelangelov David svojedobno je smatran uvredljivim zbog svojeg penisa, koji je ponekad pokrivan smokvinim listom. Golemi spomenik Nerona toliko je navodno iritirao bogove da su ga oborili munjom. A starozavjetnog Boga tako je uvrijedilo zlatno tele da je naredio Mojsiju da ga rastali i natjera izraelite da ga popiju. Tada je naredio masakr tri tisuće ljudi, uključujući žene i djecu, jer su prekršili zakon, odnosno drugu zapovijed koju im još nije ni priopćio.

Naravno, druga zapovijed zabranjuje sve slike – jer svaka slika može voditi idolatriji. Tu zapovijed prekršio je i sam Bog kada je stvorio Adama i Evu “na sliku svoju” (protjeravši ih iz raja kada je ta slika pokazala da “ima noge”), a krše je i sve nabožne slike Bogorodice, Isusa i raznih svetaca. Očito, ljudi su se oglušili na božju cenzuru slika. I nekada i danas, i u primitivnim zajednicama i u suvremenoj civilizaciji, slike emaniraju moć. Njihovu “živost” Mitchell ne objašnjava predmodernim diskursima sujevjerja, animizma, vitalizma ili antropomorfizma. U slikama nema ničeg magičnog ni onostranog. Upravo suprotno, ono što ih čini živima nisu one same po sebi, već naše reakcije na njih.

Vizualni studiji bave se sveobuhvatnim naslijeđem slika. Ako su Picasso i Van Gogh u tom naslijeđu mamuti i dinosauri, vizualni studiji proučavaju i njih, ali i mikroorganizme koji su bili na njihovom krznu i u njihovoj utrobi. Pritom, vizualni studiji ne podrazumijevaju samo širinu polja proučavanja. W. J. T. Mitchell vizualne objekte, “slike s nogama”, dijeli na tri kategorije: toteme, fetiše, i idole.

Oni od nas zahtijevaju hranu, novac, krv i klanjanje. Idoli, tipični za monoteističke religije, imaju najveće zahtjeve: oni zahtijevaju ljudsku žrtvu. Fetiši, tipični za privatno obožavanje, traže da ih držimo u blizini ili da budu dio našeg tijela. A totemi, karakteristični za vjerovanja predaka, traže da budu naš prijatelj i suputnik. Idoli kao religiozni objekti traže masovnu publiku, njihov diskurs je religija, a mjesto nastanka Egipat i Izrael. Fetiši potječu iz Afrike i Grčke, diskurs im je psihoanalitički i marksistički, a upotreba privatna i seksualna. Totemi se kao javne skulpture obraćaju plemenskom identitetu, potječu iz Amerike i Australije, a diskurs im je antropološki. Ako se vratimo na sliku izraelitskog odsutnog Boga, zlatno tele je idol, tele kao takvo je totem, a zlatne naušnice od kojih je saliveno zlatno tele su fetiš.

Mitchellova podjela animiranih ikona na idole, fetiše i toteme iznimno je korisna u svakodnevici određenoj dominacijom vizualnog, tzv. slikovnim preokretom tipičnim za naše doba (premda dominacija slike postoji i prije fotografije, filma, televizije i interneta). Ako slike od nas zahtijevaju podčinjavanje, Mitchellova knjiga ikonoklastički je priručnik: blistavi čekić za razbijanje političkih, vjerskih i konzumerskih šifri i njihovih zahtjeva.